Svečani marš generala

LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović

Od petka, 16. studenog,  biti ću manje  u ulozi turističkog vodiča. Posebno je bilo zamorno posljednjih mjeseci kako se približavao dan odluke o sudbini  genarala Gotovine i Markača. Redovito bi me svaki prijatelj, koji bi stigao, ne samo iz Hrvatske, molio  da napravimo djir  od Tribunala do kaznione u Scheveningenu. Prošao sam to   rastojanje od nekoliko   kilometara, čini mi se, na stotine puta. I poslije svakog čuo bih razočaravajuće - na TV sve izgleda drukčije, veće, impresivnije.

Posjetitelji  ostaju posebno iznenađeni izgledom  Scheveningske kule, čija je slika  na bivšim nam prostorima sigurno već milijun puta objavljena na svim medijima. Debele zidine sa malim prozorima iza kojih se naziru rešetke, čine se nedovoljno čvrstim da bi mogli zadržati takva zvučna imena nekada zaraćenih strana iz bivše Jugoslavije. Dakako izgled često vara. Ova kaznionica je jedna od najbolje čuvanih u Europi sa posebnim zatvorskim režimom, kojim upravljaju Ujedinjeni narodi, garantira vrhunsku zaštitu zatočenika. Do sada nije zabilježen nijedan pokušaj bijega. Često sam u šali govorio, zašto bi i bježali kada iza ovih zidina imaju gotovo sve. Čak su neki i potomke začeli u onim posebnim sobama za posjete.

U pravu ste, lako se zezati kada si s druge strane   moćne kapije, koja se otvarala u trenu da bi propustila jureće blindirane automobile sa zatvorenicima, kao što je to bilo prije sedam godina kada je u ovo zdanje  propraćen i Ante  Gotovina. Sjećate se, oko njega je posebno bilo gužve. Uhićen je, u bijegu, na  objedu u nekom lokalu na Tenerifama. General Markač je ovamo stigao tiho, bez puno publiciteta. I dok su u upravi kaznionice očekivali da će posebno imati muke sa Gotovinomm kojeg su duže vrijeme razne službe bezuspješno locirale i trasirale, on se proteklih ljeta pokazao kao jedan od najdiscipliranijih stanovnika svjetskih poznatog zatvorskog zdanja. 

Poslije je uslijedio  proces i one prvostupanjske drakonske kazne. Zato se sa gorućim nestrpljenjem očekivao taj dan,16. studenog 2012., koji bi mogao biti još studeniji nego što jest. Ona nada koja je zapljuskivala iz Hrvatske ovdje se doimala nejakom plimom koja ne utječe na prosudbu iskusnih svjetskih pravnika što ih okuplja Jugoslovenski tribunal u Den Haagu. Bolji poznavatelji ove problemtike, čak, su me uvjeravali na primjeru Radiomira Čačića da se sa strancima nije za igrati. Zbog toga se ovdje u  Nizozemskoj sa velikim strahom i zebnjom očekivalo što će reći američki predsjednik žalbenog suda.

Već u ranim satima tog sivog petka pred palačom Tribunala počelo je okupljanje napetih ljudi koji kao da su pokušavali  izbjegavati riječi presuda, kazna, sloboda. Neizvjesnost što je lebdila u hladnom jutru  još više je ledila mnoga umorna tijela. Stigli su namjernici sa raznih strana sa  skrivenom nadom da će biti sudionici povijesnog dana radosti. A, što ako tako ne bude?! Radije, zato, pričajmo kako danas u dalekoj Hrvatskoj ponovo očekuju sunčan dan sa nekih 18, 20 stupnjeva Celzijusa  u vječno lijepoj Dalmaciji.

Trg kod nas pred najpoznatijom haškom građevinom bio je, izgledalo je, mali da primi sva reportažna  kola raznih televizija svijeta. Nepregledni buket satelitskih antena uperenih u nebo  samo je čekao znak da pošalje signal programa uživo i izravne riječi sudaca - krivi su ili slobodni!  Atmosfera ključanja što je išlo ka kulmanciji najbolje se osjećala van sudnice. Ovdje su ljudi bili nešto opušteniji, manje ukočeni. Nisu zazirali od strogih sudačkih pogleda, stražarskih i policijskih posmatranja. Primjetio sam u jednom kutu i nekoliko kolega iz srbijanskog tiska, radija i televizije. Ni oni nisu krili uzbuđenost pred očitovanje žalbenog vijeća. Jučer sam razgovaro sa jednim od njih. Bio je siguran da će generali biti osuđeni, ali na nešto blaže kazne. Po njemu ne mogu se presude od 24 godine za Gotovinu i 18 za Markača, tek tako lako pretvoriti u oslobađajuće.

Znam, vidjeli ste već, i suprugu genarala Markača, Mirjanu. Divio sam se ženi koja je uspjela da izgleda tako pribrano u jutru koje će promjeniti sve. Kao da je tješila i smirivala one što su bili u njenom društvu. Primjetio sam i kese sa šampanj flašama. Da li će čepovi uz svečani plotun obilježiti vijest iz koji metar udaljene sudnice?!

Počelo je. Progurao sam se do nekih reportažnih TV kola i zgrčen u uzdrhtaloj gomili upijao slike iz sudnice.  Oko pola  jedanest sve je bilo gotovo. U općem oduševljenju, uzvicima radosti nisam začuo prasak šampanjca, ali sam bio okružen radosnim licima u suzama što su se veselo kucali čašama pjenušca.

Sivo, hladno nizozemsko jutro donijelo je Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Hrvatskoj najsunčaniji povijesni dan. Kaznionica Scheveningen ostala je tako siromašnija za dva zatočenika, primjerenog ponašanja, koji su godinama strpljivo dokazivali svoju nevinost. Ponovo se pravda pokazala sporom, ali dostižnom.

                                                         

Facebook komentari