PRIČA : S.M.S. FASANA
Piše : Goran Ofak
„Dok je vlak zaustavljao na postaji sa natpisom „Pisino", sjetih se mlađih dana i nerazdvojnoga prijatelja Karla Pisina. Zajedno smo pohađali gimnaziju u Grazu i kao veliki vizionari gledajući slike jedrenjaka, zamišljali duga prekoocenska putovanja. U knjižnici smo pronalazili teme za naše avanturističke fantazije, te ih pokušavali prenijeti na platno. Štovali smo i moćno carstvo te Ferdinanda Maximiliana i strastveno obožavali mornaricu. Na neki način nas dvoje osjećali smo privrženost moru i preko njega povezanost sa cijelim svijetom. Sjećam se kada sam kao 7-godišnjak došao sa stricem Franzom na naš Küstenland, po prvi puta. Tada je on umočio prst u more i rekao mi; „Sada sam povezan sa cijelim svijetom".
U gimnazijskoj knjižnici našla se i knjiga o dvogodišnjem putovanju svijetom broda „Novara". Kao takvo i prvo osvajanje svijeta naše mornarice. Iako se govorilo, kasnije zataškavano i pobijeno, da je prvi Austrijski brod koji je i oplovio svijet bio trgovački jedrenjak kapetana Ivana Visina sa Lošinja. U spisima koji su se mogli pronaći u knjižnici pronašlo se i još jedno putovanje, meni posebno zanimljivo, korvete „Fasana". I sam sam postao emotivno vezan za mjesto po kojem je brod dobio i ime. Naime, moj stric Franz nakon mornaričke službe u Puli pronašao je svoj mir u tom malom ribarskom mjestu i sa industrijalcem Karlom Warhanekom osnovao tvornicu sardina. Kasnije se zaposlio kao kapetan na brodu Paula Kupelwiesera, čovjeka koji je od Briona učinio oazu. Moj stric upravljao je njegovim brodom Brioni, prvim brodom sa diesel motorom.
Od moje sedme godine često sam posjećivao Fažanu i otkrivao njezine čari. Ploveći sa Morfejom proživljavao sam intezivna iskustva, osjećajući taj brod kako lomi valove, čuo zvuk vjetra u jedrima, škripu konopa i lavež jednoga psa. Fasana je posjećivala mnoge egzotične gradove poput Port Saida, Adena, Rangoona, Papeete, Montevidea ili Nagasakija. Tako je vješto lomila more oko Rt Horna te ga uvijek u igri s lakoćom prelazila. U vodama Japana našla se i oči u oči sa Tajfunom te uspijela iz njegovih ralja izvući živu glavu. Jedna pramčana pulena zasigurno ga je štitila. A svoj mir nalazila je na sidrištu Pulske luke i Fažanskoga kanala. Kada je prilikom posjeta San Franciscu ugostila udrugu žena crvenoga križa, postala je predmetom rasprave o urocima i praznovjerju. Kažu da je žena na brodu nesreća, a upravo tada je putem prema Havajima iznenada preminuo i kapetan.
Honolulu je bio česta tura njezinih sidrišta, ne samo zbog egzotike ili bajnoga Haupia i Pina Colade, već i zbog obitelji Dominis. Kraljica Havaja Liliuokolani Dominis, žena čovjeka porijekla sa Raba. Bio je sin bivšega austrijskoga časnika koji je dezertirao u Ameriku 1819.godine i kasnije dospio na Havaje. Upravo stoga kraljica i njena obitelj komunicirali su i putem Fasane. Kasnije su kolale glasine o škrinjama koje je Fasana prevozila i koje je pronašla talijanska vojska prilikom gradnje koncentracionoga kampa na Rabu u drugom svjetskom ratu. Na trojarbolnoj korveti plovili su mnogi i stjecali prva mornarska iskustva. I prvi hrvatski admiral Podkapelski i ne baš poznati Ferdinand Leopold, sin Toskanskoga vojvode, člana masonske lože drugoga nasljednoga reda. Fasana je nakon puno nautičkih milja i 30-ak godina plovidbe, prepravljena i bez jedara zauvijek ostala u Pulskoj luci. Prvo kao škola za telegrafiste a kasnije i za izobrazbu polaganja morskih mina. Preimenovana je u „Gamma".
Bilo kako bilo, upravo ulazim u Pulu i sva moja sjećanja spram ovoga komadića planete stapaju se u malu točkicu. Izlazeći iz vlaka savladale su me emocije. Zajecao sam kao malo dijete kada sam vidio na što je spao velebni grad nakon samo dvije godine od propasti dvojnoga carstva. A išao sam samo sa jednim ciljem. Prije par dana saznao sam da je brod uništen a moj dobri prijatelj Marinković iz Fažane, uspio je preko svojih veza nešto i sačuvati sa toga broda. Sada ja to idem preuzeti. I dok pišem ove retke gledam ga i znam da će uvijek krasiti moj dom i neće dozvoliti da se još jedna lijepa pričica otme zaboravu."
Komentar njegovoga unuka Thobiasa iz intervjua za Austrijsku nacionalnu mrežu :
„Dragi djede, ubrzo nakon tvoje smrti kao spasitelji došla nam je crvena armija i vrlo vješto pokrala sve što se moglo. Tako da su i sve tvoje uspomene osim jedne bilježnice uništene ili pokradene. Sreća da si sve to zapisivao pa makar i samo jednoj osobi uspio pretočiti lijepe pričice. Iako mislim da će ljudi sve više štovati takve priče svojih predaka, možda i ponešto naučiti o životu i njegovim vrijednostima. Jer istovremeno ne shvaćam i one koji se mogu dičiti takvim stvarima kao što je i spomen na brod Fasana, a uopće to ne rade. Zar ne shvaćaju da im ta ostavljena i zaboravljena energija može pomoći i vratiti možda i duplom mjerom. Kakav je to svit došao....kakve smo to izgubljene duše postali....."
