Razgovor s povodom: Goran Petercol

Razgovor s povodom: Goran Petercol-87246

UOČI PREDSTAVLJANJA U ROVINJU 26. TRAVNJA, PREDSTAVLJAMO VAM SVESTRANOG UMJETNIKA
Ususret predstavljanju Gorana Petercola pod nazivom “Izaći iz svog prostora” koje će akademski slikar održati u organizaciji Matice hrvatske Rovinj  26. travnja, u rovinjskom Multimedijalnom centru s početkom u 20 sati razgovarali smo s ovim umjetničkim velikanom i gospodarom svijetlosnih instalacija iza kojeg stoji beskonačan niz izložbi razasutih diljem svijeta. Slovenija, Hrvatska, Belgija, Austrija pa Australija, Italija, Švicarska, Latvija, Francuska pa Island, Meksiko pa Turska, SAD, UK i brojne druge zemlje čine kartu svijeta i svjedoče umjetnosti kakvu stvara Petercol. Razgovarati s umjetnikom uvijek je izazov, a iznova čitati njegove odgovore užitak. 

Kada biste trebali objasniti svoju umjetnost, odnosno sebe kao umjetnika koje biste riječi izabrali?
“Izaći iz svog prostora“ možda je trenutno najsažetiji opis onog što radim. Mislim na izlaz iz vlastite umjetničke pozicije kao svog prostora. Kada napustim svoju umjetničku poziciju prelazim u neku drugu... To je opća karakteristika mog rada, i došla je spontano, a ne s predumišljajem.  Za to postoje unutrašnji razlozi koje uglavnom ne mogu niti racionalno objasniti. 

Diplomirali ste na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 70-ih godina prošlog stoljeća. Jeli vas od tada do danas umjetnost ispunila onako kako ste to priželjkivali kao student, jesu li možda vaša očekivanja premašena ili ste ipak ostali pomalo razočarani u umjetnosti, ako je to uopće moguće? 
Na Akademiji nisam imao nikakva očekivanja jer mi je toliko toga bilo nejasno što sam trebao savladati. Umjetnik sam postao neplanirano, tj nisam si zacrtao da budem umjetnik, mislio sam da ću uređivati interijere ili nešto takvo. Nisam se bavio time da li ću postići uspjeh, nego sam naprosto kontinuirano radio. Nikad nisam živio od umjetnosti, ali sam uporno radio umjetnost i rješavao probleme koje su mi bili uzbudljivi. Kad radim umjetnost, dobro se osjećam i zato mislim da sam na pravom putu. 

Da biste stvarali pretpostaviti ću da vam se trebaju ‘posložiti kockice’. Kada se najčešće hvatate u koštac s novim djelom?
Postoji jedan pojam koji  danas nije u modi i djeluje starinski, a to je nadahnuće. Ne mora biti kako ga često zamišljamo. Ispričao bih priču koju sam čuo u Milanu od jednog prijatelja, umjetnika Lucia Fontane. Ukratko, Fontana se zapio i kad se u sitne sate vraćao kući, na štafelaju ga je dočekalo prazno platno. Navodno ljut, nožem ga je zasjekao i otišao spavati. Budući je do kasno spavao, prijatelji su ga ujutro probudili i rekli: Lucio to je remek djelo! On nije znao o čemu se radi. Tako je započela njegova danas najpoznatija serija Prostornih koncepata.  Da li je Fontana bio nadahnut kad je zasjekao platno ili kad je prepoznao značenje perforiranog platna? 
Kockice slažem tako što ponavljam, a radi se o varijacijama niza radova pomoću jednog koncepta. U jednom trenutku dogodi  se nešto novo. Ali nema pravila, ponekad impuls dođe izvana i iznenada, a ponekad tijekom uzastopnog ponavljanja ako mogu tako reći.

Jednom ste izjavili da je rad u poznatom sustavu dosadan radi predvidljivosti rezultata.  Nije li predvidljivo dobro, ono čemu stremimo?
Predvidljivo je sigurno. Iznenađenja donose rizik. 
Kad bi predvidljivost umjetničkog rada bila kvaliteta, svatko bi mogao raditi umjetnost, ali dosadnu umjetnost. Jer to znači raditi iz poznatog, nečeg starog, što znači da se materija racionalno preslaguje. Stvaranje podrazumijeva iznenađenje i za samog autora.  Jer ako rad nije uzbudljiv autoru, kako može biti i onome koji ga gleda. To “novo“ unutar rada nije predvidljivo, a kad bi bilo poznato od ranije, ne bi bilo “novo“.

Svoje znanje ne prenosite samo gotovim djelima ostavljajući publiku da se divi krajnjem rezultatu već to činite i kroz predavanja što je uvelike drukčije. Predavanje je proces. Djelovali ste na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Što pronalazite u današnjim studentima, a nije to živjelo u umjetničkom duhu vas i vaših kolega 70-ih godina?
Teško je uopćavati, ali kao student uopće nisam izlagao. Kasnije sam s umjetnicima sličnih pozicija sudjelovao u stvaranju naših  izlagačkih prostora, Podrum i PM. Imam dojam da smo više bili usmjereni na stvaralačke probleme ili smo se trudili da tako izgleda, manje na karijere. Danas studenti imaju mogućnosti za izlaganje već od tako reći prve godine studiranja, što i nije neka prednost, jer se uče izlagati a nisu ni krenuli. A i rijetki su studenti koji tako rano imaju što pokazati. Kasnije im nije lako. 

Ova nas pitanja konačno dovode do našeg cilja: 
U Rovinju ćete održati predavanje ‘Izaći iz svog prostora’, točnije o granicama između prostora tradicionalne i suvremene umjetnosti, o granicama između različitih medija kao i različitih koncepata unutar umjetnosti te o crtama spajanja različitih područja umjetnosti. Molim vas, bacite nam ‘bubu u uho’ i namamite nas da dođemo na predavanje. Bojimo li se granica u umjetnosti pa ih poštujemo ili vrludamo malo amo malo tamo?

Najprije sam dobio poziv da održim predavanje. Tek sam se onda počeo pitati o čemu bih mogao govoriti i tko će doći na takvo predavanje. Kako biti jasan i nekome tko nije iz struke. Započeo sam s činjenicom da općenito postoje otpori prema nekim medijima ili umjetničkim izrazima, kao nekim otocima, područjima unutar umjetnosti koja se ne smatraju umjetnošću.  Očito je da većina ljudi gradi svoje definicije umjetnosti i pomoću njih sudi što je umjetnost. Ne moraju to biti velike definicije. S druge strane, moj rad u cjelini čine različiti koncepti i različiti mediji, npr. crteži, objekti, svjetlo. I sad je pitanje, koji dio iz te cjeline predstavlja najistinitijeg mene? Ili to nije onda pravo pitanje, jer istina je da sam sve to ja. Ali i dalje ostaje pitanje, zašto i kako prelazim iz jednog u drugi medij ili izraz? Najprije koristim jedan pa onda usvajam drugi koncept, izlazim iz svog prostora stvaranja i ulazim u novi? Kako bih bio jasniji o tome što je koncept unutar umjetnosti, mogu ga usporediti s ideologijom, jer ona kao i koncept radi na idejama i usmjeruju ih na praktično djelovanje unutar stvarnosti, prema životu tj. pravilnostima koje ne možemo izbjeći a koje nas konstantno iznenađuje sa svom nepredvidivosti. Pretpostavljam, da s usporedbom ideologije i koncepta unutar umjetnosti, mogu biti razumljiviji onima koji nisu u struci. 

Razgovarala: Paola Baričević/Foto: arhiva autora