LETEĆI HOLANDEZ     
Piše: Pavle  PAVLOVIĆ
Kad je ono kravlje ludilo haralo Zapadnom Europom, hvalio sam se novim zemljacima kako sam majstor za pripremanje pohovanog telećeg mozga. Od tada me neki još uporno zaobilaze. Zato se ovog puta, u beskrajnom moru raznih tikava, iz petnih žila ustežem da oduševljeno ne viknem kako je sve ovo super za pitu tikvenjaču, ili burek sa tikvama kako bi u Istri rekli. Ovdje sam, kao i stotine drugih, u potrazi za najljepšim simbolom jeseni, u mjesecu kada opalo lišće pali pjesnike. Mala ili velika, žuta ili zelena, išarana ili bobičasta, izdužena ili zaobljena, krasiće ulaz doma mog i donositi sreću u dugim zimskim noćima.
                  Ja čudne im tradicije! Izbrojaću pedeset ili više eura za bundeve koje će isprati  kiše i snjijeg ili iskljucati gladne ptice. Za ove koje sam izabrao, siguran sam da bi u mene mi gospođa mogla razviti jufke za desetak pravih mojih bosanskih tikvenjača sjećanja. Prste da poližeš. Ovako šuti i glumi naprednog zapadnjaka. Foliraj kako vjeruješ da će ti najobičnija tikvetina pred kućom biti amajlija za bolje sutra. Nekada je i moj stari vjerovao kako konjska potkovica zakovana u kućni prag donosi sreću. Sve do jedne večeri dok nije malo veseliji pozvonio na vrata. Zakoračio, zapeo nogom za metalnu fortunu i ležao u gipsu dva mjeseca.

                   Navala na prodavaonice tikava, u zemlji u kojoj živim, najveća je   pred treći utorak devetog mjeseca u godini.  Potomci Letećeg Holandeza, Rembranta, Van Goga i Philipsa, kao davljenici za slamke, držali  su se tikava i nadali se sreći pred važnu objavu Njegovog veličanstva kralja Alexandra za nastupajuću  2015.

                   U tom danu, kada  je16 milijuna Nizozemaca sa strahom upijalo koliko će im džepovi biti olakšani, u rustikalnom zdanju haškog parlamenta odvijala se jedna od najvećih svjetskih parada damskih šešira. Što su vijesti bile tamnije, to su u veleljepnoj dvorani prevladavali svjetliji tonovi vrhunski dizajniranih pokrivala za glavu. Da su se, drage dame, ovog puta ustegle od tog modnog raskoša, mogle su sa desetinama tisuća eura bačenih u šešire dobro popuniti neki od sve praznijih socijalnih fondova kojima se ova zemlja doskoro ponosila. Uzalud je to kazivati u vremenima kada se društva i u visoko civiliziranim  zemljama, kao što je ova, drastično raslojavaju na jako bogate i jako siromašne. To vam je kao hrvatskim  parlamentarcima govoriti da glasuju za smanjenje svojih plaća.
                ...Nego bolje mi je da se ponovo prihvatim tikava. Odabrao sam tri velike i desetak manjih. Velike su raznih oblika, a najvažnija je ona dvokolorka: žuto-zelena. Prva boja, po "stručnjacima" za sretne bundeve, donosi radost svjetla, a druga blagostanja i plodnosti. Moram je postaviti tik uz prag ulaznih vrata sa lijeve strane. Desna je rezervirana za nekoliko manjih koje se redaju u cik-cak liniji. Posebno moram paziti da se dvije sa bobičastom korom ne nalaze jedna uz drugu. To ne štiti od zlih duhova koji se mogu nadviti nad onim što zovemo – “dome, slatki dome”. Pitam se da li je sada kasno, da li me sjajne bundevice u poznu jesen života mogu zaštiti?!
                  

                Jer, kada bacim pogled na pređene godine i ono što me je do sada snašlo, čini mi se da sam tih bobičastih najviše imao u brojnim pitama tikvenjačama koje sam do sada u slast smazao. Proklete bosanske poguzije, umjesto da smo pazili kao ovi ovdje kako zrele tikve ispred kuće stavljati, mi smo ih nemilice redali po okruglim, četvrtastim tepsijama. Prepuštajući se uživanjima sa manje ili više zagorjelim jufkama. Moj pitarski grijeh došao je na naplatu u, do skoro, ekonomski najsigurnijoj zemlji. Kako je krenulo, od mora tikava, neće me zapasti ni košpice!