Tijekom povijesti Pule kao glavne ratne luke bilo je više pokušaja prodora u njen obrambeni sustav, a najpoznatiji je napad talijanskih pomorskih diverzanata 1918, na bojni brod &bdquo..."/>

S.M.S. „Viribus Unitis” potopljen „Mignattom”

DOGODILO SE NA DAN 1.11.1918.GODINE
Autor: Branko Perović
Iz knjige "Mornaričko spomen - groblje Pula"
Tijekom povijesti Pule kao glavne ratne luke bilo je više pokušaja prodora u njen obrambeni sustav, a najpoznatiji je napad talijanskih pomorskih diverzanata 1918, na bojni brod „Viribus Unitis", ponos austrougarske ratne mornarice i vrhunsko dostignuće njene brodogradnje, tada pod zastavom Narodnog vijeća iz Zagreba. Talijanska ratna mornarica dulje je vrijeme radila na pronalasku novih pomorskih sredstava kojima bi se moglo prodrijeti u dobro branjenu pulsku luku. Posebno ih je nadahnjivao jedan od pokušaja prepada, u svibnju 1918. Novim plovećim sredstvom nazvanim „Zrikavac", „Grillo", kojim je upravljao kapetan fregate Pellegrini, a do pulske luke ga je doteglila torpiljarka „Abba". Dana 31. Listopada/1. Studenog 1918. Svega nekoliko dana prije završetka rata, iz Venecije je prema Puli krenulo plovilo nove vrste, nazvano „Mignatta", „Pijavica", kojim su upravljali konstruktor, mornarički inženjerski bojnik Raffaele Rossetti i poručnik-liječnik Raffaele Paolucci. Mignatta se, po R. May-N. Sanders, sastojala od cilindra o koji su bile prikvačene dvije magnetske mine s tempirnim detonatorom. Cilindar je pokretao motor na komprimirani zrak, a iz akumulatora su se napajali elektromagneti uz pomoć kojih bi se mine prilijepile za metalni trup broda. Torpiljarka je doteglila napadače u blizinu Pule, a s te pozicije teglio ih je torpedni čamac s nečujnim elektro-pogonom. Do prve baraže stigli su oko 22,00 sata. Nekoliko sati ranije u Puli su predstavnici Austro-Ugarske flote, na čelu s admiralom Horthyem, predali pomorsku tvrđavu, glavnu bazu, flotu, sve institucije i grad predstavnicima zagrebačkog Narodnog vijeća i pulskog Mjesnog odbora. Zapovjedništvo nad bojnim brodom „Viribus Unitis" i ostalom flotom preuzeo je Janko Vuković Podkapelski, dotadašnji zapovjednik broda. Po talijanskom autoru G. Galupiniju, brod su osvojili jugoslavenski iredentisti i preimenovali ga u „Jugoslavija". Po M. Baloti, dežurni organi nove mornarice Države Slovenaca, Hrvata i Srba nisu nadzirali ni ulaz u luku, ni brodove na sidrištu, niti utvrde na kopnu, jer je veći dio mornara, vojnika i starješina neslavenskih narodnosti napuštao brodove i vraćao se u svoje domovine, a radio postaje su emitirale vijesti o predaji flote i baze. Rossetti i Paolucci su pod okriljem noći došli do admiralskog broda „Viribus Unitis". Rossetti je svoje mine-priljepke postavio uz podvodni dio trupa „Viribus Unitisa", a Paolucci je svoju „pijavicu" uspio uputiti prema pomoćnom brodu „Wien". U trenutku kad se Rossetti udaljavao slučajno ga je opazio dočasnik, digao uzbunu i osvijetlio reflektorom površinu mora. Oba su diverzanta čamcem dovedena na admiralski brod. Kako se vrijeme eksplozije mina približavalo, Rossetti je rekao zapovjedniku Vukoviću da je brod miniran. On je odmah naredio napuštanje broda, no dok je evakuacija bila u tijeku, u 6.30 sati 1.studenog odjeknula je snažna eksplozija i brod je nakon 10-tak minuta potonuo. Od 1250 članova posade poginulo je oko 250, a među njima i zapovjednik Janko Vuković. Nešto kasnije eksplodirala je i mina-priljepak uz bok broda „Wien", teško ga oštetivši. Rossettija i Paoluccija je zapovjedništvo talijanske mornarice kasnije odlikovalo zlatnom medaljom za vojne zasluge. Mnogi su talijanski pomorski povjesničari, po K. Pribiloviću, da bi opravdali ovaj postupak, tvrdili da talijansko zapovjedništvo nije znalo ništa o promjenama uprave u Puli, a to su tvrdili i diverzanti kad su zarobljeni. Činjenica je da je potonuće „Viribus Unitisa" bilo za posade brodova, a pogotovo časnike i političko vodstvo Narodnog vijeća iz Zagreba, težak psihološki potres. Talijani su „Viribus Unitis" nakon rata razrezali, izvadili dijelove iz pulske luke i rastopili. Dio pramca, prema Folu, nalazi se u Pomorskom muzeju u Veneciji, sidra krase ulaz zgrade Ministarstva obrane u Rimu, dok se jarbolima, koji su se nalazili ispred vojarne na Muzilu, izgubio trag.