Rujan istarskih uspomena

Rujan istarskih uspomena-71844

LETEĆI HOLANDEZ
Piše : Pavle PAVLOVIĆ
U Puli, Rovinju, na Limskom kanalu, Poreču zavidio sam onima što dementiraju prije vremena. Lijepo izgube sjećanja i nema borbe sa emocijama. Mogu satima gledati u prazno ili u neka čudna lica i ništa ne prepoznavati.

Ovako zbog mog bosanskog mozga, što još uvijek, kažu, good funkcionira doživljavao sam oluju stresova, drhtaja, uzbuđenja koju nisu mogli stišati, niti obuzdati hektolitri biski, žižula, malvazije. Eh, da je bilo šljive, možda bi bilo lakše...

Posljednji put u Puli bio sam prije dvije godine. I tada sam molio prirodu da me učini dementnim, prolupanim. Nije lako biti u najljepšem vrtu Istre i oduševljavati nekim kažunom, divnim plodovima flore, bez faune, a neprimjetno se stalno štipati da se uvjeriš da sve nije san. Poslije svakog stiska provjere da li mi vijuge u glavi dobro delaju dočekivalo me blago lice mile gospođe Vilme, stvarno jedinstvene žene koja poklanja i posljednji atom svoje čovječnosti, domaćinske dobrodošlice. Bilo mi je drago da vidim i kako se njena kćerka Vesna, nekada najbolja studentica ekonomije u Zagrebu i svojedobno najmlađa direktorica jedne banke u gradu sa Arenom, ne predaje bolesti.

A, posebno uznese saznanje da njihov sin i brat, legendarni Damir Strugar ne gubi na energiji, na tempu, na magnetskom privlačenju raznih društava. Sati i dani s ovim poznatim kolumnistom i bivšim, a, tko zna i budućim komunistom, te njegovom prijateljicom Elizabetom Pavlović, nestanu u hipu. I tako dok se okreneš, meteorskom brzinom, proleti tjedan paklenih dana od kojih se sada hladiš u modrim valovima Makarskog primorja. Vraćajući snagu koju ti je Pula odnijela i vrteći cijeli niz filmova koji će me pratiti do slijedeće posjete gradu-prijestolnici IDS-a, ako me zdravlje i život ne budu spriječili.

...Erupcija vulkana sa memorijama započela je već na Istarskom ipsilonu. Dama, koja nosi moje sveto, jedinstveno, rijetko prezime, iznenadnim uzvikom gotovo me otjerala u kanal.

- Koči, koči, evo skretanja za Poreč!

Otkud sada Poreč, kada hitamo u Pulu? Uzbuđeno je pokušavala objasniti da je prava prilika da prvo posjetimo Rihtmane, stare sarajevske prijatelje, što su se kao ratne izbjeglice prije nekoliko desetljeća obreli u Tel Avivu, kao i mi u Nizozemskoj. Jer, nastavljala je dama, kada te uhvati Strugi i njegova ekipa u đir, biće ti svejedno u kojem si gradu i kojem mjestu. Bit će ti svejedno je li dan ili noć. Zora ili sumrak. Što ćeš drugo, nego koči, kada glava obitelji komanduje.

Nenajavljeni, lutamo od benzinske pumpe do raznih lokala i dućana da doznamo kako se dospijeva do Stancie Vergotine. Tupi Bosanac zaboravio na GPS lanac, pa sada kao da tetura u tami. Ali, kao i naši dragi partizani u mrklom mraku ondašnjih svjetlih ratova, ipak, pronalazimo put ka lijepoj bijeloj kućici u predgrađu jednog od bisera Istarske rivijere.

Dok mi srce sve ubrzanije lupa zamišljam kako će mi se obradovati Sanja, ondašnja ljepotica naše sarajevske generacije rođenih pedesete. A, kako li će tek legendarni skladatelj, ravnatelj, aranažer i klavijaturista vječnih Indexa, Ranko Rihtman?!

I dok primjećujem da nigdje nema ni psa, ni mačke u miru koji okružuje novi dom bračnog para što se odlučio zlatnu jesen svog života provesti daleko od sarajevsko-izraelskih uspomena, pitam se što će biti ako budemo uzalud zvonili? Da li će nas dočekati još jedna zatvorena vrata u našim životima. I tako bi – zvoni, zvoni, ali nećeš ući! Okrećemo se lijevo, desno, nigdje susjeda, komšije da, bar, ostavimo poruku, trag da smo uzalud ovako ilegalno hodili. Srećom, tu je kamera i Face book.

Eh, da mi je bilo vidjeti izraz lica Rihtmana kada su na najpopularnijoj društvenoj mreži skužili kako moja supruga, kao sirotica kleta, pozira pred zaključanom kapijom njihovog doma?!

Ali, uvijek postoji drugi put i to smo sve izgladili uz brdo školjki i gutljaje biske i žižule za trpezom jednog lokala na Limskom kanalu. Na čemu iskreno zahvaljujem zlatnom donatoru fešte, gospodinu kolumnisti Damiru Strugaru. Eh, što ti je pisati za Regionalexpress! Lova kaplje na sve strane!

E, poslije početnog poljupca u prazno sa našim Rihtmanima, dočekuje nas, skoro uz vatrogasnu glazbu i vatromet, legendarni televizijski novinar Borivoj Vučković. Nekada zaštitno lice najsjajnijeg perioda TVZ ili HTV, te nezaboravni savjetnik predsjednika Stipe Mesića u njegovom drugom mandatu. To je bilo vrijeme kada je hrvatska politika vještim troskocima grabila sa Balkana ka velikim svjetskim političkim priznanjima.

S Borom drugujem još od one Yugo-Eurovizije u Zadru, pa poslije na velikom EU- finalu u Zagrebu. Kada je Toto Kotunjo pjevao o ujedinjenoj Europi u trenucima kada se Jugoslavija počela krvavo razjedinjavati.

Poslije pulskih zagrljaja i nazdravljanja nastavljamo ka Rovinju. Tamo nas čeka cijela ekipa nezaborava. Tu je i Dragan Balić, još jedna legenda HTV , kao i njegov rođak Ivan Cobra Balić, neprevaziđeni majstor umjetničke i modne fotografije regiona i Lijepe naše. S njima u društvu i Vladimir Sviben, najveći paparazzo Face booka. Nema poznate face kojoj nije ulijetao da pozira. Ovog puta bio je zbunjen mojim tinejđerskim nastojanjima da se ekskluzivno s njim školjcnem.

S Cobrom se prisjećam davnih dana na jedrenjaku Calypso, kada je nas nekoliko macho dasa imalo privilegiju tjednima ploviti sa najljepšim djevojkama ondašnje Juge. I dan danas uvjeravamo sebe da smo bili pravi profesionalci, koji nisu padali pred ženskim proporcijama u mini bikinijama. Bili smo mrtvi, hladni u tom društvu, kao da smo bili okruženi maksi burkinijima.

Sunčanog rovinjskog dana uzalud smo u svoju erotsku nevinost uvjeravali i veselo društvo u jednoj konobi, u kojoj su, pored nas veterana, bili i dragi Dubravka, Jasna, Rudi,Ivo. Kako u tome nismo uspjeli preostalo je jedino da krenemo sa starim hitovima “Bijelih strijela“. U onoj “Mramor, kamen i željezo“ briljirao je, zna se, Ivan Cobra Balić, nekadašnji član tog benda iz prahistorijskog doba zagrebačke lake glazbe.

Nije lako piti,pjevati, razgovarati u veselom društvu u kojem se nadvikujemo decibelima. Srećom, iz Zagreba je izravno za stol sa raznim buteljama i kulinarskim specijalitetima stigao tihi Zoran Simić, jedan od najpoznatijih žurnalista koje je Pula dala. Pod Simketovom komandom , uz svesrdnu pomoć pera i visprenosti Damira Strugara, rađao se novi pravac ondašnjeg jugo-novinarstva. Stasao je omladinski zagrebački tjednik “Polet“ koji je utrao put kasnijim „Feralima“ i drugim glasilima slobode i demokracije. Ovi današnji hrvatski mediji, ipak, kao da su šegrti majstorima iz nezaboravnog „Poleta“. Naravno u Zokinom društvu je i bila i nježna Eliana, kolegica sa TV Istre.

Najluđe je, pak, bilo u jednoj pečenjarnici u Puli, gdje su nas ljubezno zamolili da pjesmom ne uznemiravamo goste. Dakako, ubrzo smo pronašli lokal gdje naše višeglasno soliranje paše. Prvi tenor vesele, šovinističke muške skupine bio je, zna se, još jedan istaknuti donator - Boro Vučković. S vremena na vrijeme pomogali su mu i odvjetnik Slobodan Drača, te Mladen Cukon, mladi zakleti ljevičar, kojeg sam uspio ubijediti da na području svoje mjesne zajednice pokrene referendum za davanje saglasnosti za izgradnju prve pulske džamije. Ako niste znali pripadnici islamske vjeroispovjesti godinama već uzalud isčekuju građevinsku i lokacijsku dozvolu za gradnju veleljepnog sakralnog objekta.

...Na kraju posjeta Puli i Istri bilo je kao na početku. Ponovo emocije, uzbuđenja i žal što lijepi susreti uvijek kratko traju. Nije bilo lako oprostiti se od obitelji Strugar, Bore Vučkovića, Zorana Simića. Poslije svega ostaju samo fotografije da se u dugim zimskim nizozemskim noćima borim protiv demencije, što će u mojim ranim godinama kad tad zakucati na vrata velikog i malog mi mozga.

Pavle PAVLOVIĆ