PIŠE PROF.DR.SC. MIRKO ŠTIFANIĆ
Ne radi se samo o dojmu, nego rezultati istraživanja potvrđuju da hrvatski građani nemaju povjerenja u političare koji im de facto ne dopuštaju sudjelovanje u donošenju odluka čak niti na najnižoj, lokalnoj razini. A učitelji su se prije mjesec dana i to u velikom postotku složili da štrajkom, uglavnom „ulicom“, upozore na svoju ne samo financijsku nego i širu zapuštenost. Nakon cirkularne faze kreću u frontalni štrajk u prosvjeti koji će trajati sve do ispunjenja zahtjeva.

Odnos političara prema tim ljudima potvrđuje da ustrajavaju na najgorem modelu ponašanja, a to je da ne odstupaju od pozicije Golijata kao Vladara prema Davidu kao Čovjeku ulice! Sada su to učitelji, a sutra netko drugi

Čovjek ulice postojeće institucije ne smatra svojima jer ga ne poštuju kao Čovjeka, niti štite njegove interese. Suprotno – izbačen je na ulicu, a u „Golijatovu“ demokraciju zakorači jedanput u četiri godine, kada na glasačkom listiću navodno daje legitimitet političarima i za takvo ponašanje?

Oni i mi

Općenito govoreći evidentno je da se čovjek ulice poistovjećuje s – uličarem. Hoće li se to pripisati i učiteljima?

U svakom slučaju on je razočaran i gubi svaki interes za bilo kakvo angažiranje, vjerujući da je unaprijed sve namješteno, a on ne želi da ga vuku za nos. On se neće odazvati pozivu političara da stavimo glave skupa, odnosno da svi postanemo mi, sve dok političari funkcioniraju po modelu mi smo vlast, a oni poslušnici.

On, naime, vjeruje da se zajedništvo može ostvariti tek kada svi ostvaruju svoja radna, mirovinska i socijalna prava prema istim mjerilima. Profesor Bruce H. Lipton, u knjizi „Biologija vjerovanja“ (str.157) rekao bi ovako: „Zajednica je u stanju zdravlja i rasta dok njezini stanovnici konstruktivno surađuju prema zajedničkom cilju… Kad nije tako harmonija je prekinuta“.

Drugim riječima, „harmoniju prekidaju“ vrhuške političkih stranka, u političkom Zagrebu, ili Puli,  kada se pretvore u interesne skupine koje zlorabe svoj položaj bilo u vlasti, bilo u opoziciji, za postizanje grupnih i pojedinačnih interesa, što nužno mora biti i jest  golema šteta za Hrvatsku, ili primjerice Istru.

Građani se osjećaju kao podanici

Hrvatski model demokracije pred velikim je problemom: ne poštuju se građani kao temeljni supstrat i smisao demokracije! Građani se osjećaju kao podanici koji ne sudjeluju u životu nacionalne ili lokalne zajednice. Štoviše, „elite“ izravno ili neizravno sugeriraju – bez njih se može.

Takav model demokracije nije omogućio, a još manje stimulirao, razvoj aktivnoga građanina koji sudjeluje odnosno participira na svim razinama i u svim segmentima sustava. Najveći je problem ako formalno odgovorna, moralna, poštena elita, funkcionira kao kasta koja izbacuje čovjeka na ulicu, makar se radilo o profesoru. Čak i profesor u biti postaje temeljni supstrat demokracije ulice: nepoštovan, prezren, prokazan kao rušitelj sustava…

Demokracija u kojoj o svemu odlučuju pojedinci

Čovjek ulice uvjeren je da je Hrvatima nametnuta demokracija u kojoj ni o čemu ne mogu odlučivati. To su poruke koje svojim obnašanjem vlasti na svim razinama, od općinske do nacionalne, izravno ili neizravno, političari upućuju građanima, odnosno narodu. Takvo stanje ne može se prevladati bez aktivnoga građanina, odnosno građanstva, ne može se govoriti o demokraciji kao vladavini naroda, nego suprotno: o stranačkom apsolutizmu, klijentelizmu i korupciji, kao njezinoj negaciji. To ujedinjuje građane i jača – demokraciju ulice.

Čovjek ulice sve manje razmišlja. Svi ga, naime, stalno zastrašuju, prijete, ali i kažnjavaju većom cijenom struje, odvoza smeća, hrane, prijevoza, zdravstvenih usluga… On sve manje zna i sve manje ga zanima politika i političari koji su sami sebi dovoljni, otuđeni od građana, te zaključuje – svi su isti. Čovjek ulice sve manje govori, a sve više optužuje one koji rade za njega u općinama, gradovima, županijama, Hrvatskom saboru, ministarstvima ili Vladi.

Sve je u raljama politike. Od homo democroaticusa napravili su čovjeka ulice. Ta kultura ulice potiče se iz najviše razine. Radi se o idejama i djelima povlaštene kaste. Naime, umjesto osiguravanja uvjeta za razvoj aktivnog građanina kao kompletne osobe, stimulirali su razvoj onih koji vjeruju ljevičarima i onih koji vjeruju desničarima. Na temelju zastarjelih predodžbi o ljevici i desnici htjeli bi stvoriti dvije nove vjere. U zbilji, dobili su podijeljene građane, pa i podijeljene ličnosti. To omogućava da o svemu odlučuju velike stranačke vođe, a građani, tj. oni mali su praktički izvan sustava. Takvim obnašanjem vlasti stimulira se razvoj kulture ulice. To potvrđuje i formalističko poštovanje koje političari pokazuju prema učiteljima, nastavnicima i profesorima koji su u štrajku.

Političari koji ih ne poštuju ni kao profesionalce ni kao ljude kao da nastoje, ne kršeći zakon, sebi osigurati budućnost, a oduzeti je i učiteljima te djeci koju podučavaju. Ako je tako, jedini izlaz može (p)ostati – ulica. Međutim, kultura ulice ne započinje na ulici, nego u idejama i djelima povlaštene kaste na svim razinama. Naime, ni jedna lokalna ili regionalna politička „elita“ nije podržala opravdane zahtjeve učitelja! Vrijedi zbog toga pročitati razgovor koji dva politička moćnika (Talijana Pietra i „našeg“ Ivana), u knjizi Dina Debeljuha „Opljačkani smo?, str. 32,33. Što učiniti?

U „nezdravim uvjetima“ neophodna je revolucija demokracije, tj. korjenite promjene, odnosno poštovanje i razvijanje kulture komunikacije te uvođenje direktne demokracije kao preduvjeta pomaka nabolje. Prvi korak bio bi poštovanje, primjerice, učitelja ne samo kao stručnjaka, nego i kao ljudi.

Kultura ulice kao jedino sredstvo?

Društvena zajednica, odnosno pravna i socijalna država su u opasnosti. Brojni građani su u teškoj situaciji i dvojbi, a među njima su i učitelji. Prva mogućnost je ne poduzeti ništa i dopustiti produbljivanje krize i pridonijeti još većoj ugrozi zajednice. Druga podrazumijeva korištenje „kulture ulice“ kao posljednjeg sredstva koje je na raspolaganju?