LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle PAVLOVIĆ
Ne vjerujem u vidovnjake. Čitanje sudbina gledanjem u kašike, fildzane, šalice kave, razbacani grah. Ipak, mislim da svatko mora imati neku amalijliju, naviku kojom će tjerati nesreće, probleme. Moje mjesto za puj baksuz uvijek me čeka u prizemlju Zračne luke Schipol. Davno već skuzio sam da je za sigurnost leta vazniji moćni motor nego stajni trap aviona. Zato zaobilazim ogromne, moćne gume da bih se opušteno, kao na času yoge, smjestio u veliki prostor  turbine kojom  metalna ptica usisava zrak ploveći  beskrajnim plavetnilom.

Ovaj spomenik avionskom motoru u prirodnoj veličini kao da su otkrili i drugi turisti, putnici nebeskih magistrala i koridora. Primjećujem kako strpljivo čekaju da zauzmu mjesto na kojem, po ko zna koji put, poziram  za sreću i mirnu plovidbu bez valova i turbulencija na dalekim kilometarskim visovima.
Eh, da mi je ranije bilo ovakvog mjesta za sreću. Ne bih se, mozda, prisjećao prezivljenih strahova uvijek kada se uvalim u ovo impresivno mamutsko metalno gnijezdo za tjeranje uroka. 
Evo, nikada neću zaboraviti onaj davni let s Čolom iz Beograda u Zagreb. Ukrcali smo se u malu pticu, aviončić što, činilo se, maše krilima sa nejakim propelerima.  Prije toga smo pjevač sa karijerom u uzletu i ja trznuli koju mučenicu na šanku aerodroma Surčin  za sretna puta, kako bi neki rekli. Poslije nam je bilo krivo što nismo nazdravljali litrama, a ne čašicama. Opijeni i omamljeni ne bi ni skuzili kroz kakve ćemo kalvarije prolaziti.
U uskoj kabini stisnulo se nas tridesetak. Pogled kroz prozorčiće donosio je samo zastrašujuće prizore olovnog olujnog neba. Pitali smo se da li će naša zračna lađica savladati udare pod kojim su se podivljalo savijali aerodromski tubasti vjetrokazi.
I igranka bez prestanka trajala sve do piste Plesa. Prvo nas je kao papirić bacalo gore, dole. To se nekako i moglo podnijeti. Ali kada je krenulo lijevo, desno uz neprestane padove i uzlete, škripu krhkih metalnih oplata i treskanje kao po najgorem makadamu, mnogi nisu izdrzali. Uz ciku, viku, plač pretvorila se metalna kada sa elisama u mjesto izbacivanja sadrzaja naših utroba. Još mi je pred očima ono, da izvinete, kada je jedna putnica ispred Čole uz jauk ispustila sve  što je imala u stomaku. U naglom padu aviona pod udarima oluje  to se, kao da smo bili u nekom bestezinskom prostoru, zaustavilo u zraku. Zatim nas je silovito gurnulo prema gore i Zdravko  i ja smo bili zasuti od glave do pete.
Poslije smo ljubili zagrebačko tvrdo tlo teturajući kao kosmanauti kada se nakon više mjeseci sretno prizemlje.  Eh, da nam je tada bio koji gutljaj biske ili zizule...
Majčicu zemljicu ljubio sam još jednom, koju godinu pred naš posljedji rat, na pisti aerodroma  Aucklanda u dalekom Novom Zelandu. Stigle su me bile slutnje pilota ondašnjeg JAT-a. Ugodnu večer u nekom od lokala Singapura začinili su pričama kako na putu prema Australiji i tom dijelu planeta, gdje su me reportske staze dalje vodile, često ljulja zbog promjenjljivih meteo-uvjeta.
Prije bogate riblje plate skoknuli smo i u neku usku uličicu gdje su se, za samo tridesetak dolara, prodavali najbolji singapurski  „originalni rolexi“. Jedan mi je poslije sijao na ruci, a i umorao dok sam namještao kazaljke prema časovnim zonama  Pertha, Melbourna, Sidneya.
Onda je došlo vrijeme da se sretnem s našom ekipom, jugoslovenskim iseljenicima na Novom Zelandu. Među kojima  još nije bio Nikola Borota, rodonačelnik sarajevske i jugo folk-muzike. Koji  s tih dalekih otoka raznim postovima, kao nekada s pjesmama grupe  „Kamen na kamen“, sada neumorno zasipa  digitalne medije regiona nam. Valjda tako liječi nostalagiju što, ovdje na kraju svijeta, raste s tisućama kilometara udaljenosti od zavičaja.
Na pisti zračne luke u Sidneju ugledao sam tada prvi put grdosiju zvanu jumbo jet boing 747. Beskrajne kolone putnika dugo su se ukrcavale u prostore metalnog kolosa. Činilo se da su unutra mogli ući, recimo, svi zitelji  Banjola u kojima povremeno zivi moj drug, stari novinarski vuk, Boro Vučković i njegova draga Dragica.
Unutra u zrakopolovu da sam imao loptu mogao sam sa saputnicima razbaciti mali nogomet kao na pomoćnom terenu Istre. Toliko je sve bilo moćno, sigurno da se čovjek osjećao zastićeno kao da je u toplom kutku svog doma. Ma, što mi moze meteorologija, vjetrovi, mislio sam. 
I onda je počelo i satima nije prestajalo. Avantura sa Čolom bila je mačiji kašalj prema katestrofi koja se nazirala. Prodorni reski zvuk znaka opasnosti i crveni svjetleći napisi upozorenja bili su zaokruzeni, ne baš mirnim, glasom kapetana zrakopolova da se priblizavamo području jakih vazdušnih turbulencija.
Stotinama ili tisućama tona teška letjelica bacana je kao ljuska oraha s jedne na drugu zračnu struju. U jezivom ljudskom muku čulo se samo zastrašujuće škripanje, naprezanje metala. Prikovani za sjedala, što su letjela kao u ringišpilu, panično smo iščekivali posljednji udarac. U borbi sa sudbinom tješilo me jedino što je jumbo bio toliko širok, velik da si mogao, bar, ponekada izbjeći stomačna prskanja kojima su mnogi zalijevali unutrašnjost aviona...
Navale tako aero-uspomene kada se priblizavam mom motoru u auli Zračne luke Amsterdama. Desetak sati prije tragičnog posljednjeg leta airbusa 320, njemačkog Germanwingsa, na liniji Barcelona – Dusseldorf, ušao sam u utrobu takve mašine. Vrijeme je bilo tiho, plovidba mirna. Sletnu stazu u Trogiru dotakli smo meko. Let uzivanja postaje još vrijedniji kada osjetiš miris mora i soli.
Poslije sam šetao stazama uspomena uz čuvenu Gradsku plazu Makarske. Iz jednog od rijetkih otvorenih kafića uz obalu odzvanjao je glas spikera sa velikog video ekrana. Zaledilo me kada sam čuo za tragediju A 320!   Istog tipa zrakoplova u kojem sam samo prije nekoliko sati  sigurno i opušteno  sanjario o susretu s  valama i zalovima nezaborava. Pokušavam smiraj naći pogledom na plavi beskraj.
Iznenađeno primjećujem plivača što kraula u mom pravcu. I onda kao iz onog vica dopire glas :
- Oprostite, koliko je sati?
On u vodi, kao da je kolovoz, a ja na obali u debeloj vindjakni. Drhtim od vjetra i uzasne vijesti.
- Jeste li čuli za avion? – pitam.
- Koji avion? – odgovara mi.
Poslije doznajem zove se Valentin Gojak, ima 34 godine  i svakog dana dva puta je u moru. Danas je, kaze banja, voda je 14 stupnjeva Celzijusa. Do prije kojeg dana bila je 11.
Mozda bi i meni bilo bolje da sam češće u moru, nego na obali. Lakše je podnijeti početnu drhtavicu nego stalni strah od letenja. Jer, valja mi na povratku, za koji dan budno motriti tko ulazi i izlazi iz pilotske kabine. Da li je kapetan ili njegov pomoćnik sam ili nije?
Eh, kakva su vremena došla, nitko više neće kuziti zgodne stjuardese, nego napeto i pozorno vrata u prednjem dijelu zrakopolova.