IZLOŽBA ''AMBALAŽIRANJE / IMBALLAGGIO'' U GRADSKOJ GALERIJI, 24.4. U 18 SATI
Roberta Weissman Nagy predstavlja likovni projekt snažne poetičnosti i u isto vrijeme iznimne dramatike. Ona u izložbeni prostor unosi niz kutija u kojima su figure stiješnjenih ljudi te naočito postavljen par cipela na visokoj peti izveden u metalu. Umjetnica raznorodnim materijalima –  tvrdim metalom i mekim, podatnim voskom – oblikuje artefakte izvodeći energetski, emocionalni i identitetski ritual. Nizu sličnih objekata dodaje sasvim drugačiji, čineći izložbu prostornom instalacijom, a galeriju eksperimentalnom psihosocijalnom ordinacijom. Pred nama je osmišljen izbor radova koji objelodanjuje razvoj misli od doživljene realnosti, propitivanja osobnog, nadrealističkih promišljanja do postizanja razine simbola.

   Ova izuzetna konceptualna prezentacija, inicira više mogućih interpretacija. Analiza, komentar, traži od nas odgovornost doticanja mnogih područja koje umjetnica svjesno ili nesvjesno apsolvira kako bi dobila rezultat koji podastire. Očito je da se ne zadovoljava prikazom oblikovnog stanja, već trud usmjeruje ka značenju. Najzanimljiviji diskursi su pozicija autorice, povijesno vrijeme u kojem su radovi nastali i odnos s promatračem.

   Niz limenih kutija u kojima nalazimo figure ljudi doživljavamo kao zatvorenost i izoliranost pojedinca usred čopora, skučenost zbog nametnutih obaveza i poslova, nasilno uguravanje u nacionalne ili vjerske okvire. Tjerani smo u zadane gabarite razmišljanja i ponašanja, načine i pristup životu: kutija-škola, kutija-televizor, kutija-stan da bismo završili također u kutiji – mrtvačkom kovčegu. Smještanje u kutije, ladice, foldere uobičajeni je način osiguravanja reda. Ovom logikom nomad, drugačiji, nije podoban jer poput virusa ruši sistem. Potrebno ga je eliminirati. Umjetnica ponavljanjem i modificiranjem osnovnog oblika očitava emocionalne odjeke u sebi samoj, a rezultati snažno djeluju na gledatelja. Predmeti na zidu, niz kutija s ljudskim figurama, poput zametka u formalinu ili poput podivljalog eksperimenta prelaze gabarite uobičajenog.

   I, taman kada pomislimo da umjetnica poput Mace Papučarice u „kutije za cipele“ uredno posprema ljude, postajemo svjesni drugog i drugačijeg artefakta ove prezentacije. To su, u prirodnoj veličini, uvjerljivo oblikovane damske cipele s visokom potpeticom, ali od metala, uglačanog lima. Hefest pripomaže oblikovanju štikle koja pripada redu obuvala. Ići bos ili gol, nije pristojno. I više od toga: klik, klik, tok, tok… Zvuk štikle odzvanja u poželjnoj transkripciji identiteta. Konvencionalno poštujemo štiklu kao erotski/modni simbol ili znak uspjeha. Brkamo dojam: da li poštujemo štikle ili obuvenu osobu? Možemo se pitati jesu li su ovo užarene cipele Snjeguljičine zle maćehe ili (pronađene) obje Pepeljugine cipelice? Krv u štikli ne vidimo. Ona je vlasništvo i odgovornost nositeljice. (IZ PREDGOVORA IZLOŽBE).

   Biografija autorice:

Roberta Weissman Nagy rođena je 1965. godine u Puli gdje završava i Srednju umjetničku školu. Akademiju likovnih umjetnosti završila u Beogradu, 1988. godine,  na odsjeku kiparstva, klasa prof. Jovana Kratohwilla. Bavi se  pretežno skulpturom, u metalu, dizajnom te pedagoškim radom. Izlaže od 90-tih godina. Izlagala na kolektivnim i samostalnim izložbama mnogo puta u domovini i inozemstvu: Grožnjan, Opatija, Pula, Rijeka, Umag, Vodnjan, Zagreb (HR); Berlin (D); Paris, Marseille (F); Padova, Trieste (I); Helsinki (FIN); (Beograd (SRB); Ljubljana (SLO); Skopje (MAK); Poznan (PL); Sarajevo, Mostar (BiH); Brooklyn, Chicago, New York, Ohio (USA)… Nagrađivana je nekoliko puta za umjetnički i pedagoški rad. Organizatorica je Open riva Arta u Fažani, voditeljica je galerije Plaza u Sv. Lovreču. Javni rad nalazi se u Fažani, „Laštra“ od 2006. godine. Bila je stalni je sudski vještak za likovnu umjetnost. Član je HDLU Istre. Rex