UMJETNIČKA INSTALACIJA / INTERVENCIJA ...
S noći nedjelje na ponedjeljak ( 23.10 – 24.10 ) u Titovom parku u Puli postavljena je instalacija koja je definirana u nastavku teksta.

Umjetnička instalacija / intervencija je sačinjena od 10 već instaliranih bisti antifašističkih boraca kojima su naknadno stavljene crne platnene vreće na njihove glave sa simbolom križa. Također, postavljeno je ispred bisti i crno vješalo. Simbol križa ovdje ne predstavlja vjeru, u njenom iskonskom obliku, obliku altruističkog djelovanja prema sebi i drugima. On u ovoj situaciji predstavlja crkvu kao instituciju. Instituciju koja je kroz povijest, a i danas radila sve, nego li propagirala vjeru i pravom smislu te riječi. Instituciju koja je sputavala svako pravo na slobodu, svako pravo na slobodno odlučivanje i djelovanje.

Ne samo da ga je sputavala, već ga je i eliminirala. Idejna misao vodilja instalacije, te njena interpetacija odnosi se na egzekuciju slobode. Antifašistički pokret je svojim djelovanjem i brojnim žrtvama uspio tokom Drugog svjetskog rata osloboditi nas od tiranije fašizma i nacizma koja je prijetila kako i svijetu tako i ovim prostorima. I tada crkva je otvoreno podržavala NDH, koja je bila kolaboracionist i partner Hitlerovom III. Reichu. Kako ne bismo odlazili pre daleko u povijesnom revizionizmu, i kako se nebi previše udaljavali od samog subjekta, tj poruke, instalaciju možemo s lakoćom interpretirati na današnje hrvatsko društvo. Društvo u kojemu trenutna politička klima pogoduje crkvi kao instituciji za infiltraciju u sve pore istoga. Bestidno se bogatiti i zgrtati materijalna bogatstava isključivo za kler i samu instituciju, a propagirati brigu o socijalnim slucajevima. Koristiti tako obimnu infrastrukturu, a opet ljudima bez doma ne pružiti utočiste.

Graditi crkve, a djeci i mladima otimati prostor za igru i provođenje slobodnih aktivnosti. Propagirati jednakost, a nastojati odvajati u školama dječake i djevojčice. Težiti ka pravu i dostojanstvu, a ukidati ženama to isto, tjerajući ih da se izlažu trudnoći u preranom stadiju života ili pak neželjeno. Paradoksalno ali realno.

Izgleda da je ponovno došlo vrijeme gdje će sloboda završiti na vješalima, a narod u lancima institucionalnog tamničara. Dok god vjerujemo da dugujemo apsolutnu poslušnost crkvi, neminovno ćemo se morati pasivno i bez ikakava otpora podvrći svetom autoritetu njenih posrednika i izabranika: mesijama, prorocima, božjom voljom nadahnutim politicarima, biskupima, popovima i njihovim "pravom" da kao određeni božjom voljom upravljaju ljudskim sudbinama.

No kukuljice su tek stavljene, i iako je sloboda dovedena pred krajnji čin egzekucije, i dalje postoji nada da će čovijek pronači način kako skinuti platnene vreće sa glava i izboriti se za ono što mu pripada.

(Robert Prsinečki)