DOGODILO SE NA DAN 05.11.1918.
Iz knjige «Mornaričko spomen-groblje Pula»
Autor: Branko Perović
Mirnim prelaskom Austrougarske flote, pomorske tvrđave i glavne pomorske baze u Puli koncem 1918. pod vlast Narodnog vijeća iz Zagreba, status najvećeg istarskog grada ipak još nije bio definitivno riješen. Za konferencijskim je stolom u Versaillesu, po «Mornaričkom glasniku», 31. listopada sastavljen i prihvaćen tekst ugovora o primirju, koji su 3. studenog u Padovi, sjedištu talijanskog Vrhovnog zapovjedništva, potpisali opunomoćeni izaslanici Austrougarskog vojnog vrha. Pritom je talijanskoj strani, kao članu Antante, pošlo za rukom da u tekst ugovora uđe odredba o demarkacijskoj crti do koje će se Austrougarske snage morati povući, koja se poklapala s onom dogovorenom u tajnom Londonskom ugovoru iz 1915., što je imalo porazne posljedice za Istru. Nakon potpisivanja ugovora o primirju Italija je planski krenula u okupaciju područja koje je Austro-Ugarska po ugovoru morala napustiti. Talijani su požurili osigurati svoje interese pa su i prije nego je primirje stupilo na snagu ušli u Trst, Lastovo, Mali Lošinj i Zadar, a kontraadmiral Metod Koch, novi lučki admiral u Puli, bio je iznenađen kad mu je 5. studenog oko podneva stigao telegram talijanskog admirala Umberta Cagnia, kojim je tražio da se jednom odredu brodova omogući slobodan prolaz kroz Fažanski kanal i uplovljenje u Pulu. Malo za tim motornim je čamcem u pulsku luku uplovio načelnik stožera admirala Cagnia i priopćio Kochu da se odredi talijanske mornaričke pješadije iskrcavaju kod Fažane, s ciljem ulaska u grad s kopna, te da se Pula sa svim postrojenjima i brodovima treba predati talijanima. Unatoč Kochovim prosvjedima, nakon što su uklonjene barikade u luku je uplovio talijanski zapovjedni brod «Amiraglio di Saint Bon», a u Pulu je ušao odred od 2000 vojnika mornaričke pješadije iz Fažane, ispred kojeg je svirao češki vojni orkestar. Oklopnjača «Saint Bon», po Galupiniju, zapovjedni brod talijanskog admirala Umberta Cagnia, sagrađena je 1901. u venecijanskom Arsenalu, kao i blizanac «Emanuele Filiberto». Njihova je istisnina 10.250 tona, bili su naoružani, pored ostalog, topovima glavnog kalibra 254 mm, pogon je ostvarivan s dva stroja jačine 14.000 KS i brzine 18 čvorova, paru je osiguravalo 12 kotlova, zalihe su iznosile 1.000 tona ugljena i 120 tona nafte, imali su autonomiju od 7.000 milja brzinom od 10 čvorova, a posada je brojila 28 časnika i 503 mornara. Nažalost hrvatskog dijela stanovništva Pule, talijanski dio građanstva, po Gorlatu, isticao je «trikoloru», zasipao cvijećem i oduševljeno pozdravljao pripadnike talijanske vojske koji su marširali ispod slavoluka Sergijevaca i Portaratom. Nakon ulaska u Pulu Talijani su preuzeli civilnu upravu. Prvi proglas pisan je na talijanskom i hrvatskom jeziku, no to je bio i posljednji dvojezični. Već 7. studenog Cagni je objavio zapovijed u kojoj je istaknuo da je okupirao tvrđavu i luku Pula na temelju odredaba ugovora o primirju, a dva dana kasnije naredio je raspuštanje mornaričkih vijeća na brodovima pod hrvatskom zastavom. Za to vrijeme talijanski vojnici ulazili su u grad i zaposjedali vojarne, a na brodovima su podizali svoje zastave. Po J. Vasiljeviću, 14. studenog održan je sastanak na talijanskoj krstarici «Pisa», kojem su, pored Cagnija prisustvovali francuski kontraadmiral Fatou i britanski komodor Kelley. Tom je prilikom analizirano provođenje ugovora o primirju s Austro-Ugarskom. Sutradan je protokol sa sastanka predan kontraadmiralu Kochu, a u njemu je, pored ostalog, pisalo da svih hrvatski vojnici i mornari moraju do 20. studenog napustiti Pulu, izuzev rođenih Istrana. Posljednja zastava Države SHS, na jahti «Lakroma», spuštena je 4. studenog 1918., a četiri dana kasnije Pulu je napustio i kontraadmiral Metod Koch, zapovjednik svih mornaričkih ustanova i brodova u Puli tijekom šestodnevne vlasti Narodnog vijeća države SHS.
