CANNONADE
Piše: Hrvoje Levak Cannone
U drevnim zapisima i memoarima zapisanih na kamenju izronjenog pod nemilosrdnim kopanjem bagera gradskom jezgrom, negdje je pronađen dokaz kako je nekoć davno, unatoč mnogim suprotnim uvjerenjima, u Puli ipak postojala reppublika. Doduše, sudeći po aktualnom stanju i (ne)brojnosti reppublike u gradu sa sedam brežuljaka, teško je vjerovati u tu tvrdnju ali i o vanzemaljcima, dinosaurusima pa i samom Bogu postoje različite, teško dokazive teorije. Stoga ćemo i ovu hipotezu uzet kao mogućom, jer svako ima pravo na svoje mišljenje i uvjerenje.
Kako god bilo, vratimo se u sadašnjost. Zašto Pula nema reppubliku? Godina je 2015-ta, rap je odavno probio okvire siromašnih crnačkih četvrti, a u novijem dobu je već dobio niz pod-žanrova koji onaj izvorni hip-hop dovodi u pravu džunglu iz koje je nemoguće odrediti kojem pravcu pripada, pošto su tumačenja 'izvornoga' različita, a kao i u svemu u životu, što se više ljudi pita za mišljenje, to se više različitih mišljenja dobiva. Navodno su sami reperi krivci šta ideja o reppublici nije zaživjela.
Ta teorija je bazirana na prilično suicidalnom djelovanju nekih od njih. Kaže jedan frend:“Jebeš muziku gdje ću doć na koncert da me izvrijeđa izvođač s bine!“.
Doduše, vjerojatno će isti izvođač negirati da je htio uvrijediti nekoga i isto je tako vjerojatno da to nije bila njegova namjera, ali takav blagi dojam se stječe, pogotovo kad u drugom licu krene u svoje buntovničko obraćanje na mikrofonu. Nažalost, brojnost onih koji se natječu i pljuju u svojim pjesmama, daje dodatne argumente onima koji ne razumiju tu vrstu glazbe i umjetničkog izražavanja.
Protivnici ideje o reppublici su isto tako skloni govoriti da je to 'nešto šta može svatko'. Vrsni glazbenici i virtuozi će tako odmahnut rukom i reći kako je riječ o pukom recitiranju, te tako dodatno diskreditirati repere jer smatraju da je to mačji kašalj. Jasno, bez pokušavanja dovođenja u pitanje njihova glazbena ukusa, treba jasno razlikovati dva različita pojma; 1.repati i 2.kvalitetno repati.
Puko sklapanje stihova je moguće i prosječnom osnovnoškolcu ali složiti dobre metafore, puncheve, dvosmislene poruke te kvalitetan flow je ipak nešto drugo šta ne može svatko. Pogotovo je raritet kad netko uz sve to uspije varirati kroz ozbiljne i manje ozbiljne teme, nešto što prosječan glazbenik teško može predstaviti svojoj publici. Pitajte Joleta, Jasmina Stavrosa ili Gibbonija, koji uz dužan respekt, zvuče svaku pjesmu isto…Ali jasno, to ih nije spriječilo da stvore veliku reputaciju u zemlji i regiji…
Kako stvorit reppubliku u ovom gradu? Jako teško ako sagledamo krizna vremena u kojim živimo pa samim time slabu platežnu mogućnost potencijalne publike. Rap je izvorno muzika socijalno ugrožene kategorije ljudi, pa potencijalna publika često dođe dekintirana na nastup pošto su svojih 20 kuna uložili u lokalni kiosk za dvije litre piva ili litru lošeg vina u tetrapaku. Svojevremeno, prije par godina smo dobili ponudu organizirati hip-hop evente u jednom poznato lokalu u centru grada, šta je uspjelo ako gledamo brojnost posjete, ali ne i zaradu vlasnika lokala. Naime, rep-publika je 'to-malo-novaca' potrošila na cugu koju su popili u obližnjem parku.
Jasno, tu dolazimo do odgovora zašto su koncerti vječno ismijavanih autora poput Lidije Bačić i sličnih, ipak kudikamo profitabilniji. Ne mislim tu na izgled ili atraktivnost pjevačice, već na profil ljudi koji posjećuju takvu vrstu događaja, a riječ je o ljudima koji su mahom manje glazbeno obrazovani i općenito ne prate previše ništa šta nema harmoniku i istočnjački melos u svojim pjesmama. Sve to dok stručnjaci na internetu osporavaju takvu mjuzu ali istovremeno ne izlaze na evente one glazbe koju zapravo podržavaju, pa su ti njihovi 'favoriti' ostavljeni na milost i nemilost nemogućnosti da od glazbe mogu imati 'kruh'. Tako dođe do gašenja entuzijazma i vješanja 'mikrofona o klin', tih tzv 'pravih muzičara'.
Tu dolazimo i do onog drugog važnog faktora teme o kojoj pišem, a to je vječna 'hladnoća' Puležana prema vlastitoj djeci. Sjećam se kad sam početkom 2011 snimao spot za pjesmu 'Tvoj fast', dečki koji su mi radili video su upravo tih dana radili onaj prvi video za Hausera koji je sa tim spotom postao globalno poznat i otvorio vrata planetarne popularnosti. Jasno, nakon njegova uspjeha pisali su se hvalospjevi i priče o 'američkom snu', ali meni kao dugogodišnjem korisniku prostorija u Rojcu je taj isti Hauser ostao upamćen kao veliki entuzijast kojeg ljudi nisu preozbiljno doživljavali. Očito te čak i Pula prizna onda kad te priznaju drugi. Međutim, on je rijetkost pošto je drugima teško uspjet bez podrške u svom gradu.
Kako bi neki pulski artist mogao očekivati ugovor ili gažu negdje 'preko Učke', dok mu vlastiti grad ne daje podršku? U glazbi, iako svaki artist kaže:“Radim za sebe i nije me briga šta drugi misle o meni“, uspješnost se mjeri po feedbacku i reakciji publike; bilo to posjeta na koncertima, pogledi na youtubeu ili lajkovi na facebooku. Isto tako, izvođači koji dolaze od 'preko Učke'; ovdje su na cijeni mnogo više nego su lokalni izvođači, što je valjda po defaultu urođeno u svakom Puležanu.
'Support your local artist' su ovdje riječi koje imaju težinu jednako koliko i apeli protiv droge Gorana Barea na raznoraznim anti-ovisničkim kampanjama.
I tu dođemo do prijevremenih penzija, gašenja snova i demotivacija izvođača, šta dovodi do rasipanja kadra i aktera iste te scene. Žao mi je, kao veteranu ove scene, vidjeti tolike talente koji su odustali jer nisu vidjeli budućnost u ovome. Da se razumijemo; ne smatram sebe velikim pjesnikom. Samo osjećam kako je umjetnost izražavanje emocija i osjećaja, a sa muzikom je ista stvar, možeš vidjeti šta prolaze drugi. Ako slušaš neke pjesme, nekad ne razumiješ riječi, i onda te odjednom pogodi:“O Bože,upravo to prolazim! Jesi to napisao za mene?'
To me uvijek guralo naprijed, još od vremena kad sam u kvartu repao za prijatelje pa do sada, kada dobivam puno više komplimenta i podrške. Ali smo i dalje kao Baski, ponosni i buntovni, ali bez reppublike…
