Putopis iz Namibie

BRGA I DOLINE
“Namibia..pa nema se tu šta za vidjeti, to je samo pustinja” najčešċi su odgovori kad se spomene posjeta namibijskoj državi. No varaju se. Mi ulazimo u Namibiju sa strane Botswane. Vozimo se po 450 km dugom uskom kopnenom pojasu zvanom ‘Caprivi strip’. Cesta je ravna da ravnija ne može biti. Svakih nekoliko desetaka kilometara nailazimo na mala odmorišta gdje smo s vremenom i mi odlučili stati i ručati. Vozimo gotovo cijeli dan te navečer stižemo do Okavango Delte u Klausov omiljeni kamp “Mahangu Safari Lodge” koji se nalazi na rijeci Okavango. Pošto je kamp uz samu rijeku vlasnik nas upozorava da se ne uplašimo ako usred noċi čujemo nilske konje kako izlaze iz vode i hrane se. Teško nam je vjerovati da bi netko mogao ovdje mirno zaspati u šatoru na podu. Meni je jako drago što je naš šator na krovu auta. Zezamo Klausa kako ċe se on na podu zabavljati uz hippose no iskusni Klaus ima filozofiju da se oni obožavaju penjati po stepenicama i ‘straši’ Dajanu da ċe nam hippo doċi u šator usred noċi i pojesti nas. I dok večeramo odličnu večeru na samoj rijeci uz zalazak sunca, razmišljamo o ljepoti prirode koja je oko nas. Nismo još ni stigli do ‘poznatih destinacija’ u Namibiji a Okavango rijeka je toliko lijepa da se čudim da ne naplaċuju ulaz ovdje.
Iako su svu noć nilski konji puštali karakteristične i glasne zvukove, ujutro smo svi bili na broju. Klaus je sav uzbuđen jer kako kaže ovdje služe jedan od najboljih doručaka koje je probao. Ja i Dajana skeptično gledamo i razmišljamo ‘doručak ko doručak’. No bili smo u krivu. Stvarno je dobar i raznovrstan, iako mislim da cijelokupna atmosfera u kampu doprinijela dojmu o doručku.
Prije nego što krenemo dalje ja odlučim malo pregledati auto. Na moju sreċu kamp je toliko fenomenalan da u njemu čak postoji i auto rampa. Raj za muški rod. Pregledavam da li je koji vijak oslabio no sve je u redu i mi kreċemo dalje. Idemo prema najpoznatijem namibijskom nacionalnom parku “Etosha”.
No veċ nakon nekoliko kilometara Klaus staje i žali se na motor. Čuje se neko lupkanje. Nakon kratkog pregleda motora Klaus kaže da bi želio promijeniti gume i napraviti servis prije nego idemo na ozbiljno lošu cestu. Plan je bio da ċemo se zadržati na sjeveru neko vrijeme i posjetiti Purros područje i tek onda krenuti južno, no gume jedino možemo nabaviti u glavnom gradu. Ako sada idemo do Windhoek-a i nazad napravit ċemo 1.000 km više, ali ako izbjegnemo redovni servis i nove gume, Klaus bi mogao završiti s pokvarenim motorom. Pada odluka da kreċemo prema Windhoek-u. No veċ nakon nekoliko desetaka kilometara u jednom malom mjestu nailazimo na motoshop. Iako nema tih specifičnih guma, vlasnik govori da ih može naručiti te da ċe stiċi iz Winhoek-a sutra ujutro. “Michelin Desert, komada dva molim!” Klaus zadovoljan do neba, a mi smo sretni i zbog njega i zbog toga da ne moramo potrošiti nekoliko dana vozeċi gore dolje.
Iako je Namibija afrička zemlja, ona još  uvijek odiše Njemačkom organiziranošču još iz dana kolonijalizma. Čudno nam je vidjeti ljude kako pričaju njemački u Africi ili vidjeti njemački stil kuċa usred afričke pustinje.
Odlučimo kampirati u obližnjem kampu te svi zajedno počinjemo ‘njegovati’ Klausovu Yamahu. Sunce stvarno jako prži i svi se preznojavamo. Drugi dan kao što nam je i obeċano, stigle su gume za motor. Promijenimo gume kod obližnjeg vulkanizera i kreċemo dalje prema Etoshi – našem prvom namibijskom nacionalnom parku. Klaus zadovoljno vozi motor na novim gumama, novom lancu, očišċenim filterima itd. Svi se lijepo topimo cijeli dan na suncu koje nam namibijsko nebo pruža.
Predvečer stižemo pred sam nacionalni park. Potražimo kamp gdje se smjestimo za noċ te bez obzira na duge sate vožnje odlučimo napraviti roštilj. Vatra je za meso a dim da otjera komarce. Iako Klaus rijetko jede meso, nije mu teško palo ovo večerašnje s roštilja.
Drugi dan ustajemo rano, na redu je Etosha. Etosha je specifični nacionalni park jer su u njemu napravljena umjetna jezera, bare i lokve kojima je glavna dužnost da okupljaju životinje na jednom mjestu kako bi posjetitelji imali moguċnost gledati divlje životinje izbliza. Jako je iznenađujuċe, pa čak i zastrašujuċe, vidjeti tribine sagrađene oko bare na koje može sjesti nekoliko stotina ljudi koji  ‘gledaju na vodu’, promatraju i slikaju životinje. Neke od tribina imaju i reflektore za noċno promatranje životinja. I tako pitamo mi park rangere koje lokve da posjetimo u koje vrijeme radi gledanja životinja, no oni nas nisu baš uputili u pravom smjeru jer sve lokve koje smo posjetili bile su bez životinja. Tako da od 6 ujutro do ručka nismo vidjeli gotovo ništa od lokalne faune. Ceste su jako loše u Etoshi, neasvaltirane, sve je puno koregacija tako da nam je prosječna brzina negdje oko 30-40 km na sat. No nakon gotovo 6 sati takve vožnje meni je malo zakuhalo pa sam pritisnuo gas i počeo voziti brže ne bi li stigli vidjeti što više lokacija i tako uveċati naše šanse da i vidimo koju životinju.
No kad smo slijedeċi put stali imali smo što i vidjeti. Na jednoj od mnogobrojnih rupa na cesti koje smo mi ‘pogodili’, sada na puno veċoj brzini nego uobičajeno, rezervni kotač nam je otpao s auta. Izgleda da taj dio nije baš bio zavaren kako smo mi mislili.
E sad je ono “Ki bi gori sad je doli, ki je doli evo ga gori”... ili kako to već ide. Tako da umjesto bržeg obilaska i gledanja životinja, sad lijepo gledamo ako bi negdje vidjeli našu rezernu gumu. Zaustavimo par auta i pitamo da li su vidjeli gumu na cesti ali bezuspješno. Nakon nekoliko sati traženja, Klaus je sa svojim rendgenskim očima uspio primjetiti crnu gumu negdje u dubokom grmlju. Ja je ne bi vidio ni da sam pet puta ovuda prošao. Zavežemo gumu za auto i kreċemo dalje. Ne moram naglašavati da sam ovoga puta vozio znatno laganije. Nakon toga uvijek se sjetim riječi francuza automehaničara kojeg sam upoznao u Keniji; ‘Zlow, just go zlow. Zlow car good, fast car bad.’ Isprobano, dokazano.
Dolazi večer i temperatura se spušta. Životinje su pocele izlaziti van iz zaklona i krenule piti. Zaključujemo da su pametnije od ljudi. Tko bi se lud po onakvoj vruċini vucarao po nacionalnom parku. Napokon počinje i naše razgledavanje divljih životinja. Uživamo. I taman kad smo krenuli natrag prema kampu, na jednom od zadnjih zavoja prije izlaska iz nacionalnog parka, naiđemo na rijetko viđenu životinju, koju mi uključujuċi Klausa, nismo nikada prije vidjeli. Nosoroga. Stoji nasred ceste a mi u šoku. To je jedna od životinja za koju ti ne treba posebno naglašavati da ne trubiš ako je sretneš na cesti. Ima kila koliko i svi mi skupa s autom. Dajana vješto slika kroz prozor dok ja i Klaus gutamo sline i još mu se ne mozemo nadiviti. Nakon nekoliko minuta nosorog se odluči maknuti s ceste i omoguċiti nam prolaz. Samo mali savjet za buduċe avanturiste.. Ukoliko vam se nosorog nađe na putu a okrenut je vama, odnosno vašem autu, stražnjicom, toplo vam preporučujem da se znatno udaljite zbog visoke vjerovatnosti da ċe vam auto okupati urinom. Hvala. (Ivan Brgić)


Facebook komentari