Treba nam deklaracija o Jasenovcu

DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Kako je i bilo najavljeno srbijanski predsjednik Boris Tadić danas je prisustvovao obilježavanju 65. obljetnice proboja preživjelih zatočenika ustaškog logora Jasenovac. No, ta je komemoracija održana na području Donje Gradine u Bosni i Hercegovini u blizini ušća rijeke Une u Savu. Donja Gradina je nekad bila dio jasenovačkog logora, a danas je tamo spomen-obilježje.
''Usprkos strašnim žrtvama, moramo naći snage za pomirenje i to je poruka koju šaljem danas iz Banjeluke, iz Republike Srpske (RS), to je poruka koju šaljem i iz Beograda, kao predsjednik Srbije'', izjavio je Tadić nakon komemoracije i dodao kako je nedavno s hrvatskim kolegom Ivom Josipovićem (s kojim će se opet naći ovoga utorka u Mostaru, op. D.P.) razgovarao o poboljšavanju međudržavnih i međunacionalnih odnosa.
Prilika je poslužila i šefu Vlade RS-a Miloradu Dodiku kako bi ponovio da će zatražiti usvajanje rezolucije kojom bi se zločin u Jasenovcu okarakterizirao kao genocid. Njega smeta, i s pravom što nije usvojena deklaracija o osudi toga genocida koji je počinila NDH, ni u skupštini Hrvatske, ni u skupštini Srbije, ni u Europskom parlamentu. Dodik je najavio da će, kao predsjednik SNSD-a, u najskorije vrijeme predložiti da se usvoji ''deklaracija o osudi genocida nad Srbima, Židovima i Romima počinjena u koncentracijskom logoru Jasenovac i ostalim logorima u nekadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj''.
Šteta, zaista, što Hrvatski Sabor nije donio takvu deklaraciju s obzirom da se kod nas prihvaća ta gorka činjenica: o genocidu počinjenom od ustaša u Jasenovcu. I to sa više instanci. Podsjećam: predsjednik Republike Stjepan Mesić, je prije 4 godine, u svom obraćanju okupljenima na obilježavanju 61. proboja jasenovačkih logoraša istaknuo je kako se "želi pokazati da ne zaboravljamo užase koji su ovdje počinjeni".
Kazao je: "Došli smo da potvrdimo našu odlučnost da se nešto slično nikada ne ponovi ni ovdje, ni bilo gdje drugdje", dodavši kako smo "i mi na prostoru bivše Jugoslavije, u ratovima u kojima se zajednička država raspala, bili suočeni s etničkim čišćenjima, ratnim zločinima i genocidom". To nas, poručuje Mesić, "ne smije obeshrabriti nego nam mora biti dodatni poticaj da ne posustanemo u borbi za svijet ravnopravnosti, uzajamne tolerancije i svijet mira". Predsjednik Mesić je tada jasno rekao kako je "Jasenovac bio poprište i genocida i holokausta i ratnih zločina".
"U tom su logoru, sukladno politici koju je vodio zločinački ustaški režim, Židovi bili ubijani zato što su Židovi, Srbi zato što su Srbi, Romi zato što su Romi. Ubijani su i Hrvati koji se s takvom politikom nisu mogli, niti htjeli složiti", kazao je Mesić.
Rekao je i da "pravi zastupnici hrvatstva nisu bili oni koji su zločine naređivali i provodili, nego oni koji su se protiv zločina i zločinaca borili" te da su "čast hrvatskoga naroda u tim danima spasili antifašistički borci i na tome im vječno moramo biti zahvalni". Dodao je da kako se mora "učiniti sve da bi se razbile bilo kakve nedoumice oko karaktera režima odgovornoga za užase počinjene u Jasenovcu" te da "svakom posjetitelju Jasenovca mora biti jasno da se ovdje događao i holokaust i genocid i ratni zločin".
O svemu ovome vrijedi razmišljati na današnji dan u povodu komemoracije Dana holokausta i junaštva Jom HaŠoa veHagvura, sjećanja na između 5 i pol i šest milijuna stradalih Židova tijekom holokausta, kao i na herojski ustanak Židova u Varšavskome getu 1943. (18. travnja).
Danas su se okupili i preživjeli logoraši i politički dužnosnici koji su obilježili 65. obljetnicu oslobođenja koncentracijskog logora Buchenwald. Procjenjuje se da je u Buchenwaldu između 1937. i 1945. pogubljeno 56.000 ljudi iz cijele Europe.
 
Datum oslobođenja Buchenwalda, 11. travnja 1945., kada je u logor ušla 6. oklopna divizija 3. američke armije i našla 21.000 izgladnjelih zatočenika i 900 maloljetnika, priznat je kao međunarodni dan logoraša. Blizu 250.000 ljudi je prošlo kroz nacistički koncentracijski logor Buchenwald u blizini Weimara, osnovan 1937. godine. Još je na životu oko 90 bivših logoraša koji su nazočili obilježavanju oslobođenja ove nedjelje.
Zašto smatram da Sabor RH treba donijeti deklaraciju o Jasenovcu koju, inače, samo budala ili fašist (odnosno ustaša ili nacist) može smatrati štetnom?
Zato što je to pitanje moralne higijene i elementarnog poštenja. Zato što se to traži i zato što smo to obavezni učiniti. Zato jer je 65. godišnjica, završetka Drugog svjetskog rata i propasti NDH odnosno oslobađanja Jasenovca dobra i važna prilika da se to učini.
Zato što mi to govori moja kršćanski oblikovana savjest. Zato što je to moralni imperativ i pitanje pravde i pravednosti. Kao kršćanin nužno se moram pitati: kako je moguće slijediti Isusa i istodobno promatrati strahovitu odsutnost važnih znakova sućuti vjernika prema žrtvama i njihovim obiteljima, kada promatramo, slušamo ili čitamo o svirepim ubojstvima koja su se dogodila među nama i našim precima te nad mnogim sjedim glavama koji su preživjeli taj horor – holokaust?
Inače, Židovi nam govore, ne samo svojom kulturom, da ona, ljepota kao i nada, sama sebe brani. Učimo, također, što nije mala stvar ako vam se to nudi i u ovim vremenima, kako ostati pribrani i sačuvati čistoću srca, kada vas sa mnogih agresivnih mjesta za um, bombardiraju odsutnost svake temeljne nade, svake religioznosti i intelektualizma.

Isus je meni, kršćaninu, rekao da poštujem stariju braću po vjeri - Židove, donio poruku samilosti i oproštenja, što zajedno s racionalnošću čini europski humanizam. Moj skroman doprinos Europi: ukaz na ljubav kao jezgru religije, antropologije, politike, ili estetike kao cjelokupne zbilje. Deklaracija nam treba i poradi naše budućnosti. Misliti nadajući se: to znači istražiti i izabrati vlastitu mogućnost.

Tad je potrebna hrabrost nade da se odskoči i dohvati tu nadu, dokle god se za to ukazuje povoljna prilika. Emergentne su pojave te koje zaslužuju posebnu pozornost. O tome nam svaki čas govori ova turbulentna godina. Živjeti pak s nadom znači razvijati vlastiti smisao za mogućnost. Realizam nas uči smislu za realnost, nada nam pak pobuđuje smisao za mogućnost. Ne živimo samo u mladosti na rubu svojih mogućnosti, nego dokle god živimo, možemo transcendirati vlastitu zbilju i prodrijeti u carstvo svojih mogućnosti. Tek tad otkrivamo i granice između realnih i nerealnih mogućnosti. Ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Hoću reći: poželimo sveopće kajanje i pomirenje, poželimo kažnjavanje zločinaca, gdje god da jesu i kako god se nazivao njihov zločin. Možda ćemo ipak dosegnuti to moguće: društvo sa jasno određenim smislom za solidarnost i za bratstvo.

Facebook komentari