RAZGOVOR S POVODOM
Gordan Stojić poznato novinarsko ime, nakon dugih godina ignorancije, svojevrsnog maltretiranja i ponižavanja proživljava svoju drugu novinarsku mladost. Stojić je jedan od prvih kolumnista Regional Expressa od samog osnutka, a njegova kolumna Gastrbajter posljednjih je mjeseci vjerojatno najčitanije štivo u Hrvatskoj. Njegova direktna obraćanja političkoj vrhuški preuzimaju najčitaniji domaći portali, a posebno su zanimljive polemike koje njegove kolumne izazivaju po društvenim mrežama. Gordan Stojić vratio se i na televiziju, na mjesto koje se može nazvati njegovim prirodnim staništem, mjesto na kojem je stekao slavu, ali i mjesto s kojeg je prije nekoliko godina jednostavno maknut, stavljen na margine novinarskih zbivanja.
 

Nakon dužeg vremena ponovno vas se može gledati na televiziji? Što se to dogodilo da ste iznenada vratili kao što ste i svojevremeno iznenada nestali? Kod vas to nekako uvijek krene iznenada…

Mreža TV ima afirimiranu emisiju „Stav“ u kojoj voditelj razgovara s gledateljima na aktualne društvene teme. Dogodilo se da je kolega stradao i netko je trebao u manje od dana sjesti u studio i voditi emisiju. Trpimir Vicković Vicko, jedan od urednika, sjetio se mene. I tako je počelo.
Što se tiče iznendanog nestajanja, nema tu nikakvog misterija. Četvrt stoljeća državom vladaju dvije svemoćne partijske oligarhije. Ne biti dio njihovog umreženog interesnog sustava znači biti eliminiran. Hodao sam dugo okolo i molio za posao. No kao argumente sebi u korist mogao sam samo podastrijeti da sam radio najviše gledanih emisija u Hrvatskoj, da sam dobitnik ozbiljnih novinarskih nagrada ili da ljudi vole ono što radim. To je izazivalo opći smijeh. Posao su s lakoćom dobivali umreženi premda se neki od njih od sveg televizijskog znanja mogu pohvaliti činjenicom da imaju doma televizor.
 

Može se reći da ste se profilirali kao  komentator po portalima poglavito na ovom našem, ali i na društvenim mrežama, ne spadate u onu kategoriju stare novinarske garde koja je podcijenila Internet i ostala kukati nad sudbinom tiska i elektronskih medija

Ne uspijevaju uvijek pametni nego prilagodljivi. Neki ljudi mojih godina, pa i mlađi, odbijaju sudjelovati u internetskom svijetu. Šteta po njih jer su profesionalno propali, a kako su kvalitetni ljudi i dobri novinari, nemam im srca reći da su si sami za to krivi.
Internet jest i dobra i pogana stvar. Pogana jer je dala slobodu mnogim neuravnoteženima da harangiraju i truju bez ograničenja i kontrole. Dobra jer od doma možeš kreirati stvarnost. Neki ljudi, pa i ja kao dio te ekipe, stvaramo preduvjete da sutra ostvarimo internet televiziju. Tada više neće biti bitne partijske oligarhije, partijski sekretari, iskompleksirani neznalice koji će ti polomiti noge jer znaju da znaš ono što oni ne znaju, jarani, rodijaci, ljubavnice i ljubavnici. Ako ti ne daju, uzmi pištolj, u ovom slučaju internet i silom uzmi ono što ti pripada.
 

Vaša  nedavna direktna obraćanja političkoj vrhušci u Hrvatskoj od Regional Expressa  je započeo preuzimati i vodeći domaći portal indeks.hr, bez obzira na opće poznate financijske probleme svih medija pronašli ste prostor za rad i evo vas sad opet na televiziji. Dali se može reći da ste medijski preživjeli dok sudbina nekih „umreženih“ kakao ste znali pisati, nije baš sjajna?

Umreženi će još neko vrijeme jahati na našim grbačama, zagađivati medijski prostor, a nama ne dati da mu priđemo. Ali Hrvatska se toliko usmrdjela od nepotizma, klijentelizma, nemorala i gluposti da će se sve u jednom trenutku srušiti kao kula od karata. I naravno, propast će oni koji o poslu pojma nemaju. Iskren da budem, poznajem sve televizijske zvijezde  ovog prostora. Kada bih vam poimence pobrojao mnoge koji su nemoralni, nesposobni, lažljivi, kradljivi i beskrupulozni, izazvao bih javnu sablazan. Prava je sreća da sam pristojan čovjek.

Situacija u medijima je svojevrsna preslika stanja u društvu, opstaju samo sitni, mali  mediji, bog zna kako ali opstaju, plaćaju svoje račune, podijele neke plaćice i nekako preživljavaju. Koliko su po vašem mišljenju novinari i sami krivi za ono što ih je snašlo. Neki dan su na objavljene plaće određenih ljudi u Jutarnjem listu, a gotovo da nema medija koji nije u velikoj krizi, koliko je moralno uzimati tolike plaće a znati da sve oko tebe tone, na HRT-u je naravno još i gore…

Naravno da smo za to sami krivi i naravno da su neki zaslužili da im se pljune u lice. Bitno je da je njihovim guzicama dobro. Problem je što je njihovu raskoš plaćao narod. Mi smo, a da nas nitko nije pitao, oprostili dugove Jutarnjem i plaćamo najveću pretplatu u Europi da bi 3500 HRT-ovih uhljeba živjelo kao bubrezi u loju. Što uopće reći? Svakog petka jedan takav u pola dva s vrećicom punom hrane iz trgovinskog centra dolazi doma. Odradi čovjek vrijedno tri sata i dođe doma da bi bio slobodan cijeli vikend. O godišnjima da ne pričam. Plaćicu redovito dobiva.

Nije tajna da gajite simpatije prema Živom zidu, dali se može reći da ste se politički angažirali i možemo li vas očekivati na slijedećim izborima na nekoj od lista?

Ja nisam ni aktivist ni član Živog zida. Dogodilo se da je ono o čemu razmišljam i javno pišem, bilo jako slično ili isto onome o čemu razmišlja grupa mladih okupljena u Živi zid. Možda i malo čudno jer mi po godinama mogu biti djeca. Ono što me rasrdilo je činjenica da sam bio jedna od rijetkih javnih osoba koja je stala na njihovu stranu. Nevjerojatan je taj životinjski strah i bijes javnih osoba, intelektualaca, umjetnika koji su se po toj djeci krenuli nabacivati blatom. Čak je u nekim slučajevima dosezalo granicu mržnja.
Stvar je potpuno jasna. Umreženima je genijalno, a onima kojima je osrednje, boje se da im ne bude lošije. I zato su spremni gaziti oko sebe da zadrže pozicije. Zaboravljaju pri tome da meni i tisućama drugih novinara ili stotinama tisuća ljudi iz naroda nikako nije dobro. Nažalost po ove prve, da bi nama bilo malo bolje, oni moraju sletjeti i prestati bezočno grabiti iz narodne kase.
Inače, nemam namjeru graditi političku karijeru. Ja sam novinar, umišljam si rasni i želim samo raditi ono što najbolje znam. Ali držim da isto tako kao javna osoba imam i društvenu odgovornost prema vlastitiom narodu. Oprostite, biti za one koji su nas unesrećili, a gaziti i sprečavati mlade da kažu što misle, znači biti sebični psihopat i štetočina.
 

U neku ruku ste i Puležan, imate stančić u Puli i već godinama ste kolumnista Regional Expressa, recite nam otvoreno dali je život u Zagrebu lakši ili teži od onoga u Puli, zanima nas vaše osobno iskustvo a ne nekog zavoda za statistiku?

Već uspjeh Živog zida u Istri i Puli govori da je puno onih kojima ni na poluotoku nije dobro. I tu će se stvari, neki u istrijanskoj politici itekako trebaju strijepiti, početi mijenjati. Ali barem postoji šest mjeseci u godini turizam. Ne trebaju statistike da bi se vidjelo kako ljudi iz cijele Hrvatske, Bosne ili Srbije dolaze u Istru i tamo ostaju.
U Zagrebu je novi trend. Ne samo mladi nego i oni srednjih godina, dugo nezaposleni, očajni jer ne mogu hraniti djecu, odlaze masovno u Irsku.
Neosporno, u Zagrebu je život teži, neizvjesniji  za mase onih koje smo nekada nazivali proleterima.
 

Za kraj, poznat ste postao na HRT-u, a vrhunac je bio NOVA TV i Istraga, dali biste da se okolnosti promjene voljeli ponovno biti dio tih timova i kakao biste se ponašali da vas ponovno pozovu na HRT?

Budimo realni, ne postoji niti teorijska šansa da me bilo tko pozove na HRT. Jer da je to, s obzirom na moju biografiju bilo tko mislio, već bi napravio. Budimo iskreni, od ovoga što se trenutno radi na HRT-u meni se diže kosa na glavi. S druge strane, činjenica je da neki moji tekstovi imaju daleko veću čitanost no mnoge njihove skupe i bespotrebne emisije. Jasno je da nikakvih promjena ne može biti dok je riječ o vrtuljku u čijim sjedalicama sjede uvijek isti ljudi i samo mijenjaju pozicije. Usmrđenu baru treba isušiti i potom pustiti novu, svježu vodu.
(Nenad Marjanović Fric)