Sa(n)jam knjige u Istri: Pula, povijest, razglednica

Sa(n)jam knjige u Istri: Pula, povijest, razglednica-83872

PIŠE: SUNČANA TUKSAR
Istraživanje grada i pulske monografije u periodu od 1992. do 2014. godine

U kontekstu grada Pule i 23. Sajma knjige u Istri, Magdalena Vodopija, direktorica Sajma, najavila je premijeru nove monografije. Riječ je o suradnji Paole Orlić, Igora Zirojevića i Milana Rakovca. Njome se Orlić i Zirojević nadovezuju na svoju raniju monografiju „Pula-grad interval“, koja je prije nekoliko godina nastala u suradnji s Draganom Velikićem.

Prema riječima Vodopije, nova pulska monografija „Interval II - Čuvari“ progovara „fotografijom i riječju o talijanskoj arhitekturi u Puli, o dugo prešućivanim, sjajnim pulskim arhitektima iz 30-ih godina prošlog stoljeća“. Govoreći vrlo općenito, monografija je knjiga koja detaljno i dokumentaristički pokriva određenu temu. Prema Čubelićevu Književnom leksikonu (1972.), ona  je često i koristan oblik za naučne radove.  

Kod monografija posebno se upućuje na karakteristike stila unutar stilistike, budući da je u njima, uz znanstveni pristup, prisutan i pjesnički jezik. U Uvodu u književnost, Škreb i Stamać (2000.) tumače da se kroz povijesna i književna razdoblja monografija uobličavala prema različitim afinitetima autora, raslojavajući se na opće monografije, koje su obuhvaćale cjelovitost određenog razdoblja ili problema iz nekog područja, do specijaliziranih monografija, posvećenih konkretnoj temi pa tako nastaju sadržajno raznovrsne monografije, posvećene običaju, mjestu ili gradu.
Monografija nekog grada nastaje uslijed antropoloških analiza i adekvatne metodologije reprezentacije prostora.
 
Istraživanje grada podrazumijeva grad kao proces, nedovršenu varijablu koja se iščitava poput teksta i postaje kulturni sustav inspiriran svakodnevicom. Što to znači? Novija antropološka istraživanja kažu „grad je kulturno-društveno konstruirana stvarnost“, a „svakodnevna praksa“, „mnogobrojna značenja“ i „urbana etnografija“ termini su kojima se služimo u kontekstu antropologije grada, a ne samo antropologije u gradu. Razlika ovih pojmova konceptualna je. Antropologija u gradu podrazumijeva grad kao locus istraživanja. Točnije, istražuju se „klasične“ antropološke ili etnološke teme. One su načelno utemeljene na distinkciji selo/grad.

U antropologiji grada pak glavni interes postaje fokus grada, odnosno njegov urbani kontekst. Takav korpus takozvanih urbanih iskustava često je sadržan u monografiji. Istraživačka praksa napušta statičnost (to jest kontekst opozicije selo/grad), a naglašava dinamičnost i složenost (ponajprije suživot različitosti). Naglasak je na čovjeku, pojedincu i zajednici. Stoga se očekuje da novija monografija progovara o međuigri ljudi i njihovog iskustva urbanog života, o definiranju fizičkog prostora, o vlastitim očekivanjima i imaginaciji grada.
 
No, kada govorimo o osobnom tkanju grada i njegovoj imaginaciji, zapravo govorimo o konstruktu pomoću kojeg pojedini autor pokreće svoj istraživački mehanizam. Pri tom predodređenost sadržaja monografije autoru nerijetko postaje prepreka jer se može desiti da viziju ostavlja u drugome planu, a da se usmjeri isključivo na svoj medij, na primjer fotografiju. Odnos slike i teksta tako se zadržava na reprezentacijskoj razini pa monografija biva rascjepkane u funkciji. Kao rezultat, monografija nekog grada često je upravo „čuvar nekih stvari“, tek reklama za sjećanje uz lijepe fotografije. Kada je riječ o mnogobrojnim monografijama Pule, ponovno sažimajući uistinu generalno, pristup je načelno utemeljen na iznošenju povijesne građe, uz djelomični osvrt na sadašnji trenutak te poneku autorsku refleksiju.

Također, monografije gotovo uvijek pokušavaju Puli pridodati određeni duh ili značaj, ili pak navesti na ideju onoga što grad jest ili autor smatra da bi trebao biti. Da monografije upućuju na „konstrukt“, vidljivo je već na razini naslova pa je tako Istra „terra magica“ te je „stvorena po mjeri čovjeka“, a Pula je, pak, „antički grad“, „grad-interval“, „zaboravljeni grad“, grad u kojem se prožimaju „mit i stvaranost“, „grad kojem su se divili mnogi“ i tome slično. Razni su autori pokušali stvoriti vlastiti okvir grada.

Robert Matijašić i Klara Buršić Matijašić u knjizi Antička Pula (1996.) uvidjeli su da je neophodno posvetiti se povijesnom kontinuitetu, antičkim spomenicima Pule i njene okolice te rimskoj kulturi koja je i danas važan dio pulske baštine. Nadalje, monografija skupine autora Pula 3000 (2004.) korisna je jer su u njoj autori sačinili povijesnu sintezu koja daje pregled razvojnih faza grada.

Već iduće, 2005. godine, izašle su dvije publikacije. Jedna je Pula, tri tisućljeća mita i stvarnosti skupine od devet autora. Jedan od njih, Miroslav Bertoša, ističe da je ova monografija „svojevrsna  gradska iskaznica grada“. Druga u svom nazivu donosi poznatu sintagmu šireg značaja, „Puna je Pula“. Isprva, sintagmu nalazimo u stihovima tradicionalne pjesme: Aj, puna je Pula, ma mladih marinera!. Potom je Mate Balota odabire za svoju monografiju (prvo je izdanje 1954. godine), te ona postaje simbolom kreativnosti i kulturološkog, urbanog aspekta grada. Naprednom Pulu opisuju i riječi Miodraga Kalčića iz eseja Amplituda zaboravljenog grada - Pula 1914.: „U Puli, nježnom vojnom gradu ženskoga imena, sve je već postojalo, sve se već zbilo, sve se dogodilo prije, prije nego smo znali…“.

Slijedile su publikacije iz 2008. godine, Pulska kruna Attilija Krizmanića, s naglaskom na fortifikacijsku arhitekturu austrijskog razdoblja, te Moja Pula Borisa Domagoja Biletića. Monografija Darka Dukovskog Povijest Pule objavljena je 2011. Godine. Autorski trojac Dragan Velikić, Igor Zirojević i Paola Orlić 2014. godine predstavljaju svoju publikaciju Pula - Grad Interval.
 
Dakle, zbog čega naslov Pula, povijest, razglednica? Većim svojim dijelom navedene su monografije „klasične“ u etnografskom pristupu gradu. Vizura svakodnevice promatra se kroz optiku prošlosti te relevantnu fotografsku građu. Fotografije pak imaju pretežno reprezentativnu funkciju, a popratni je tekst relevantan i objašnjavajući. Dakle, ispravan tekst uz ispravnu fotografiju. Usprkos korektnosti, takve su fotografije nerijetko „razglednice“, a tekstovi o Puli manje ili više oslonjeni na opću povijest ili činjenice iz građe povijesti umjetnosti. Stoga vizura grada ostaje na marginama turističko-propagandne, oku ugodne vizualne senzacije, uz kompetentnu tekstualnu pozadinu, uglavnom samo informativnog karaktera. Što je potrebno kako monografija ne bi bila tek lijepa razglednica s povijesnim crticama na poleđini? Odgovor na ovo pitanje ujedno bi dodirivao i pitanje urbanog potencijala koji bi ojačao identitet grada. Jer, rekao je Landry, grad je živo umjetničko djelo. Stoga su poželjne i umjetničke pretenzije pri pisanju monografija.

Velikić – Zirojević - Orlić: tekst i fotografija
 
Na 23. Sajmu knjige u Istri očekuje se promocija monografije pod nazivom „Interval II - Čuvari“ (Orlić, P., Zirojević, I., Rakovac, M.). Kao što je naznačeno, riječ je o nastavku knjige „Pula – Grad Interval“ o kojoj je ovdje riječ iz više razloga. Prvo, jer je na ovu monografiju nedavno podsjetila i izložba fotografija u Puli jednog od autora monografije. Drugo, zbog ovogodišnje promocije njenog drugog dijela ili nastavka. Treće, i važnije, jer se u njoj prepoznaje pokušaj da se uobičajeno dijakronijsko sažimanja grada (ono što je povijest do sada pokazala) poveže sinkronijskim kontekstom (što u gradu nalazimo ovoga trenutka).

Ovakav se pomak prema fokusu ogleda u nastojanju da se supostavljanjem dvaju modusa - fotografije i teksta - postigne jedinstveni učinak autorskog konstrukta imaginacije grada. Naime, knjiga Pula - Grad Interval nastoji biti ponešto drugačija od gore navedenih monografija jer donosi spoj popularno znanstvenog stila i književno - umjetničkog. Uz fotografije (Zirojević), u knjigu je uključen esejistički dodatak koji zadržava autorski stil pisanja (Velikić), dakako, uz oslanjanje na faktografiju. Identiteti autora u fotografskom i esejističkom dijelu u različitim su funkcijama (koje mogu, ali i ne moraju biti transparentne), dok se promišljanje grada vjerojatno odnosi na cjelovitost trenutka (kojeg se može nazvati intervalom).

Pristup fotografiji u središnjem dijelu knjige približio se ranije spomenutom dokumentiranju pulske dinamike. Prikazom zapuštenih i napuštenih austrougarskih vila i njihovih stanara nastoji se metonimijski „prekoračiti“ granica između univerzuma fotografije i univerzuma vanjskog svijeta. Ovakav učinak Foucault je nazvao rastakanjem “izvan okvira”, što je kod fotografije itekako poželjno, dakako, ako se u tome uspije. S druge strane, u konstruktivističkom smislu, moguće je konstatirati miješanje žanrova, ali i medija. No, je li autorska imaginacija ispravan ključ za čitanje ove monografije? Naime, u ovoj je monografiji tekst ili „parajezik“ koji prati fotografiju većim dijelom u funkciji razlaganja, a manjim propitkivanja. Stoga će odnos slika - tekst s jedne strane možda uspjeti komplementarno uokviriti doživljaj, ali s druge će strane biti legitimno zapitati se je li grad „očitan“ ili se u njega „učitava“.

Supostavljanje teksta i fotografije može biti izazov, kako za autora, tako i za čitatelja. Kako bilo, ovakav manevar dobro će doći čitatelju kojem nisu vidljive određene lokalne predispozicije. U konačnici, rezultat ove monografije suvisla je dramaturgija koja zasigurno može proizvesti estetski učinak, a na lokalnoj razini može biti i od etnografskog značaja.
 
Ipak, stoji napomena: kako valjane umjetničke nakane ne bi ostale nedorađene pretenzije, kod ovakvih koautorskih pothvata važno je biti temeljit. Zapitamo li se što bi moglo biti bolje, odgovor je, uvodna riječ. Nepobitna je činjenica koju doista treba razumjeti da u izdavaštvu gotovo uvijek nedostaje novca. Činjenica za koju pak ne treba imati pretjeranog razumijevanja je da se taj nedostatak gotovo uvijek nadoknađuje štednjom na lekturi. Nadalje, kada je riječ o jeziku, on je važan i u kontekstu specifične društvene vrijednosti koju monografija poprima. Govoriti znači odrediti se izražajnim stilom, jasno, uz opreznost od ideologije prikazivanja sebe.

Pri prvom susretu s ovom knjigom neoprezno se podastiru, a pomalo i nasumično nabrajaju, pojmovi poput „drugih“, „svojeg“, „kolektiviteta i individualnog“, potom „rasap“; „dokinuće“, „vlastitost“, ponovno „kolektivitet“ i „individualno“, te „svoje“. Shvatit ćemo, ova knjiga zapravo donosi zamućivanje granica stilova autobiografskog i monografskog aspekta, koji su, usput budi rečeno, odvojeni kao književni oblici.

Također, vjerojatno su Baudrillardovi simulakrumi već opća mjesta, a pretjerano je u upotrebi i Joyceova sintagma da je Pula  „mediteranski Sibir“. Drugim riječima, ispravnoj težnji da se ovom monografijom udari jedinstveni umjetnički pečat mogli bi naštetiti teorijski propusti. Jer, voljeti Pulu je jedno, a imati o njoj mišljenje i znati ga izraziti, nešto sasvim drugo. Naposljetku, autor knjige o gradu će možda imati potrebu za dodatnim objašnjavanjem, a čitatelj za deiksom, orijentacionim znakom, uputom kroz tekst. Kompetentan čitatelj ne samo da bi putokaze prepoznao već bi ih i priželjkivao. Stoga teorijska podloga može samo ojačati tematski vid i dati korisnu smjernicu bez da pritom izostane zanos i spontanitet kojim autor pretače stvarnost kroz osobni okvir.

Doista, puna je Pula različitosti, a one otvaraju prostor mnogim interpretacijama u bilježenju pulske svakodnevne snalažljivosti. Zato, kako bi se doskočilo zavodljivom putu komercijalne politike ne treba zazirati od strukturiranog promišljanja. Pri (ovakvom) drugačijem pristupu monografiji ne treba se plašiti okvira relevantne literature. S druge strane, „klasična“ etnografija ne treba izbjegavati svjesni otklon od uspostavljene rutine. Što se pak tiče čitatelja, za kojeg u konačnici monografije nastaju, on ne bi smio imati predrasude prema „drugom nastavku“ jer, poznato je, on ponekad može nadmašiti prvi.  

(REX)