CANNONADE
Piše: Hrvoje Levak Cannone
Ne znam za vas, ali na mene više djeluje prijelaz u drugu polovicu godine nego sam doček Nove godine. Ono kad vidiš da smo prešli u 7.mjesec i da je prošlo više od pola kalendarske godine, pa shvatiš da je i ova blizu da proleti. Kao i one prethodne! Koja svaka sve brže prođe. Kad zapisujem datume negdje, treba mi bar pola godine da prestanem iz automatike pisati 2015-ta i tek negdje na pola godine se prilagodim da je 2016.
Tako, dok je svijet sve više načet turbulencijama i nemirima, dok narod traži Pokemone a Hrvati novu vlast, dok nas mediji šopaju strahom od terorista i religijskim podjelama, nekako ne mogu a da ne gledam unatrag sa sjetom na vremena kada je sve ove konfuzije manje bilo. Reći će neki; jer smo bili mlađi i bezbrižni, al blagi dojam je da se prije 10 godina svijet činio manje glupim. Mogu samo misliti kako se starijima čini kako je bilo prije 20, 30 ili više godina.
10 godina unazad je tek pokrenut Youtube, danas toliko popularan servis da je nemoguće zamisliti postojanje glazbenika bez njega (čast pokojnom Princeu i nekima koji su odolili...) i svatko tko logično razmišlja pomislio bi da bi taj Youtube mogao samo pomoći doći do šire publike. Međutim, tko što je napisao nedavno Edi Gustaf, nije da dobre muzike više nema, nego je publika ne sluša! Društvene mreže su pune sranja koja skreću pažnju. Da, dojam je da je bilo puno teže, za nas underground izvođače. Morao si pržiti cd-e i printat covere, dijeliti iste te cd-e okolo, lijepiti plakate i organizirati koncerte ali to se radilo s guštom. I da, dojam je isto tako da su ljudi to više pratili, improvizirana scena je koliko- toliko funkcionirala, ili preciznije rečeno; postojala je. Makar su nam pjesme bile bar duplo lošije nego u novije vrijeme, rekao bih čak pet puta lošije.
Te 2006-te u ljeto, nakon što smo završili moj četvrti album 'Cannonade', ja i Filijala smo odlučili okupiti sve te entuzijaste i nadobudne mc-ije koji su se družili sa nama u Rojcu, i krenuti snimati prvi pulski mixtape, prigodno nazvan 'Dvorac Rojc'. Bio je to vrhunski i nadasve produktivan period. Napravili smo lijep projekt, doduše izašao je tek iduće godine zbog tehničkih problema ali gro materijala se snimio u drugoj polovici 2006. Tog istog ljeta ,15.7.ženio se moj frend Lino, a iduće jutro je poginula u prometnoj, vjerojatno najbolja prijateljica koju sam ikad imao, Julija Bilić, rođena Rimac.
Da je 10 godina prošlo, teško je povjerovati, od tog ludog i turbulentnog ljeta jedne od najintenzivnijih godina moga života. Tada sam već nekoliko godina 'visio' u Rojcu, sa Shadowom u War Tracku i iz kvarta Šišanskog sam se maknuo, jer sam praktički preselio u studio. Prijateljstva su ostala. Ali društvo koje je bilo, odlaskom Julije više nikad nije bilo društvo i svi smo ostali samo razbacani svaki na svojoj strani ,svaki na svome životnom putu, neko ovamo a neko onamo, svako sa komadom Šišanskog u srcu. Ili ko šta sam reko tad u jednoj pjesmi; 'nisam više u kvartu, ali kvart je u meni'.
Euro u Francuskoj koji je tek završio, osvježio je sjećanja na svjetsko prvenstvo iz 1998, kad smo bili klinci u kvartu koji smo dan i noć visili na igralištu, slavili brocu vatrenih iza Bakićeve zgrade. Nova talijanska škola se tek gradila, bila je neka koliba koju smo preuzeli i Bebe je spojio struju pa smo sve imali unutra. Bili smo društvo kakvo je svaki kvart tada imao, većina muških uz par ženskih, među kojima je jedna uvijek bila neizostavna i prisutna svakog dana. Julija. Pošto smo tad svi bili ili na kraju osnovne ili na početku srednje, mnogi su rano morali doma dok bi uvijek ostalo nas nekolicina do kasno. Među njima uvijek Julija,Sandi,Brna,ja...
Nogomet se igrao svakodnevno, iako smo bili mladi i ludi, i radili stvari koje nisu za pisati javno, cijelo ljeto bi nakon mora, svaki dan se nalazili na talijanskom igralištu u 19h i igrali do mraka. Tu sam dobio nadimak Cannavaro zbog svoje tadašnje frizure(koja se u međuvremenu bitno izmjenila!), a mogu reć i da sam bio pokretač grupe Demoni Šišansko, gdje je praktički obaveza svakom članu društva bila navijati za Istru. Navijali su i oni koje nogomet nije zanimao. Nas 20-30 bi u korteu išlo na Drozinu, gostovanja su bila doživljaji za pamćenje a i Julija je odlazila sa nama. Ona je bila baš netipična cura, radila je sve šta i mi dečki, a nekako je svima bilo jako stalo do nje jer je bila nešto kao dobri duh kvarta. Imam osjećaj da su je i mlađe generacije tako gledale i da je se tako i danas sjećaju.
Negdje 2002, 'ta ekipa' se lagano raspadala, neki otišli u tada još obaveznu vojsku, neki počeli raditi, odselili, a u kvart su došli neki novi dečki, koji su opet više ili manje bili povezani sa nama starijima. Samo šta njih odlasci na stadion nisu tolko zanimali. Ja sam tad zajedno s Krumetom, Linom i Vladom zabrijao u rap (prva grupa zvala se '5 konja') a onda preselio u Rojc. Julija se oženila sa Sandijem, isto prijateljem iz kvarta, imaju i dijete (Marka) a poginula je u prometnoj nesreći, u ranim satima nedjelje 16.7. na pulskoj zaobilaznici, kod početka Šišanske ulice. Njenim odlaskom ,kao da su se isprekidale sve niti koje su nas iz kvarta povezivale, iako bi nas jednom godišnje svake godine , povodom održavanja memorijala, ona opet spojila. Ali samo na jedan dan.
Kakogod, stvarno nije teško u ovim vremenima biti nostalgičar. Kad vidim odrasle ljude kako traže pokemone, hodaju ulicom zabijeni nosom u mobitel, mlade kako vise na svojim računalima i pametnim telefonima, žao mi je današnje generacije kakvu mladost imaju. Gotovo da i nema više društva kakva su nekad bila, kad smo i bez mobitela se nalazili svaki dan na istom mjestu, gledajući jedni na druge kao na obitelj, dok danas su takva društva rijetkost. U 'moru prijatelja' koje ljudi na Facebooku imaju, sa povećalom bi trebali tražiti dali ima kojeg pravog. Kao šta je nama bila Julija. Kao šta smo bili mi u Šišanskom jedni drugima. Ili u Rojcu. Ironija ili ne, jer društvene mreže bi trebale spajat ljude. A u praksi, matematika je takva da se mnogo više dijelimo i oduzimamo, nego množimo i zbrajamo...
Danas? Sve je na pladnju. Ne mogu reć da je sve gore nego prije, naprotiv, na privatnom planu sam mnogo sretniji i uspješniji sada nego što sam bio onda. Kažu da to dođe s godinama, jednostavno shvatiš što je prioritet a što su dječje bolesti. Ali žalim, iskreno, nove generacije koje su osuđene na ova medijska trovanja, bez perspektive, obasipani strahovima i zlim slutnjama oko situacije u svijetu, u tolko konfuznoj zbilji gdje imaš dojam da ti svim silama žele maknuti pažnju s pravih problema, na one koje oni žele da nas opterećuju.
Biti nostalgičar ne znači da mi je sada privatno loše. Meni osobno nije nikad bilo bolje. Ali nedostaje mi, kao svake godine u 7.mjesecu, Julija i vremena iz Šišanskog naselja. Čovjek nikada ne smije zaboraviti odakle je krenuo. Nisam više u kvartu, ali kvart je u meni...
