FOTO GALERIJA PULA BY NIGHT
Srijeda navečer, kraj listopada, negdje na pola puta između ljetne špice i Božićne svjetlosne euforije, kad netom prije grad ponovo zaživi. Nije kasno, između 19 i 20 sati, vrijeme izrazito toplo, neuobičajeno za ovo doba godine, ''nigdje nikog'' , ili gotovo nikog. Prvo što mi padne napamet su stihovi Kud Idijota: „Gdje su svi ti ljudi, gdje li su samo otišli, zašto se od mene kriju, ma gdje su nestali….“ samo što bura ovaj puta ne rastura.

Teško mi je to nekako shvatiti, već nekako pomiren, prihvatio sam pulsku stvarnost takvu kakva je, a što je još gore, znam bit će još gore kad u siječnju i veljači svi ''veliki'' pulski skijaši navale na planine u susjedne nam sjeverne države. Tad će grad biti još pustiji i tužniji.

Vjerojatno su nam teretane pune u to doba, možda Puležani nam svi trče u to doba, u jeku su pripreme za razne maratone, zimske lige, možda se kulturno uzdižu, čitaju, pišu, možda se duhovno bude, možda su u šumi, jer u gradu nisu sigurno.

Nije to nikakav sud, samo promatranje, pa otišao sam u grad sa namjerom da se uvjerim u činjenično stanje i sigurno tako brzo neću, bar ne u to doba. A i što bi tu imao tražiti, valjda tako misle i ostali. U gradu nema nikog što ću tamo, tako misao po misao se akumulira i rezultat je pusti grad.

Zato svi smo kritički nastrojeni da potvrdimo tu činjenicu, ali što svatko od nas čini da bi promijenio išta po tom pitanju. Ništa. Čekamo da nam netko servira nešto što bi nas natjeralo da živimo urbano. Neki koncert, izložbu, bilo kakav event da nam natjera guzicu da se nacrta u srce grada, baš to nam treba, dobar razlog. Ali nemoguće da će se svakog dana nešto održavati, to znamo svi.

Istina je i ta da nam svi ti trgovački centri polako „ubijaju“ život u gradu, da nas udaljavaju od samog centra u nekakve periferije, neka nova okupljališta, nova korza, nova doba.

I za kraj ću reći „Pula nije raj“, ali je grad kojeg volim, zato to sve promatram pomalo tužno.

(REX/Manuel Angelini)