Robinson Tićo

PIŠE BUDIMIR ŽIŽOVIĆ - ŽIŽO
Naš poznati radijski voditelj, gastronom, ribar, ljubitelj mora i svega morskog, ljubitelj prirode i životinja i nadasve druženja, Budimir Žižović - Žižo, napisao je suvremenu basnu o ribici La papalini i tovaru Tiću, Robinsonu s našeg podneblja. Priča je iz trilogije o La papalini, a posebno je aktualna sada kada su se mediji raspisali o ostavljenim tovarima na pustim otocima Kornata.

"To je, nažalost, tradicija stotinama godina unatrag, ali tradicija koja se ne bi smjela ponavljati, jer danas bismo trebali imati drugačiji odnos prema životinjama." - smatra Žižo. Evo i pričice:

ROBINSON TIĆO

Košmar, amnezija, silan strah i umor od bježanja, potpuno su ovladali La papalinom. Ostala je potpuno sama u beskonačnom plavetnilu mora. Nigdje tate, nigdje jata, nigdje riba niti ikog živog. Oko nje nadaleko zavladao je mir, kao da se prije nekog vremena ništa nije desilo, kao da se cijela katastrofa odigrala u nekom magnovenju. Prva njezina pomisao bila je naći kakvo skrovito i sigurno mjesto i malo srediti misli.

Školjić blizu otoka Žuta slučajno se stvorio pred njom. Lijepo je ušla u malu srebrnu uvalu i predala se njezinoj privremenoj zaštiti. Nije ona ribica od plitkog mora i skitnji uz obale i žala, ali sad joj je ta mala uvala školjića dobro došla.

Sunce je tek dvije trećine puta svladalo, na svom dugom ljetnom putu, more pretoplo za La papalinu, ali odlučila je da će se barem do večeri zadržati u toj pličini, osjećajući da tu nema opasnosti za nju.

Približila se sasvim blizu kamenitom žalu i i sa znatiželjom promatrala namreškanu sliku škrtog raslinja koje se širilo na metar dva od banjošuga. Zapravo, prepuštala se smirivanju od strahote koju je u kratkom vremenu proživjela. Njezino krhko tijelo tiho je treperilo u plitkoj škrapici, dajući srebrne odsjaje kasnom ljetnom suncu.

Kadli odjednom novi šok! Iznad nje, u samom doticaju s površinom mora, ugleda neko strašno lice koje joj je zaklonilo sunce! Odjednom, kao da je pao mrak. Strašno, ogromno, dlakavo, ušato i okato lice sa širokim nozdrvama i izbačenom njuškom.

Sad mi nema spasa! Sad sam stvarno gotova, prostrujalo je glavicom male La papaline. Opet se od golemog straha ukočila.

Ali ta strašna spodoba tik iznad površine mora nije ju napadala. Ne, čak je nekako znatiželjno buljila u La papalinu. Osvrne se ona oprezno, gleda li to ružno stvorenje možda nekog drugog iza nje? Ma kakvi! Gleda baš nju. I što sad?

Usred te užasne slike, koja je za nju potrajala vječnost, vladao je muk. Kao kad se na filmu zaustave slika i ton.
U takvom stanju nema se vremena za uzmak.
- Aaaaaa...što si...., tko siiii ti? – napokon je uspjela izustiti, da bar malo sakrije strah.
Ništa. Nema odgovora.

Mrvicu ohrabrena činjenicom da je stvor ne napada, ponovi pitanje malo razgovjetnije, oprostite, tko ste vi?
- Ja sam Tićo. Tovar. Stari magarac kojeg su zvali Tiićo. A ti tamo, neznatnice, izgubljena mrvice od života, imaš li ti neko ime? Može li nešto tako sićušno imati ime?

Ooo, kakvo olakšanje, pa onda i uvreda, pa onda i prodavanje neke učtive mudrosti – sve je to po redu obuzelo i palo na pamet La papalini.

- Ja sam dijete mora, zovu me La papalina, odgovorila je gordo.

- To vidim i sam. More ima puno različite djece, a ti mi djeluješ kao neko usamljeno dijete, najmanje morsko dijete koje sam dosad vidio, - prozbori ta golema gubica i malo dahom uzbiba površinu mora, tik iznad njezinih znatiželjnih i uplašenih očiju.

- Ma da – sad već više ohrabrena La papalina uzvrati – nisam ja usamljena, moje jato tu blizu. Samo zbio se neki košmar. Neke veće ribe napale su moje jato, pa je onda jedna velika riba napala te veće ribe, pa se onda jedan El skombreto našao ispred mene, pa je onda u trenu nestao zakriljen jednom velikom sjenom, pa je onda neki ribar izgleda ulovio tu veliku sjenu, odnosno ribu, i odjednom se sve smirilo i ja sam ostala sama, ali moje jato je sigurno tu negdje blizu.

- Puno ti meni pričaš, listiću od masline što te je morska struja ovdje skoro naplavila. Ti si sama i izgubljena i točka.
- Možda ste, oprostite, vi izgubljeni, jer bez obzira što ste tako ogromni, ipak niste u moru, nego tamo izvan. I još ste, koliko vidim sami. Tko uopće može živjeti izvan mora, ha? – upita ona, opet malo živahna, kao morski leptirić, za kojeg ne znaš da li drhturi ili pliva.

- Hm, zamišljeno će Tićo, ja sam tovar, magarac, i moje mjesto je na kopnu. Tu živim i pasem travu. Još nisam čuo da postoje morski magarci. Zar ti misliš da je cijeli svijet u moru? Osim što si smiješno sitna, očito je da ti fali zrno soli u glavi ili još gore, da si prava mala neznalica.

- Nisam ja neznalica, mene je moj tata učio svim mudrostima života u moru. Ali dalje nije stigao, kad su nas jači napali. A sad, kad vidim vašu gubicu, mislim da je i bolje što ne živite u moru. Ali možda ipak vi samo tako izgledate, možda zaista niste opasni. Možda je život izvan mora isto neki zanimljivi život, ali ta vaša dva velika oka, koja čak djeluju i pametno, nekako odaju tugu. Gdje je, gospodine Tićo, vaše jato?

Stoji tovarić Tićo na žalu, do samog mora, tog popodneva i posve neuobičajeno za njega, razgovara tako s malim morskim stvorom, rekao bi netko sa strane gledajući, da s njim nije baš sve čisto.

- E, zvrku moj mali. Kakav je život ovdje. Ne mogu zamisliti kakav je tvoj život, ali moj je..... a takav kakav jest. Ima li život neko objašnjenje? Svatko ima svoj život.

- Dobro, godinama unatrag, ja sam imao drugi život. Imao sam svoju kamenu štalicu, imao sam ljude oko sebe. I druge tovare sam sretao. Sve u svemu, život je bio lijep. Probudiš se ujutro, prve zrake sunca dođu ti kroz prozorčić, pa malo od veselja reveš, malo da se s drugim tovarima iz sela čuješ, a malo i da te puste u kortu i daju friške vode i mirišljavog sijena ili sočne trave. I tako provodiš dane u dokolici, čekajući da te malo uposle, da obaviš kakav manji posao. Pričala mi je mater kad sam bio manji da život tovara nije bio lak. Naprotiv, bio je vrlo, vrlo težak. Nije bilo mehanizacije, traktorčića, pa su tovari dosta teglili. Vukli su i kola, nosili na leđima teške terete, čak su i plug vukli u vinogradima i maslinicima. A često u tom rmbanju, kad bi stali i malo se izgubili u svojim snovima o ljepšem životu, dobili bi po leđima i po sapima i teže batine. Pa bi noć proveli u liječenju tijela i duše, a ne u slatkome snu. A pod stare dane nekamo bi otputovali i nikad se nisu vraćali. Rekla bi moja mater, otišli su se odmoriti tamo gdje je obilje svježe trave i debele hladovine. Pomislio sam kadikad da bih i ja voljeo tako, ali nikad to nisam žarko poželjeo, jer mi je smetnja bila majčino ozbiljno lice. Nikad nije veselo o tome govorila, već više sa sjetom.

- Ti meni pričaš o nekom velikom i raznolikom jatu, u kojem si živio, a zašto si sada posve sam? Kako sad provodiš dane?
- Eeeee, to ti je sudbina magaraca u mom selu. Rekao sam ti, neki odu zauvijek nekamo, u debele trave i hladovine, kako je govorila moja mater, u što ja ne vjerujem, a neki, poput mene, završe ovako na pustom otočiću. Tu ću provesti svoje posljednje dane, sa sjećanjima na sretno djetinjstvo.

- Kako su ti tvoji gospodari okrutni! Zašto su te tu ostavili?

- Vidiš ove sijede po vratu i leđima, vidiš da sam star? Što bi oni sa mnom? Morali bi se puno brinuti o meni, a od mene nikakve koristi. Oni stalno trče za nekim poslom, a meni se nikamo ne žuri. Oni su moju štalicu srušili i na mjesto nje grade neki fini apartman za turiste. Eto, zato je ovaj školj moje novo škrto obitavalište.

- Što znači škrto, upita La papalina, zadubljena u njegovu priču.

- A škrto je manje od malo. Malo je hladovine po ovim teškim ljetniom vrućinama. Malo je hrane, malo je vode. A društva niotkuda. Da bar imam s kim pričati. Ovdje ni ljudi ne dolaze. A ako tko od turista i dođe, ne sjeti se ostaviti mi malo hrane ili svježe vode. Ja ih pitam, ali oni izgleda ne razumiju moj jezik. Oni bi se samo slikali sa mnom. Eto to ti je kad je život škrt, moja La papalinice, objasni joj Tićo, vrlo tužno gledajući u nju svojim velikim očima.

Pa taj Tićo nije uopće tako ružan i grub, kakav mi se u prvi mah učinio, pomislila je La papalina, tražeći u sebi kakvu takvu utjehu koju bi mu mogla izreći. Ovo je naprosto nevjerojatno, što doživljavam. Ja sitna, izgubljena, preplašena na smrt, nemoćna u morskome prostranstvu, u traženju za bilo kakvom zaštitom, nađem kopnenog diva, koji je dobar, nesretan i tužan. Umjesto da on mene bar malo utješi i zaštiti, ja bih njega trebala ohrabriti.

I dok su oni tako pričali, uvali se prikrao suton.

Zatečena s time, La papalina prozbori: Tićo, evo nam mraka uskoro, ovako sama ja ne smijem na debelo more. Mogu li ostati ovdje do jutra, u tvojoj uvali? Ali svakako bih voljela da i ti provedeš noć tu blizu. Ti si mi sad jedina zaštita. A mislim da sam se nečeg sjetila što ti imam reći, pa bih to učinila s novim suncem. Molim te, Tićo!

- Ne znam kakva ti ja zaštita mogu biti, ali evo, spustit ću se na ovu suhu travu, jer me noge sve slabije drže, pa ću provesti noć blizu tebe, reče Tićo, misleći u sebi, kako mu je svejedno hoće li prileći tu ili malo dalje, pod neku maslinu, gdje je probdjeo prošlu noć. Noć mu je, uostalom, puno lakša od dana.

Na moru se dan budi i puno prije izlaska sunca Tićo je već s prvom zorom bio na nogama i okolo čupkao škrtu i malo sočniju travu, poslije noćne rose. Volio je udisati taj jutarnji zrak čiju slatkoću bi donio lagani levante, sve dok i njega brzo ne bi otjerala ljetna pripeka. La papalini, tu u škrapici, činilo se da ni oka nije sklopila. Ipak, noć joj je brzo prošla, a bila je nekako smirena, što joj je godilo poslije tih silnih strahova, kad je ostala bez jata. Bilo je vrijeme da se okrene debelome moru i potraži svoje jato, a opet nekako joj se nije žurilo. Još je bila pod dojmom Tićove tužne priče od sinoć. Taj, veliki, čudni stvor, koji ne živi u moru, nego je sam samcat na malome školju, od kojeg se silno uplašila, sad je djelovao nekako zaštitnički, a istovremeno ga je žalila. Ona će otići, a on će ostati sam.Kako bi bilo dobro da on uđe u more, da plivaju skupa. Sigurna je da bi ga tada silno razveselila.

- Tićo, dođi sa mnom u more! Vidi kao je meko i prozirno. Može nas odnijeti na drugi kraj svijeta.

Tićo se osvrne prema njoj i frkne nozdrvama, kao da bi dao do znanja da je upravo čuo najveću glupost.
- Ja sam tovar, ribice, nisam ja morski tovar! Čuješ li ti mene?

Ali vrag ne da mira La papalini. Postala je hrabra u njegovom društvu, pa bi se čak i šalila s njime.
- Ma, daj, Tićo, spusti se malo u more! Eto, uđi samo do koljena. Bar se osvježi malo. Moljakala ga je i Tićo, tek da joj udovolji, uđe malo u more. Pa hajde malo i zaplivaj!

- E, to neću!

U svom oduševljenju, La papalina je išla toliko daleko da je pomislila kako bi fantastično lijepo bilo da ona i Tićo zaplivaju zajedno prema pučini i da zauvijek ostanu skupa. Tićo je tako dobar. Uz njega bih bila sigurna.

- Jesi li sad zadovoljna, promrmlja Tićo? Eto, udovoljio sam ti, a sad bježi natrag na debelo more i traži svoje jato.

Teška srca priznala je u sebi da je on u pravu. Ipak, dobacila je; mogao bi ti češće zaći u more, a mogao bi, ako se mene pita i malo zaplivati. Imat ćeš više društva u moru, nego na tom kamenjaru. Dragi moj Tićo, ostani mi dobro, a ja moram dalje.

Tićo je sam kimao glavom i nepomično stajao do koljena u moru. Odlazeći, La papalina je vidjela da ostaje žalostan. Nije bila sigurna je li vidjela suzu u njegovom velikom oku ili se to površina mora malo zamreškala. Tićo je postao mala točka, a uskoro i školjić je postao točka. Dok je veselo plivala, pomislila je da će se Tićo ipak odvažiti i zaplivati. Možda su i drugi tovari, ostavljeni sami na otočićima, isto plivali, sve više plivali, i s vremenom postali oni mali zeleno-smeđi račići, koji su malo na žalu, a malo u moru i koje neki zovu magaretari.

Kao posljednji pozdrav, čula je iz daljine dugo i žalosno revanje.

(REX/foto prijatelji životinja)

Facebook komentari