LIJE?ENJE OSOBA S POSEBNIM POTREBAMA

Piše: Nenad Marjanovi?
U društvu u kojem se rodilišta, stara?ki domovi, dje?ji vrti?i obnavljaju humanitarnim koncertima i pozivima na komercijalne telefone teško je o?ekivati naro?it senzibilitet za probleme osoba s posebnim potrebama. Obitelji koje žive s osobama s posebnim potrebama na gotovo svakom koraku nailaze na probleme, a posebna tema je administrativni apsurd kada osobe koje nisu sposobne za samostalni život i skrb moraju biti hospitalizirane. Zakon je u tom smislu nemilosrdan, osobe s posebnim potrebama u slu?aju hospitalizacije ravnopravni su gra?ani Republike Hrvatske. Kako svima tako i njima, nikakva posebna potreba u tom slu?aju nije naglašena, niti je bitna. Samo obitelji koje su se našle u situaciji da njihov ?lan završi u bolnici znaju kroz kakve strahove prolaze i koja je koli?ina energije potrebna da se surovu administraciju uvjeri da on zaista pripada osobama s posebnim potrebama. Naglašavam ovo s «posebnim potrebama» jer je u tim i takvim situacijama ta potreba zaista posebna. Radi se o nazo?nosti roditelja ili staratelja tijekom cjelodnevnog lije?ni?kog tretmana jer se ve?ina ovakvih pacijenata nije sposobna sama o sebi brinuti, a sama pomisao na odvajanje od majke ili staratelja kod njih može dramati?no pogoršati situaciju. Isto tako u težim slu?ajevima komunikacija izme?u bolni?kog osoblja i pacijenata gotovo je nemogu?a  ako se ne uklju?i staratelj. Sve to zdravstveni radnici znaju, ali suo?eni sa zidom administracije i surovih zakona na?u se u situaciji kada moraju objasniti da hendikepirano dijete ili odrasla osoba mora ostati u sobi s još nekolicinom pacijenata dok staratelj treba oti?i. Neizvediva i nadasve nehumana misija.

Me?utim, zahvaljuju?i ljudskom faktoru i dobroti osoblja kirurškog i internog odjela pulske Op?e bolnice, lije?enje dvadesettrogodišnjeg Andree Marjanovi?a, mladi?a s Down sindromom nije poprimilo oblike ove pri?e, ve? je uspješno i relativno «bezbolno» završeno. Iako je administrativno Andrea Marjanovi? punoljetna osoba kojoj pripada ležaj i kompletan medicinski tretman, strah da ?e se staratelj (u ovom slu?aju majka)  morati tijekom no?i udaljiti, pokazali su se neopravdani. Zahvaljuju?i isklju?ivo dobroj volji osoblja kirurškog i internog odjela, doktoru Popi?u, doktorici Vretenar te brojnim pažljivim sestrama, traume roditelja i pacijenta svedene su na minimum. Dva tjedna majki je omogu?eno da aktivno sudjeluje u izlje?enju svog djeteta što se u kona?nici i završilo otpuštanjem Andree s bolni?kog lije?enja. Lije?nicima nije bilo teško dolaziti u vizite i obilaske pacijenta s jednog odijela na drugi, osoblje kirurškog odijela omogu?ilo je pacijentu i njegovoj majci smještaj u dje?ju sobu. Medicinske sestre s puno pažnje i ljubavi brinule su o pacijentu i njegovoj starateljici. ?im se na internom odjelu pronašla adekvatna soba, lije?enje je nastavljeno na tom odjelu s jednakom pažljivoš?u i susretljivoš?u. S obzirom da su mediji prepuni kritika na ra?un zdravstva i medicinskih djelatnika ovaj slu?aj pokazuje da je ponekad ljudski faktor ja?i od svih zakona, pogotovo onih apsurdnih. Ma koliko god pateti?no zvu?alo ovakvi primjeri bude vjeru u stvaranje humanijeg društva. Ponašanje ravnatelja bolnice Lemsa Jerina te dogradona?elnice Vesne Petrovi? od kojih je zatražena podrška u svladavanju ovog administrativnog problema, zaslužuje svaku pohvalu. No postavlja se pitanje moraju li obitelji osoba s posebnim potrebama živjeti u strahu od bolnica i lije?enja svojih najmilijih? Moraju li sudbine tih ljudi ovisiti o dobroj volji osoblja bolnica i lije?nika? Mogu li se na svakom bolni?kom odijelu osigurati dva ležaja za ovakve slu?ajeve? Sasvim dovoljan broj pitanja za jednu sveobuhvatnu akciju u kojoj osobe s posebnim potrebama i njihove obitelji ne?e imati «no?ne more» zbog odlaska na bolni?ko lije?enje.