Što se dogodilo na Bleiburgu?

DEMOCROACIA
Piše: Drago Pilsel
Pošto je jučer predsjedništvo Sabora donijelo odluku da se više neće nastavljati političko pokroviteljstvo nad komemoracijom tzv. Bleiburške tragedije, najprije donosim zaključke predsjedništva:

''Predsjedništvo Hrvatskog sabora konstatira slijedeće:

Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske je 1996. godine Zakonom o blagdanima, spomendanu i neradnim danima u Republici Hrvatskoj utvrdio da je Spomendan u Republici Hrvatskoj nedjelja najbliža 15. svibnju - danu spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost.

Odlukama Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske iz 1996. godine osnovan je Odbor za obilježavanje 15. svibnja kao Spomendana Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta i imenovao 152 člana Odbora.

Predsjedništvo Hrvatskoga sabora je 2000. godine preuzelo daljnju organizaciju obilježavanja 15. svibnja - Spomendana Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta.

Uzimajući u obzir Rezoluciju Europskog parlamenta od 12. svibnja 2005. o 60. obljetnici završetka Drugog svjetskog rata u Europi 8. svibnja 1945, Rezoluciju 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 26. siječnja 2006. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, Rezoluciju Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu i Deklaraciju Hrvatskoga sabora od 30. lipnja 2006. o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog pokreta u Hrvatskoj 1945.-1990. godine Predsjedništvo donosi slijedeće zaključke:

1. Budući da se povjesničari u Europi pa i u Republici Hrvatskoj slažu da u potpunosti nisu moguća objektivna tumačenja činjenica te da o povijesti ne odlučuju političke stranke, niti parlamenti bez obzira na parlamentarnu većinu Predsjedništvo Hrvatskoga sabora smatra da ne bi trebalo nametati mišljenja o zbivanjima na Bleiburškom polju i tzv. Križnom putu pa stoga Hrvatski sabor ne bi trebao biti pokrovitelj obilježavanja 15. svibnja na Bleiburškom polju.

2. Predsjedništvo Hrvatskog sabora smatra da je dominantno povijesno iskustvo zapadne Europe bio nacizam dok je Hrvatska, kao i zemlje istočne i srednje Europe, doživjela i nacizam i komunizam te je stoga potrebno unaprijediti razumijevanje i dodatno istražiti dvostruko nasljeđe. Hrvatska je usto bila i žrtvom agresije i nametnutog rata stoga Predsjedništvo Hrvatskog sabora smatra da je potrebno uvesti Spomendan 18. studeni dan kada su 1991. godine JNA i lokalni Srbi nakon višemjesečne opsade, ubijanja i razaranja skršili herojski otpor branitelja Vukovara. Time bi se na dostojanstven način obilježila pobjeda u obrambenom ratu 1991-1995. koji je obnovio i učvrstio sadašnju hrvatsku državnost. Taj datum ujedno je najprikladniji kao dan za obilježavanje svih žrtava palih u borbi za slobodu i neovisnost.

3. Predsjedništvo Hrvatskoga sabora smatra da je u Republici Hrvatskoj potrebno aktivno obilježavati i 23. kolovoza kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima kako je to utvrđeno Zakonom o dopuni Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj kojeg je Hrvatski sabor donio 17. lipnja 2011. godine.

4. Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj predviđeno je da se Spomendan - 15. svibnja - dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost obilježava primjereno i dostojanstveno. Zakonom se kao Spomendan ne precizira samo jedan događaj ili jedno zbivanje pa ga je teško izravno povezati sa svim žrtvama totalitarnih režima.
Odlukom Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske iz 1996. godine se precizira da se 15. svibnja obilježavaju Bleiburške žrtve i žrtve Križnog puta. Ustalilo se mišljenje da se pod pojmom Bleiburške žrtve podrazumijevaju sve nevine žrtve nakon kraja Drugog svjetskog rata, a ne samo eventualne žrtve na samom Bleiburškom polju. Predsjedništvo stoga smatra da treba obilježavati sva poznata stratišta i grobnice žrtava Križnog puta.

5. Predsjedništvo Hrvatskog sabora smatra nužnim donijeti novi Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj jer je sadašnji nakon niza izmjena i dopuna postao nejasan, a u nekim elementima i kontradiktoran.
O novom Zakonu treba provesti kompetentnu, stručnu, političku javnu raspravu u koju treba uključiti najširi broj stručnjaka, zainteresiranih udruga civilnog društva i građana''. 

*****

A sada prenosim članak povjesničara Daniela Ivina ''Što se zapavo dogodilo na Bleiburgu?'', kao moj čin priznanja njegove inicijative da Sabor prestane koketirati s neoustašama na Bleiburgu ali i kao prilog političkom opismenjivanju naše publike. Članak je skraćena verzija intervencije Daniela Ivina (''Smisao Bleiburga'') na konferenciji hrvatskih antifašista o Bleiburgu i Križnom putu održanoj u Zagrebu 2007. godine:

''Pođimo zato od samog početka, pa ćemo tako doći do najboljeg odgovora na ovo pitanje i do pravog smisla ove nevjerojatne mitologije o Bleiburgu.

Rano ujutro u subotu 5. Svibnja 1945. Iz Zagreba je poletio avion prema jugu, prema Jadranu i Italiji, kojim su upravljala dva zarobljena američka pilota, s pratnjom dva ustaška časnika. Oni su nosili tek sastavljeni Memorandum vlade NDH sa potpisima svih ministara, upućen glavnom komandantu Savezničkih snaga na Sredozemlju, engleskom maršalu Alexanderu, koji se nalazio u Caserti pokraj Napulja. Za svaku sigurnost, dva do tri sata nakon prvog poletio je i drugi avion, također s primjerkom rečenog Memoranduma, koji je nosio osobno jedan od potpisnika, ministar Vjekoslav Vrančić.

Ustaška vlada u tom dokumentu izjavljuje da „slobodno područje Hrvatske" stavlja pod zaštitu zapovjednika Savezničke vojske u Sredozemlju i predlaže da se u to područje uputi vojska pod njegovom komandom, „kojoj će se pridružiti hrvatske oružane snage".

Vjerovali ili ne, točno tako: ustaše će se pridružiti - ponavljam, pridružiti, a ne predati - Savezničkoj vojsci, i to na slobodnom području Hrvatske; znači, oslobođene od partizana, koji su inače komunisti, pa kao takvi valjda ipak oni pravi neprijatelji zapadnih saveznika, dok su ustaše - valjda zbog „sličnog načina razmišljanja" - oni pravi saveznici. Nevjerojatno, ali doista tako, crno na bijelo, pa zato već i sam Bekić u svom prikazu tog Memoranduma osjeća potrebu komentirati: „Nakon što su četiri godine bili najvjerniji sluge Hitlerove Njemačke, i kao takvi objavili rat zapadnim silama, nakon što su u vlastitoj zemlji počinili besprimjerne zločine, i osramotili hrvatski narod, ustaški su kvislinzi smatrali da se mogu pozivati na Atlantsku povelju zapadnih demokracija, i to u ime hrvatskog naroda!".

Odmah nakon što je taj jadni Memorandum odaslan, ta ista ustaška vlada donosi odluku - kao da je već samom tom odaslanom ponudom sve sređeno! - da sljedećeg dana započne sveopći odlazak vojske i civila prema austrijskoj granici i Vinko Nikolić zapisuje u svoj dnevnik kako će ih „na granici prihvatiti Anglo-Amerikanci. Tamo ćemo biti preuređeni i naoružani, opskrbljeni svim potrebnim sredstvima modernog rata, pa onda krenuti natrag u borbu za oslobođenje, što bi imalo uslijediti za nekoliko dana, dapače, neki misle, da bi Englezi mogli u Hrvatsku stići i prije."

Da je to uvjerenje, rasijano od ustaških predvodnika, bilo sveopće rašireno svjedoči nam i pjesnik Srećko Karaman (izneseno na stranici 289 knjige Bleiburška tragedija hrvatskog naroda) da „čim pređemo granicu Austrije opasnost je minula. Tamo su Saveznici, nema komunista ni Titovih partizana. Dolazimo svijetu koji misli kao i mi:" Znači, u tom mnoštvu tisuća i tisuća vojnih, političkih, civilnih bjegunaca, koji su dva dana prije svršetka Drugog svjetskog rata napuštali Zagreb pred Titovom vojskom, postojalo je uvjerenje da oni ustvari bježe ususret onima „koji misle kao i mi".

Doslovno tako - kao da su Amerikanci i Englezi njihovi saveznici, budući su im razmišljanja sličnija njihovom nego „partizanskim", pa ih čekaju raširenih ruku kao spas. Nije to bilo pojedinačno mišljenje; u istom mnoštvu bjegunaca nalazi se i 16 godišnji Drago Truhli koji poslije iznosi (na strani 235 knjige Otvoreni dossier Bleiburg) kako se „nekakva priča širila, da je to, zapravo ugovoreno, da je ugovoreno da ćemo se mi predati Englezima". Istovremeno je, negdje u toj približno 50 kilometara dugoj koloni, i 19 godišna Slavica Kumpf iz Vukovara koja poslije iznosi (na strani 251 iste knjige) kako im je rečeno da su „krenuli u susret Englezima".

Da to nije bila nekakva maštarija samo mladih ili neupućenih svjedoči nam opet Vinko Nikolić, koji opisujući treći dan svojeg bjekstva iz Zagreba prema Bleiburgu (u knjizi Tragedija se dogodila u svibnju. Str. 97) kaže da „jedino što je u tom našem stanju djelovalo utješno bile su glasine: Englezi su već tu blizu, pa ćemo možda već i danas natrag u Zagreb". Nikolić tada nije bilo tko, nego poznato ime kulturnog života Hrvatske, prilično upućen u namjere vodstva njegove države, koja čini pravi zločin prema vlastitom narodu, odvodeći ga prevarom u bjegstvo iz domovine. Još i upućeniji od njega je ustaški pukovnik Danijel Crljen, koji je tada u samom komandnom vodstvu te kolone od približno 150 tisuća očajnika, među kojim je značajan broj žena i djece, kao doista sramotna zaštita zločinačkog kukavičluka. Prema njegovim zapisima, na osnovu vlastitog dnevnika (objavljenog u Hrvatskoj Reviji 1966. Str.274), on navodi „moramo sebi prokrčiti put do Engleza ili Amerikanaca, makar i uz cijenu očajničkih okršaja."

On dalje nastavlja kako su ih zaustavile partizanske jedinice na granici kod Dravskog mosta i postavile ultimatum bezuvjetne predaje; iz kolone u žurbi prikupljeni dijelovi ustaške legije odgovaraju žestokim napadom, odbacuju partizansku ili jugoslavensku vojsku, nanoseći teške gubitke u mrtvima i ranjenima - što se događa nekoliko dana nakon svršetka Drugog svjetskog rata u Europi - i tako se borbenošću očajnika probiju preko granice u Austriju, do Bleiburga. Još tog istog dana 14. svibnja Tito,  shvačajući valjda kakvi sve neobuzdani bjesovi mogu biti izazvani ovakovim pogibijama, ponavlja svoje upozorenje izdano prije desetak dana doslovce riječima: „Poduzmite najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika..." 

Slijedeći dan u utorak 15. svibnja 1945., u podne, već spomenuti Crljen napokon stigne do engleskog  genarala Scotta, koji kaže hladno i kratko „ da nas engleska vojska ne može primiti, da bi s nama trebalo postupati kao s ilegalnim bandama, jer smo po ugovoru o primirju trebali već prije osam dana položiti oružje pred partizanskim jedinicama, a mi smo nastavili borbom." Zaprepašten neočekivanom hladnoćom i odbojnošću ovih riječi, Danijel Crljen - koji ih je osobno zapisao - na kraju dodaje, sa očitim nerazumijevanjem dalekosežnog značaja onoga što zapisuje: „Začudilo me je, da nitko nije vodio nikakav zapisnik".

Izuzetno snažna šokantnost takvog doživljaja nije jedini razlog Crljenovom trenutačnom nesnalaženju ili nerazumjevanju zašto je taj kratki razgovor vođen bez službenog zapisnika. On naime nije mogao znati da je onaj primjerak Memoranduma ustaške vlade, s kojim su odletjela dva američka pilota prije 10 dana rano u zoru 5. Svibnja, već prijepodne istog dana stigao u Casertu do Savezničkog komandanta Sredozemlja maršala Alexandera, koji u dogovoru sa tamo prisutnim ministrom britanske vlade Haroldom McMillanom odmah Memorandum šalje u Beograd britanskom ambasadoru Stevensonu da to hitno uruči osobni maršalu Titu.

Na taj su način maršal Alexander i ministar McMillan željeli pokazati Titu ne toliko samu hitnoću ili važnost tog dokumenta, koliko svoje potpuno odbijanje da uopće prime nešto takvo na razmatranje, pa zato i ne uručuju samo uobičajenu diplomatsku obavijest o tom dokumenzu i njegovo odbijanje, nego čine presedan u diplomaciji (čak i kada su u pitanju Saveznici), šaljući tako jedva taknuti Memorandum ustaške vlade, kojeg je ambasador Stevenson stigao još isti taj dan 5. svibnja nešto poslije 6 sati uvečer staviti na stol pred maršala Tita.

Prema tome, prije nego je iz Zagreba uopće krenulo mnoštvo u bjekstvo prema austrijskoj granici - predvođeno doista i pravim zločincima na čelu sa Luburićem, prvim komandantom Jasenovca - Vrhovni zapovjednik Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije maršal Tito imao je već u rukama dostavljenu ustašku ponudu britanskoj armiji za pregovore o predaji ili pridruživanju, kao najbolji dokaz da tako nešto za zapadne saveznike uopće ne dolazi u obzir. Zato je 10 dana kasnije kod Bleiburga ustaškom pukovniku Crljenu izrazito uočljivo nepostojanje bilo kakvog zapisnika trebao biti određen i jasan znak ili potvrda da se odbijaju čak i sami pregpvpri o predaji. Malo zatim postalo je sve itekako blistavo jasno i razumljivo (prema sjećanjima i Crljana osobno i prisutnog pregovarača NOV za predaju, potpukovnika Milana Baste) kad je general Scott, da prekine svaki daljnji razgovor sa ustaško-domobranskim izaslanicima, naglo ustao i okrenuvši se Basti rekao: „Gospodine potpukovniće, moji tenkovi su vam na raspolaganju!"

Potpukovnik Basta na tomu se zahvalio, da mu tenkovi nisu potrebni, a niti sat vremena nakon toga, negdje oko 4 sata poslijepodne, tog utorka 15. svibnja 1945. posvuda naokolo Bleiburškog polja - na kojem je u tom trenutku dospjela niti polovina putem proređene kolone dugačke preko 40 km, ili oko trećine od onih koji su krenuli iz Zagreba -   počele su se pojavljivati bijele zastave, odnosno razne svijetle krpe, košulje, maice. Jedna grupa ustaša, u namjeri da pobjegne od zarobljavanja, sukobila se sa jednom drugom grupom koja se tome protivila i nakon njihovog međusobnog okršaja izbrojano je 16 poginulih. Neki kažu da tom broju treba pridodati još desetak ubijenih u stražarskom pripucavanju na pojedine pokušaje bjekstva, pa prema svim mogućim podatcima o svim mogućim zbivanjima na polju pred Bleiburgom tog 15. svibnja 1945. broj mrtvih nije mogao preći brojku 40.

Predaja raznih ustaških jedinica ustvari odvijala se i dalje ubrzano - nikom drugom nego  onima kojima se očajnički uporno nikako nisu htjeli predati, pa se i dan danas tvrdi kako to nikada nisu ni učinili. Stariji civili, žene i djeca, od kojih hvala Bogu neki i danas žive da svjedoče kako su  tamo potjerani kućama, dok je oko 35.000 zarobljenika odvedeno preko Celja u Maribor, gdje su koji dan poslije počinjeni doista brojni zločini.

Ovdje se mora reći da čitava literatura o Bleiburškoj mitologiji već godinama na stotine načina ponavlja i varira kao glavnu krivicu za hrvatsku sudbinu na Bleiburgu takozvanu izdaju britanske vojske, odnosno britanske politike prema Hrvatima; znači, ne samo da je krivac onaj koji počini djelo izdaje nego - što je još i važnije - da je onaj nad kojima je počinjeno djelo izdaje žrtva, pa je zato i nevin.

Međutim, da bi se taj smisao mogao održati potrebno je spomenute neistine posložiti u konstrukciju cijelog niza kauzalnih neistina, počevši od ustaško-domobranske predaje engleskoj vojsci, pa se onda činjenica njihove stvarne predaje Jugoslavenskoj armiji može nazivati izručenjem, što je također neistina, nakon koje slijedi da je takovo izručenje ustvari izdaja, što je dodatna neistina, iz koje slijedi da su oni koji su na taj način izdani logično, prema tomu, i nevini, što je još jedna neistina, a budući su tako nevini izručeni njihovim progoniteljima, pa je to onda još i zločin. A onaj nad kojim se vrši zločin je žrtva i zato ne može biti zločinac, pa je tom logikom valjda i amnestiran od svih zločina počinjenih u prethodne četiri godine! Ostaje tako na Bleiburškom polju za budućnost duh časne i slavne ustaške vojske Nezavisne Države Hrvatske koja se zapravo nikome nikada nije predala, a zločinci su jedino oni koji su je tamo izdali i zarobili.

Evo, to je smisao mitologije o Bleiburgu. Jer ako tamo nije počinjen zločin, ako je na Bleiburškom polju izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje jednog neobičnog mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih - onda Jasenovac postaje ono što je uvijek i bio:  stravično osamljen i neusporediv zločin u povijesti naroda Hrvatske.

Suočiti se sa tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je Bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo.

*****

Pametnomu dosta!


d.pilsel@zamir.net

(REX)

Facebook komentari