GASTERBAJTER 345
Piše: Gordan Stojić
Nemojte si dopustiti ono što sam si dopustio ja. Nisam glup, filozofski sam i književno obrazovan, ali sam im dao da se bave mojim životom. Gazili su me, ponižavali, rugali se jer sam odveć pristojno odgojen da bih se bavio umrežavanjem, preigravanjem, laganjem. Državu je premrežila gomiletina smradova bez talenta i sposobnosti. Naravno, oni koji se time bave za nagradu su dobili uhljebničku poziciju. Hrvatska je zemlja osrednjih kukavica, nemoralnih tipova potpuno društveno neosvještenih. Zato smo tu gdje jesmo. Daleko od toga da u nekim trenucima života nisam poželio i ja biti dobro uhljebljen, pokriven ušima i usran u gaće. Ali zaista nemam pojma zašto mi to nikako nije uspijevalo. Ima nešto u meni što me tjera da čim vidim uhljeba moj želudac skače kao lud. Na kraju sam postao marginalac, sporedni, nebitan. To naravno znači biti kažnjen, nezaposlen, ovršen, blokiran, ali u konačnici i lud. Ali ludilo donosi prednost. Ludilo u čovjeku ubija strah od bilo kakvih pravila, nakaznih, nemoralnih i osmišljenih samo da njima bude dobro.

Da dragi moji, ja sam potpuno lud čovjek. Sasvim netolerantan prema uhljebima, gnomima, tajnošpijunskom smradu, nesposobnjakovićima, pizdama, trolovima, ili kratko rečeno svima onima kojima sam četvrt stoljeća dopuštao da kreiraju moj život. Sada je toga dosta. Zapamtite, mi imamo moć da na svakim izborima pljunemo na degenerične smećare koji nipošto ne zaslužuju privilegije koje imaju. Mi imamo snagu da ih zgrabimo za klempava ušesa i naučimo ih da oni nisu nikakva vlast već naš servis i sluge svoga naroda. A ako im se to ne sviđa, poslat ćemo ih ondje gdje su oni poslali tisuće ljudi, u Irsku, Njemačku na bauštele. Za godinu dana nitko se neće vozikati u Audijima, imati dvadeset tisuća kuna plaće, dobivati nadoknadu za odvojeni život, stanovat će u trećerazrednim hotelima i sa strahom  i teškim osjećajem odgovornosti dolaziti na svoje radno mjesto u Sabor i Vladu. I dok od Jelačić placa, nakon što su se dovezli tramvajem, budu išli prema Markovom trgu, pratit će ih smrknuta lica Hrvata. Jer Hrvati su ti koji vladaju smradnim gnomima koji su počinili veleizdaju, zemlju doveli u dužničko ropstvo, nesreću i agoniju. Dragi moji, Hrvatska je kao malo koja zemlja u Europi izgubila suverenitet.

U ovom trenutku imamo gomile graničnih sporova, svatko nas može nabiti nogom u guzicu. Ali još gore od toga je sluganstvo banksterima. Politički vrh ove zemlje liže guzičetine debelih smradova koji rade što hoće. U ovoj zemlji nema nikoga poput Orbana koji je postavio ultimatum. Ili plešeš kako narod svira ili letiš van.

E vidite, onog trenutka kada sam poludio više ni u snu ne želim biti bijednik koji sam desetljećima bio. Moramo započeti rat protiv njih, gnoma koji su sve što su stigli turili u debele guzičetine. Mi ćemo promijeniti svijet, mladi bez budućnosti, mi sijedi konji kojima je dosta, starci koji su odradili radni vijek da bi danas bili gladni. Dok hodam pulskim ulicama oko sebe vidim jad i nesreću. Kako je uopće moguće da u dvadeset i prvom stoljeću ima ljudi koji doslovce nemaju što jesti, kako je moguće da u dvadeset i prvom stoljeću izbacuju ljude iz njihovih domova, isključuju im struju i vodu?

Krajem devetnaestog stoljeća zahvaljujući brzorastućoj američkoj industriji milijuni iz cijelog svijeta krenuli su u obećanu zemlju. Ali njihov se san rasplinuo. Radili su dvanaest sati dnevno i ma koliko radili nisu uspijevali zaraditi dovoljno da bi hranili djecu. A kada su se pobunili na ulicama su ih mlatili policajci, privodili, kažnjavali, sudili. Ulicama Chicaga tekla je krv, banksteri se nisu libili ljude koji se bune suditi na smrtnu kaznu. Ali nema te sile koja može zaustaviti promjene.

Zato vam još jednom ponavljam, ne dopustite da nam rade ono što nam rade, ne dopustite da je njima dobro a mi nemamo što jesti, ne dopustite im da prolaze pored nas kao da smo predmeti, ne dopustite im da nesposobni i nemoralni nikome ne polažu račune. Naše vrijeme dolazi. U pitanju je opstojnost cijele države i cijelog naroda. Jasno je da njima smradovima to ne znači ništa, ali meni je stalo.

Utoliko, dignimo glave, mi ljudi koje su gurnuli u devetnaesto stoljeće. Mi zgaženi, poniženi, povrijeđeni, ali još uvijek ljudi. Mi zaslužujemo imati minimum dostojanstva. Ako nam ga ne budu dali uzet ćemo silom.