IZLOŽBA OTVORENA DO 20. SRPNJA
U petak, 5. lipnja otvorena je izložba u sklopu selektiranog tematskog projekta HDLU-a Istre „Umjetnost i politika“ u galeriji HDLU-a Istre u Zagrebačkoj 4 u Puli.

Izlažu: Branko Kolarić, Vedran Ružić, Tomislav Brajnović, Slavica Marin, Slađan Dragojević, Silvana Konjevoda, Miranda Legović, Ljiljana Barković, Vera Kos-Paliska, Karlo Paliska, Ivica Nikolac, Ivana Ognjanovac i Mare Šuljak, Ivana Bajcer, Ivan Midžić, Davor Rapaić, Branka Popov Ostojić, Andrej Zbašnik, Anja Jelaska, Branko Gulin, Aida Hebib Raguž.

Izložba ostaje otvorena do 20. srpnja 2020., a moguće ju je razgledati radnim danima od 9 do 15 sati.

POLITIKA U UMJETNOSTI I UMJETNOST U POLITICI
U suvremenom smislu pojam „umjetnost i politika“ podrazumijeva ne samo usko djelovanje političke umjetnosti kao žanra, nego ukupan dinamički odnos politike i umjetnosti u stvarnom životu, njegov aktivan odnos u neoliberalnom kapitalizmu i svim segmentima društvene zajednice. Za razliku od predmodernističke umjetničke prakse, koja je egzistirala kao političko sredstvo feudalne elite i klera, u modernizmu novostvoreno građansko društvo prepoznaje umjetnost kao mogućnost vlastite afirmativne snage te u skladu s tim estetika modernizma postaje prostor klasne i političke borbe rastuće buržoazije i građanskog društva. Izgradnjom cijelog umjetničkog sistema, infrastrukturom odvojenom od feudalnih i crkvenih utjecaja, umjetnost postaje instrument političke borbe i u njenoj autonomnosti prepoznajemo težnju građanskog društva koje svoju narastajuću ekonomsku moć želi učvrstiti kao političku snagu neovisnu od patronata države i crkve.

Dakle, modernizmom počinje politizacija umjetnosti ne više samo u smislu teme i forme, nego i organizacije i umrežavanja umjetnosti u institucionalni okvir, pod kojim podrazumijevamo sav taj novi prostor - od muzeja, galerija, ateljea, sajmova do kustosa, kuratora i umjetničke kritike. Postmodernistička umjetnička praksa od sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća obračunava se s historicizmom visokog modernizma koristeći kolaž, pastiš, citat, montažu i sl., te tako postavlja kanon da su pluralnost i heterogenost povijesnih tragova uvjet umjetničkog stvaranja na postmodernistički način.

Sredinom devedesetih eklektični postmodernizam kao pastiš povijesnog i suvremenog podvrgnut je kritici teorijske prakse s ciljem obrata ka suvremenosti. Ovaj obrat s formalistički orijentirane povijesti moderne umjetnosti ka studijama suvremene vizualne kulture usmjerio je interes različitih umjetničko-teorijskih praksi sredinom devedesetih prema kulturi zabave, potrošnje, politike, medija i svih oblika svakodnevice, čime je kontekst visoke umjetnosti relativiziran, a hipertrofirana interpretacija marginalizirala je umjetnički predmet i ukinula imperativ zanatske izvrsnosti kao jedan od uvjeta umjetničke proizvodnje, drugim riječima ovo razdoblje karakterizira zasićenost svijeta umjetnosti klasičnim likovnim izrazom i histerično traženje nove arene za umjetničku praksu.

Ova suvremena umjetnička zbivanja koja postavljamo u razdoblje na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće karakteriziraju uporaba dokumentarnog materijala, rad na društvenoj stvarnosti i umreženje umjetničkih praksi u neposredan trenutak suvremenosti. Govorimo li o odnosu umjetnosti i politike, nezaobilazna tema je performativna umjetnost, koja se kao umjetnički aktivizam ustalila na umjetničkoj sceni od početka 20. st., odnosno stupanjem na scenu povijesnih avangardi: futurizma, dadaizma, nadrealizma itd.

Međutim, sam naziv “performativno” uveden je dosta kasnije, kada ga je u teoriju jezika uveo John Austin '50-ih godina prošlog stoljeća na svojim predavanjima na sveučilištu Harvard. Radi se o jezičnim formulama koje su sposobne obavljati određene radnje, dakle ne samo da opisuju stanje stvari, pojma, predmeta ili događanja, nego u okviru određenih institucionalnih okvira mogu proizvesti radnje, uključivo sa svim posljedicama takvog čina. U drugoj polovici 20. stoljeća Judith Batler u svojim istraživanjima rodnih identiteta proširila je pojam performativnog i na događanja. Riječ je o radnjama koje, prema njenom istraživanju, utječu na formiranje spolnog identiteta u razdoblju odrastanja svakog pojedinog individuuma, drugim riječima o nametnutim konvencijama u ponašanju i djelovanju koje se sugestivno provode u infantilnoj dobi, a u cilju naglašene dihotomije spolova.

Kroz cijelo 20. stoljeće umjetnost i politika stvorili su neraskidivu vezu. Od Marinettijevih futurista i njihovih bučnih ratnohuškačkih manifesta preko dadaističke kritike društva i umjetnosti do umjetničkih politika '70-ih godina i njihovog utopijsko-romantičnog djelovanja u smislu duhovnog preporoda, s umjetnošću kao temeljnom kategorijom u stvaranju boljeg i pravednijeg društva. U pokretima postmodernizma s kraja 20. stoljeća i suvremenim događanjima s početka 21. stoljeća, performativna umjetnost kao političko djelovanje postaje nezaobilazan dio umjetničke scene.

Teorijski i predavački performans na početku 21. stoljeća pojavljuje se kao kulturno I političko djelovanje u umjetničkoj praksi kustosa i umjetnika koje se referira na teorije nacije, rase, generacije i roda. Primjeri performativne akcije u sferi rodnih identiteta su: Adrijan Piper, koja radi s društveno normativnim diskursima rodnog, rasnog i klasnog identiteta; Holi Hyugg s lezbijskim, Marina Abramović s heteroseksualnim, a Tim Miler s queer identitetom. Ovim je autorima teorija jedan od instrumenata za eksplikacije i diskurs represivnih politika u suvremenim društvima.

Politički i ideološki problemi s kojima se susreću tranzicijske države istočnog bloka tema su umjetnika iz tog geografskog područja: Kulika, grupe Irwin, Dragana Živadinova, Petera Mlakara i dr. Iako radovi ovih umjetnika nisu izrazito teorijski, teško se mogu razumjeti bez teorijskog dijela koncepta. Beogradska grupa TkH ( teorija koja hoda) radi na području statusa umjetnosti u teorijsko-fobičnim tranzicijskim društvima. TkH projekti ukazuju na problemsko djelovanje i interaktivan odnos između umjetničke prakse kao materijalne prakse i teorije.

Uporaba pojma „teorijski performans“ odnosi se i na pojavu teatralizacije filozofije, čiji se počeci postavljaju u vrijeme Friedricha Nietzschea i označavaju kraj filozofske metafizike koja se transformirala u retoriku. Filozofska predavanja Martina Heideggera preko Jacquesa Lakana, Jacquesa Derride, Jeana Baudrilliarda, Petera Sloterdijka i Ortege y Gaseta, jezičnih igri Ludwiga Wittgensteina do Slavoja Žizeka postali su performativna događanja koja često prerastaju u filozofsko-medijski spektakl.

Teorijski performans i njegova podvrsta predavački performans (lecture performance) krajem 20. i početkom 21. stoljeća postaju uvriježena umjetnička praksa koja, za razliku od šamanističkog rituala u performansu '60-ih i '70-ih godina prošlog stoljeća (J. Beuys) koristi teorijsko-kognitivni pristup temama kao što su: umjetnik, znanje, moć, tehnologija i umjetnost, kao i dinamici njihovih međusobnih odnosa.

Zapravo se radi o epistemološko-kritičkom pristupu ovim temama u obliku rasprave ili izlaganja, dakle koje dijalektički ili retorički obrađuju mjesto umjetnosti u kulturalnoj i društvenoj proizvodnji, odnos između materijaliziranog umjetničkog djela kao centra tradicionalne modernističke fenomenologije i dematerijaliziranim vrstama kao centrima suvremene umjetničke prakse u polju izlaganja, izvođenja ili drugih oblika umjetničkog aktivizma, kao i znanja o umjetnosti, što podrazumijeva promjenu prirode znanja o umijeću stvaranja, kao i recepciji umjetnosti. U suvremenoj umjetničkoj praksi kritička refleksija postala je bitan faktor u izvođenju umjetnosti. Ovaj oblik interdisciplinarnosti gdje interpretacija postaje dominantan dio vizualne umjetnosti - predavački performans, pokazao je kako se znanje o umjetnosti, znanje u umjetnosti i znanje izvan umjetnosti formuliraju i posreduju između društvenih i kulturalnih formacija. Ovaj kratki povijesni pregled ukazuje na permanentnu promjenu u odnosima umjetnosti i politike. O dinamici i artikulaciji tih odnosa. To bi na neki način bio uvod u promišljanje suvremenog trenutka koji nam nameće taj odnos, a koji će dionici ovog projekta pokazati u svojim djelima.

(REX/Foto: Elvis Malagić)