Stručnost, izgovor za ne transparentnost?

IZVJEŠTAJ O PRAĆENJU PROVEDBE ZAKONODAVSTVA NA PODRUČJU PROCJENE UTJECAJA NA OKOLIŠ
U razdoblju od srpnja 2007. do prosinca 2008. godine udruge Zelena Istra i Sunce su u sklopu projekta "Mobilizacija javnosti za sudjelovanje u postupcima procjene utjecaja na okoliš" vršile monitoring provedbe zakonodavstva sudjelujući u ukupno 23 postupka procjene utjecaja na okoliš i javnih rasprava o planovima i programima. Jedno i pol godišnji period monitoringa iskoristili smo za praćenje provedbe zakonodavstva koje regulira područje procjene utjecaja, ali, prije svega, razine i kvalitete sudjelovanja javnosti u tim postupcima.
Zaključak monitoringa jest da niska kultura participativnog odlučivanja svodi informiranje i sudjelovanje javnosti u postupcima procjene utjecaja na okoliš na objavu informacija o nekom postupku u medijima ili web stranici donositelja odluka s pozivom javnosti na sudjelovanje, koje se, ako se i dogodi, neće uzimati u obzir ili poštivati. Naime, uvriježena je predrasuda da javnost donosi loše, nestručne, neutemeljene odluke, a da je postupak PUO fundamentalno tehnički proces donošenja odluka. Tako stručnost postaje izgovor za ne transparentnost i donošenje odluka mimo znanja i interesa javnosti odnosno za nedostatak odgovornosti prema građanima. Ostali razlozi isključivanja javnosti iz procesa odlučivanja uključuju pomanjkanje znanja i vještina u oblikovanju i vođenju participativnih procesa kao i nedostatak primjera dobre prakse. Budući da legitimitet odluci daje poštivanje procedure, a ne smisleno sudjelovanje javnosti, tijela nadležna za provedbu procedura procjene utjecaja primjenjuju u najvećem broju slučajeva minimalne propisane oblike informiranja i sudjelovanja javnosti, premda shvaćaju da oni nisu dovoljni za učinkovito sudjelovanje javnosti u donošenju odluka. U četiri praćena postupka nisu bili poštivani ni minimalni zahtjevi, a naša je intervencija kod nadležnih tijela dala rezultate u dva slučaja. Istovremeno, tijekom praćenja provedbe propisa naišli smo i na slučaj tužbi za klevetu protiv predstavnika zainteresirane javnosti (slučaj PUO za golf igralište Brkač, Motovun). Tužbe za klevetu protiv predstavnika zainteresirane javnosti su u stručnoj literaturi već postale dio teorije: nazivaju ih SLAPP - Strategic Litigation.
Against Public Participation (strateški sudski postupak protiv sudjelovanja javnosti). Da bi onemogućile zloupotrebu pravosuđa u slučajevima kada se žele ušutkati predstavnici zainteresirane javnosti tužbama za klevetu s visokim odštetnim zahtjevima, neke su države razvijenih demokracija donijele Anti-SLAPP zakone, koji omogućavaju javnosti da bez straha javno kritizira predložene projekte. Glavni utvrđeni izvor okolišnih konflikata na relaciji javnost-investitor ili javnost-tijela nadležna za provedbu postupaka i donošenje odluka je neučinkovito sudjelovanje javnosti, budući da stavovi javnosti u procesu odlučivanja zapravo imaju samo status "preporuke" i nisu obavezujući. To umanjuje razinu moći javnosti u sudioničkom procesu. Time se povećava frustracija te javnost često bira prosvjede i druge oblike organiziranja u
obrani svojih interesa mimo službene procedure. Okolišno zakonodavstvo utvrđuje samo obavezu konzultiranja javnosti, dok obaveza uvažavanja iznesenih stavova ne postoji. Javnost je svjesna razine moći odnosno nemoći koja joj se nudi u procesu sudjelovanja. Stoga javnost procedure
procjene utjecaja doživljava kao manipulaciju koja povećava nepovjerenje u državna tijela koja provode postupke procjene utjecaja na okoliš. Legitimna očekivanja javnosti da će odluka biti donesena u javnom interesu nisu ispunjena, a tijela nadležna za provedbu postupaka ne ulažu ni najmanje napore u kreiranju istinskog konzultativnog procesa.
Krajnja odluka kao rezultat pregovora i kompromisa u kojem svi sudionici procesa moraju naći svoj interes jedno je od mogućih rješenja za okolišne konflikte. Međutim, takav je scenarij još daleko od naše stvarnosti.
Prema rezultatima praćenja provedbe propisa i sudjelovanja javnosti, sposobnost javnosti u Hrvatskoj da utječe na donošenje odluka na području zaštite okoliša je minimalna uslijed velike neravnoteže moći između onih koji utječu na okoliš i onih koji trpe utjecaj. Neravnoteža u moći je zasnovana na informacijama koje sudionici postupaka posjeduju. Moć raste iz poznavanja vlastitih prava i iz raspolaganja znanstvenim podacima. Oba izvora moći su hrvatskoj javnosti teško dostupni. Dok je kod prvog razloga uzrok nemoći u nedovoljnoj informiranosti i edukaciji, u drugom slučaju je prepreka financijske prirode: javnost nema novaca za unajmljivanje stručnjaka ili za sudske sporove. Moć znanja je najsnažnije oružje u postupku procjene utjecaja i u pregovorima. Jedno od najvažnijih polazišta za učinkovito sudjelovanje javnosti je dostupnost informacija. No, informacije su najčešće teško dostupne, a nositelji zahvata ili tijela nadležna za
proceduru ponekad zadržavaju neke informacije sve dok nije prekasno da bi se zahvat zaustavio. Sudjelovanje javnosti se ne omogućava rano u proceduri nego tek na njenom kraju, kada su mogućnosti za izmjene projekta minimalne. Konačno, nepoznavanje prava i pristup pravosuđu najslabija su karika moći javnosti. Projektna pretpostavka o nedostatku informacija i edukacije o mogućnostima i pravima javnosti u okolišnom odlučivanju bila je točna. Potrebni su značajni institucionalni napori da bi razina informiranosti i znanja o pravima pojedinaca i javnosti postala zadovoljavajuća.
Ukoliko želimo smanjiti okolišne konflikte, koji često dovode do skupih odgoda ili odustajanja od projekta, ali i ugrožavanja okoliša, prirode i zdravlja, potrebno je osigurati učinkovito i smisleno sudjelovanje javnosti. To se može postići samo poticanjem uključivanja javnosti u postupke u ranim fazama, odnosno primjenom bolje prakse sudjelovanja javnosti od one koje je kao minimum utvrđena propisima, uz obavezno ozbiljno razmatranje i uzimanje u obzir iznesenih stajališta javnosti prilikom donošenja odluka. Smislenim sudjelovanjem javnosti postižu se i širi društveni ciljevi poput brige o javnom interesu i stvaranja povjerenja u rad tijela javne vlasti. (REX)