STRUGALICA
Piše : Damir Strugar
Završio je sinoć 62. Filmski festival u Puli. Nagrade su dodijeljene, laureati su slavili, oni drugi što su ostali bez nagrada, su njurgali. Ali to je uvijek bilo tako, pa i ovoga puta. I o tome nemam što reći jer sve već znate i o svemu je napisano u medijima jako puno. Htio bih se tek osvrnuti na minuli Festival iz mog kuta gledanja.

   Meni je, recimo, najzanimljiviji bio susret u Areni sa poznatim beogradskim glumcem Vojom Brajovićem. On je kao partizan Tihi u svojedobnoj seriji “Otpisani” i potom “Povratak otpisanih”, bio junak naše mladosti. Naravno, uz Dragana Nikolića u ulozi Prleta. Tihi i Prle, dva najpoznatija partizanska lika, obilježila su kasne sedamdesete godine prošloga stoljeća. Oni su bili nešto poput američkih akcijskih junaka, na naš partizanski način. Njihova popularnost bila je tolika da je čak i lansiran vic o tome koje su bile posljednje riječi Hitlera. Dakle, kako su naši beogradski ilegalci bili neuhvatljivi, Hitler je na umoru, prije nego što je skončao, pitao svog ađutanta: ”Jeste li uhvatili Tihog i Prleta?”. Pitao sam Tihog kako je Prle, jer smo mogli čitati da je prije nekih mjesec dana Dragan Nikolić u Beogradu završio u bolnici u kritičnom zdrastvenom stanju. Nažalost, Tihi mi je rekao da Prle nije dobro, ali da vjeruje da će se iz svega izvući, kao što se i tokom rata protiv Nijemaca izvlačio iz svih kritičnih situacija.

   I dok se Voja Brajović u razgovoru samnom prisjećao kad je kao mladi glumac došao prvi put prije 40 godina u pulsku Arenu, ja sam u svojoj glavi vrtio film, kad smo kao djeca svaku noć išli u Arenu. Preskakali smo visoku željeznu ogradu s našiljenim kopljima i ako bi bez oplitanja pendrekom po leđima od strane milicionera uspjeli zauzeti svoje mjesto negdje gore na travi Arene, večer je bila fantastična. Nakon prvog filma uvijek smo se spuštali u parter i tražili prazno mjesto, pa ako je bila koja stolica slobodna, drugi film bi pratili baš kao ilegalci Tihi i Prle, sakriveni među gomilom odraslih. E kakva su to romantična vremena bila....A ako bi imali koji tadašnji dinar u džepu, zna se, nakon projekcije drugog filma otišli bi na krempite u obližnju slastičarnicu kraj Arene...

   Uostalom ozračje Pule u doba nekadašnjeg Filmskog festivala sjajno je dočarao dokumentarni film na samom otvaranju ovogodišnjeg 62. Festivala. Taj dokumentarac snimljen je 1954. godine, ali lijepo je prikazao kako je Pula živjela već tada za svoj Filmski festival. Danas su naravno sasvim druga vremena i mladi se ljudi zabavljaju na drugačije načine. Pa ipak veseli što je Arena u barem tri ovogodišnje filmske večeri bila dupkom puna. A i ostalih dana posjećenost je bila dobra. Znak je to da se Pula i Filmski festival i dalje ljube javno.

   Stasale su, naravno i nove generacije glumaca i reditelja, te brojnih drugih filmskih djelatnika. Istinabog, mladi glumci i nova lica velikog platna, nisu još uvijek tako popularne filmske zvijezde, kakve smo nekad imali i kakve su bile u bivšim prohujalim godinama. No ono što svi doživljavaju, je čarobna moć projekcije u Areni i direktan kontakt s publikom. A takve pozornice u svijetu nema. I zato bi Filmski festival trebalo iz godine u godinu nadograđivati i oplemenjivati novim idejama.Do godine i do 63.Pule...