GASTERBAJTER
Piše: Gordan Stojić

Svi smo mi obitelj Cvjetković. I odmah da vam kažem, ja se ne mogu, jer nisam stručan, baviti pravnim pitanjima. Ali mogu onima moralne naravi. Čitam evo tekst o nalazu Državne revizije. I vidim kako su guzonje, uhljebljeni po rodijačkim i stranačko-jaranskim vezama, državni proračun koristili kao dar. Naručivali su se sladoledi i klipići, telefoniralo nemilice, plaćice se vrte od šesnaest do osamnaest tisuća kuna, plaćaju se redovito dnevnice, stanarina, naknade za odvojeni život. Ako sam dobro shvatio, tek je Arsen Bauk rekao da mu dnevnice ne trebaju pa ga barem malo pohvaljujem. I dok oni koje smo izabrali da budu naši sluge, upravljaju na našu korist našim novcem, oni ga rasipaju na ugodu svojim guzicama, a stotine tisuća nas su nezaposleni, ovršeni, blokirani ili poput obitelji Cvjetković u planu za deložaciju. I pri tome nas uče kako se trebaju poštovati zakoni ili drugim riječima, svi mi koji smo nimalo svojom krivicom ostali bez prihoda pa ne možemo plaćati račune ili kredite, izvolimo na ulicu, u Crveni križ, Caritas ili pod Savski most poput slavnih pariških boema koji su svoju sudbinu sami odabrali. Istina, u Ustavu piše i da svi trebamo biti ravnopravni, imati pravo na posao, liječenje, socijalnu skrb i školovanje, ali tko jebe Ustav. Sve će to imati guzonje bez dana radnog staža u realnom sektoru, imat će za platiti liječenje kad prigusti i slati svoju djecu na školovanje u inozemstvo.

Ali su se ipak preigrali. Puno sam puta rekao, nije raja naročito pametna, ali je gladna. Obitelj Cvjetković postaje polako simbol narodnog otpora. Istina, bilo bi dobro da dom od specijalaca i bagera brane tisuće, a ne samo članovi Živog zida, bilo bi dobro da intelektualci, sportaši, javne osobe svih vrsta glasno izgovore da ne podržavaju ovaj nehumani sustav u kojem ispravni ljudi mogu na kraju završiti na ulici.  Bijesni postaju i članovi Udruge Franak kojima je dosta bezočnog deranja od stranih banaka koje smo svi sanirali našim novcem. Vrlo jednostavno. Ako postoji pravomoćna presuda, a postoji, onda valjda i tu vrijedi zakon, a ne samo za obitelj Cvjetković. Neka onaj koji se kockarski ponašao izvoli vratiti preplaćeno.  

Radi se naprosto o činjenici da je ponižavanja dosta, nezaposlenosti i grčevite borbe za egzistenciju, računa, poreza, nameta, prijetnji kažnjavanjem. Otkuda je njima dano da se ponašaju kao gospodari i našu državu za koju jedva da se iko od njih borio, jer uglavnom je najebavala raja, stradavala i ginula, pretvore u Bantu kokošinjac gdje su važni bankari, ovrhovoditelji, specijalna policija, inspektorati, suci, zatvorski čuvari?  Tko im je dao na to pravo? Njihova je dužnost da osiguraju takvu gospodarsku situaciju u kojoj će svatko od nas raditi, plaćati račune, otplaćivati kredite, a ne da oni ližu jer im se ližu sladoledi, telefoniraju neograničeno jer im se tako sviđa. Evo Meske, naš vječni predsjednik dnevno više od šezdeset kuna naših para troši na novine. Pa što si ne uključi internet pa čita?

Nažalost, nakon što sedam i pol godina nisam radio, a u mjesecima kada je i supruga bila bez posla, živio od pomoći dobrih ljudi, ne mogu sjediti u dvorištu obitelji Cvjetković jer će tko, a vidimo na što su spremni, jedva dočekati da me spravi u pritvor da ne bih došao na posao pa ga izgubio. Ali javno mogu i smijem reći da nitko ne zaslužuje sudbinu obitelji Cvjetković i volio bih da svi oni koji imaju riješenu egzistenciju i za nju se ne boje ili je uopće nemaju, pa nemaju što izgubiti, ili su sto puta hrabriji od mene, stanu uz ovu i svaku drugu hrvatsku obitelj. Isto vas tako pozivam da u subotu dođete na prosvjed Udruge Franak gdje ćemo biti ja i moja supruga. Jer kada vam sutra zakucaju na vrata, krenu isključivati struju i vodu, u konačnici vas bacati van iz nekretnine, nećete moći reći, to je nepravda. Jest to je nepravda koja smrdi do neba. A sve što smrdi normalnim ljudima smeta. Smrad se ne osjeti tek kada nama dođu. Smrdilo je i prije, od toga se ne treba i ne smije okretati glavu. Zato borimo se protiv njih jer osim fluskula, priznanja kako jest strašno i kako oni znaju kako je nama, već sutra će uz slane klipiće, sladolede, ajfone, Audije, dnevnice i nadoknade za odvojeni život, oni zaboraviti da mi imamo ime, prezime, roditelje, djecu, prijatelje i susjede. Za njih ćemo biti predmeti, ali će oni za nas biti nitko.