DIJELOVI INTERVJUA IZ NOVOG «REGIONALA»

Regional broj 24 na kioscima od ponedjeljka

R: Ideju za film «Armin» dobio si kada je 16-godišnji Armin Omerovi? došao sa svojim ocem iz Orašja u Zagreb na audiciju za Schmidtov film «Put lubenica», u kojem si koscenarist. Armin je ulogu dobio. Kako je tekla njegova daljnja inicijacija u filmski svijet? 

Pri?a je realna, druga?ija od ove. Njihovi su odnosi od po?etka bili dobri, odnosi funkcionalnog oca i sina. No, istaknuo sam razvoj drame sa disfunkcionalnim ocem i sinom s problemima koji dolaze u nezavidnu situaciju u stranom gradu gdje se moraju boriti za svoj dignitet te da se, po mogu?nosti, izvuku iz nevolje u kojoj žive. Napisao sam scenarij i poslao ga Arminu. Rekoh, imam pri?u, malo je inspirirana tobom i tvojim ocem, ali zapravo nema veze s vama. Reagirao je izuzetno dobro. Možda bi se netko uvrijedio, ali on je rekao zašto ne. Pozvali smo ga, došao je, probali smo i snimili film.

R: U filmu je prikazan kao introvertirani tinejdžer sa svojim problemima dok mu je   nastup u Areni bio upravo suprotan – ekstrovertiran, ushi?en, raspjevan!

Da! Ustvari je sasvim druga?iji od momka kojeg glumi u filmu što pokazuje kako je dobar glumac. Otpjevati refren pjesme pred sedam tisu?a gledatelja – stvarno treba znati komunicirati s ljudima!

R: Maestralnu je ulogu oca u «Arminu» odigrao Emir Hadžihafizbegovi?.

On je zaista lokomotiva. Ne postoji nešto što pred kamerom ne može izvesti. Kamera ga voli. Toliko je koncentriran na ulogu da je ušao u lik oca, bio takav za vrijeme snimanja te izašao iz lika oca pet dana nakon snimanja! Zagrabio je i sve što je napravio bilo je dobro. Nije napravio pogrešan potez u toku filma zato što, na neki na?in, ima neku svoju tajnu. Ima jaku autosugestiju – sebe toliko uvu?e u lik da mu vjeruješ od po?etka do kraja.  

R: Postoji li razlika, po tvom iskustvu, u pristupu glumi hrvatskih i bosanskih glumaca, kad se radi o filmu?

Da, postoji bitna razlika. Hrvatski glumci idu na tehniku, ne na emociju, malo daju sebe, žele tehnikom posti?i uvjerljivost. Bosanski glumci idu na emociju, oni daju sebe, svoj lik. To su dvije škole glume. Ima i tre?a u mom filmu, a to su njema?ki glumci koji isto idu na tehniku ali su jako dobri tehni?ari, za razliku od naših koji nisu baš svi tako dobri. Neki su više okrenuti kazalištu. Ipak, nova se generacija hrvatskih glumaca, kao što su Leon Lu?ev, Krešo Miki?, sve više okre?e filmu. Nemam ništa protiv kazališta, ali mislim da je razlika upravo u tome: bosanski su glumci okrenuti filmu, izme?u ostaloga, zato što su njihovi filmovi gledani i uspješni. Imaju razloga posvetiti svoju karijeru filmu. Hrvatski glumci kao da su posvetili svoju karijeru kazalištu, shva?am da oni žive od kazališta. Razo?ara me kad vidim premijeru filma u Puli, a glavni glumci ne do?u, kao da ih nije briga. U Njema?koj postoji zakon po kojem ako snimaš film ne smiješ imati kazališnu predstavu, ili obrnuto. Problem je naših glumaca da se oni jednostavno moraju odlu?iti. Ne želim više raditi s glumcem koji mi popodne do?e na snimanje, a nave?er ima predstavu. To je neprofesionalno. Onaj koji se prvi usudi riskirati i re?i da je filmski glumac, da ?e raditi isklju?ivo na filmu, imat ?e težak život možda par godina, ali ?e vjerojatno uspjeti stvoriti karijeru. Nažalost, znam da ne mogu živjeti samo od filma, ne snima se toliko, ali bi prvorazredni glumci mogli dobiti posao i na TV serijama. (M.K.)