Razgovor: Josip Orbani?, publicist

AUTOR KNJIGE "GORKI PUT OD POLE DO PULE"
O Istranima i Istri u Drugom svjetskom ratu napisano je proteklih desetlje?a mnogo knjiga i još više stru?nih i znanstvenih ?lanaka. Me?utim, nedavno tiskana sje?anja "Gorki put od Pole do Pule" iz pera poznatog pulskog publicista Josipa Orbani?a izdvajaju se kako svojim pristupom tako posebno i opisivanjem razdoblja od 1940. do 1947. godine. Kroz djelo, koje ?e svaki zaljubljenik u istarsku prošlost pro?itati s užitkom, autor (ro?. 1931.) pripovijeda o osmogodišnjem iskustvu jednog obi?nog, radoznalog, živahnog dje?aka. Bez naglašenog uplitanja u nacionalne i ideološke  probleme Orbani? je prikazao patnje, radosti, ?ežnje i nade tadašnjih Puljana.

R: Vaša sje?anja u knjizi završavaju s 1947. godinom. Je li razlog toj ipak velikoj vremenskoj distanci cenzura prisutna u prošlim vremenima ili, pak, želja i potreba da se mla?im generacijama ostavi u baštinu lokalnu, dnevnu atmosferu tog razdoblja, tako tragi?nog za stanovnike najstarijeg istarskog grada?
Povijesni doga?aji manjih gradova ne zanimaju velike države, pa nemaju svoje mjesto u povijesnim knjigama. O njima možemo saznati posredno, kroz književnost, odnosno romane. Ipak, samo nakon mnogih desetlje?a dobivaju svoje mjesto – doga?aji iz današnjice nam to dokazuju. Pola stolje?a je trebalo pro?i da se progovori o mnogim tužnim pri?ama s teškim završetkom. Današnji Puljani (osim malobrojnih) nisu imali prilike upoznati se s dijelom prošlosti grada. Moj tekst ?e pomo?i ?itaocima, a pogotovo mla?im generacijama, u doživljavanju tog razdoblja. To je bio moj osnovni motiv kod pisanja ove knjige - prikazati kakav je nekad bio život nas djece, a zatim mladi?a tih godina. Trebalo je tada živjeti bez struje, plina, nije bilo obilja hrane, a kamoli hladnjaka, radija, perilica i drugih tehni?kih izuma koji su danas najnormalnija pomagala.

R: U posljednjim poglavljima više ste se puta osvrtali na odlazak esula opisivaju?i te trenutke kao tužan odlazak pulskih gra?ana. Sretnete li i danas kakvog poznanika iz dje?a?kih dana? Kakve su njihove reakcije na vašu knjigu, o ?emu pri?ate?
Sre?em se s njima svake godine. Nažalost, svake godine s manje njih, sa sije?om kosom ili bez nje! Reakcije su pozitivne, kako od prijatelja koji su ostali u Puli, tako i onih koji su je napustili. Dopala im se moja pri?a, a opet svatko tko je proživio to pulsko razdoblje ima svoju, osobnu pri?u koju bi bilo zanimljivo ispri?ati. Vrijeme do 1947. je velika epizoda mojeg života u gradu kojega nikada nisam namjeravao napustiti. U njemu sam dobio posao, stekao nova poznanstva i prijatelje. Proživljena prošlost iz mla?ih dana nije djelovala na mene, a još manje politika. Ona  me nije zanimala. Volio sam upoznati Pulu i njenu prošlost, barem onu bližu, od austrijskog razdoblja nadalje (Orbani? je ?lan društva Viribus Unitis, op.a.), od 1956. pišem o Puljanima manje poznatim temama.

R: Koji doga?aji iz tog razdoblja nisu dovoljno osvjetljeni i zašto?
Mislim da mnogo toga treba osvijetliti i u današnjici, a o tome nam svjedo?i i dnevni tisak. Grb Pule danas, primjerice, ne krasi pro?elje Komunalne pala?e gdje se nekad nalazio. Zašto? Zar ga vlast ne želi istaknuti?

R: Kako je tekla poslijeratna obnova Pule, jeste li i Vi u njoj sudjelovali?
Prve ?etiri godine zbog škole i vojni?ke obveze nisam mogao aktivno sudjelovati u obnovi polurazrušenog grada. Kasnije sam, ve? kao radnik, pomagao pri obnovi parka uz kapelicu crkve Sv. Marije Formoze. Obnova Pule sastojala se i od rušenja ku?a i ure?enja novih parkova, nastalih kao rezultat bombardiranja Pule i sravnjivanja mnogih zgrada sa zemljom.

R: Namjeravate li objaviti knjigu svojih sje?anja za razdoblje nakon 1947. godine? Što bi iz tog doba posebno trebalo prikazati našim sugra?anima? Poznato je, naime, da u memoriji grada postoji velika rupa: iz Pule su odselile tisu?e ljudi, a uz njih i neki stari obi?aji kao i mnogi dokumenti, po?evši od fotografija.
Knjigu sam obogatio fotografijama prošloga vremena. Ne mislim pisati o razdoblju nakon 1947., ve? sam "zaradio" novih 60-ak godina! Tada je prošlo doba moje mladosti i vrijeme bez ozbiljnog razmišljanja.

R: Ve?i dio svoga radnog staža posvetili se hortikulturi, cvje?arstvu i ostalim vidovima ure?enja grada. Prije Drugog svjetskog rata Pula je bila na glasu kao grad ure?enih parkova i ?istih ulica. Kako gledate na ure?enje zelenih površina u gradu danas?
Svako doba nosi svoje. Pula lijepih parkova i ?istih ulica može biti uvijek, ali to ovisi o njenim stanovnicima, kojima je lakše prljati nego držati do urednog grada.

R: Naziv Puležan ve? se neko vrijeme pokušava na razne na?ine ispolitizirati? Kako Vi gledate na to, je li takav stav pokazuje nerauzmijevanje istarske i pulske povijesti i kako tome stati na kraj?
Politika je svuda u društvu upletena. To je slu?aj i kod naziva "Istrijan", "Poležan", ?esto nepravilno pripisanih pojmu "Talijan". Neki tako razmišljaju, a ne znaju niti za epizodu talijanske vlasti i fašizma. Poležan je krivi naziv za Puljanina, nastao iz dijalektalnog govora, vjerojatno po?etkom XIX. stolje?a. S vremenom je on postao uobi?ajeni naziv od strane tadašnjih Puljana. Službeni talijanski naziv za Puljanina je Polese, a termin Poležan se službeno vezuje uz stanovnike s podru?ja Polesina u sjevernoj Italiji.

IZ KNJIGE "GORKI PUT OD POLE DO PULE"
Orbani? je gorke trenutke pulske povijesti slikovito prikazao kroz ondašnje lokalne anegdote. Opisuju?i sveprisutnu politi?ku obojenost i provokacije poslijeratnih godina navodi, me?u ostalim, razgovor dviju Puljanki: - Kuma Mara, kako ide s malim? - Hoda ve? tri mjeseca. – A, nisam znala da ve? ide u Beograd!

Razgovarao: Milan Radoševi?
Fotografije: Neven Lazarevi?

Facebook komentari