Puljanka Lejla zaražena u Irskoj, govori nam o svojim iskustvima koronavirusom

RAZGOVOR S PULJANKOM KOJA RADI NA PRVOJ CRTI U NAJVEĆOJ BOLNICI U IRSKOJ
Razgovarali smo s Lejlom Malagić, koja je rođena u Puli, a trenutno zadnjih četiri godine živi i radi u Irskoj (Dublinu) i to u najvećoj irskoj bolnici. Lejla je trenutno u 25-dnevnoj izolaciji jer se je radeći na prvoj crti borbe protiv COVID-19 i sama zarazila koronavirusom. Kako se Lejla nosi s ovim stanjem u kojem se našla, kako su Irci nespremno dočekali borbu s nevidljivim neprijateljem, ali i kako se Puljanki promjenio život na bolje od kada je otišla iz Hrvatske, saznati ćemo iz ovog malog razgovora s njom.

Koliko dugo već živiš u Irskoj, kad si otišla i zašto?

- U Irskoj živim od početka 2016. godine, a otišla sam radi socio-ekonomsko-političke situacije u Hrvatskoj. Otišla sam nevoljko i nakon dugo razmišljanja, premišljanja i odgađanja onoga što se na kraju pokazalo kao jedini i najbrži izlaz is situacije u kojoj
sam bila. Život u Hrvatskoj u zadnjih pet godina prije nego što ću otići nije bio ni lak ni jednostavan, a otežavajuća okolnost je bila činjenica da sam samohrana majka i nisam bila odgovorna samo za sebe. Imaš posao pa nemaš posao, pa se firma zatvori, pa te ne plate, pa te ne prijave, ušteđevina je pojam koji poznaješ samo iz knjiga, živiš uz konstantnu pomoć svojih roditelja i uz činjenicu da češ zauvijek biti podstanar jer nikad nečeš moći zadovoljiti uvjete da bi mogao kupiti vlastiti stan, a to su stvari koje te kao roditelja i zrelu osobu iz dana u dan ubijaju na toliko puno razina. Postaneš neka loša verzija sebe, nezadovoljan kao osoba, frustriran, iscrpljen i prazan, a kao takav ne možeš biti dobar roditelj svome djetetu. I za mene, to je bilo ono što me gurnulo da napravim taj korak koji nikako nisam željela napraviti. Željela sam biti uzor svome djetetu, a u Hrvatskoj to nisam mogla. I nažalost sada nakon četiri godine u Irskoj mogu reći da je to bila najteža i najbolja odluka koju sam mogla i morala donijeti, jer sam u ove četiri godine u Irskoj postigla više nego u 30 godina u Hrvatskoj.

U kojem si točno gradu smještena?

- Imala sam prijatelja u Dublinu kojeg sam kontaktirala da bi dobila iskrene informacije o životu i mogućnostima u Irskoj i on mi je dao potrebnu dozu samopouzdanja da ću se moći snaći, jezik sam znala perfektno, nisam se bojala rada i odricanja jer sam u Hrvatskoj to prakticirala godinama. Imala sam nešto novaca, kupila sam kartu i doletjela u Dublin, u kojem sam ostala cijelo vrijeme i u kojem trenutno živim. Iako Dublin slovi kao najskuplji grad u Irskoj i jako je teško naći smještaj, ja sam se od prvog dana vrlo dobro snašla i stvari su se samo razvijale bolje i bolje. Šest prvih mjeseci sam živjela u stanu koji sam dijelila sa još dvije osobe, a nakon toga već tri i pol godine živim sama, radim sve bolje i bolje poslove, plaća mi konstantno raste, upisala sam fax za socijalnog radnika koji upravo završavam, financiram sebe, svoje dijete, pomažem kome god treba, imam usteđevinu, stan, auto i nažalost mogu reći da mi je Irska dala u četiri godine više nego Hrvatska kroz cijeli moj zivot.

Kao medicinski djelatnik kako ti vidiš cijelu ovu situaciju oko koronavirusa?

- Radim u jednoj od najvećih bolnica u Irskoj već tri godine i od početka ove pandemije sam na prvoj crti kao frontline staff te sam iz prve ruke mogla vidjeti i svjedočiti situaciji vezanoj uz Covid-19, također sam se i zarazila na poslu preko kontakta sa pacijentima za koje nismo znali da su zaraženi te nažalost imam i to iskustvo iz prve ruke. Trenutno sam u karanteni već 16 dana, trebala sam se vratiti na posao ovaj tjedan ali su me opet testirali prije povratka te sam opet bila pozitivna i produžena mi je karantena za još 10 dana. Ova situacija je teška za sve nas jer osim što ugrožava zdravlje, ujedno su nam ugrožena i osnovna ljudska prava te je naš život preko noći poprimio neku sasvim novu dimenziju na koju se svi teško privikavamo. Osim toga mi smo kao ljudi različiti, neki su više neki manje educirani, imamo različita vlastita uvjerenja po kojima živimo i normalno je da individualno i
subjektivno shvaćamo ovu situaciju. Opterećeni smo raznim verzijama ovih događanja da li je prirodno nastao virus, da li je neka politička urota iza toga, jesu li Kinezi krivi zbog svog stila života, da li Amerikanci žele vojno stratešku važnost u Europi, da li Talijani lažu o broju umrlih itd.

Koje je tvoje mišljenje, kada će nestati koronavirus?

Mislim da brinući se o ovim pitanjima, zaboravljamo ono što je bitno, a to je da je ovaj virus (ma kako god on nastao) ovdje
da ostane, on neće nestati za tjedan dana, do kraja sezone, do kraja godine i mi trebamo naučiti živjeti s tim. Trebamo znati da će se naši životi promijeniti od sada pa na dalje. Isto kao što u sezoni gripe pazimo da ne dobijemo gripu, oblačimo se toplo, pijemo čajeve, jačamo imunitet, tako ćemo i sada morati naći načine da se preventivno zaštitimo od korone. U kakvim razmjerima će se to kretati i kako će ta prevencija izgledati vrijeme ce pokazati.

Kakva je trenutna situacija u Irskoj, što se tiče COVID-19?

- U Irskoj je situacija vrlo dramatična i u usporedbi sa Hrvatskom oni su nekoliko tjedana u zaostatku sa mjerama predstrožnosti. Sjećam se da je Hrvatska bila već tri tjedna u totalnom lockdownu kada je Irska još uvijek normalno živjela. Trenutno je u Irskoj oko 15.000 oboljelih i oko 600 smrtnih slučajeva, većina ovih ljudi je imala još neku dodatnu bolest, 350 ljudi je umrlo u bolnici, oko 50 ljudi je umrlo na odjelu intenzivne njege, raspon godina umrlih je bio između 23 i 105 godina (najmlađa i najstarija žrtva), a najveći broj umrlih je imao oko 69 godina. Broj zaraženih i dalje raste, 35% zaraženih su ljudi koji rade u zdravstvu i zarazili su se na poslu, što je ogroman broj i govori puno o tome koje su mjere zaštite medicinskog osoblja u Irskoj. Država je trenutno u totalnom lockdownu, ne može se ući ni izaći iz Irske, većina djelatnosti je uvela restrikcije vezano uz poslovanje, neke su firme totalno zatvorene, kretanje je ograniceno na 2 km od adrese prebivališta, uvedene su kontrole na cestama i život je naglo usporio.

Osjeća li se strah i panika među građanima?

- Irci su dosta opušten narod, imaju jaku kulturu i mentalitet vezanu uz izlaske i društveni život te je ova prilagodba dosta teško pala većini stanovništva. Mislim da u početku dosta ljudi nije ovo shvatilo ozbiljno i iako su preporuke bile striktne i direktne većina stanovništva nije shvaćala o čemu se zaista radi. Ne mogu reći da vlada neka velika panika i strah ali zbog konstantnog utjecaja na ljude preko medija, televizije i obraćanja visokih državnih dužnosnika građanstvu, pogled na stvari se mjenja i ljudi bez velikog otpora slijede upute. Ja osobno kao netko tko ima koronavirus nisam primjetila nikakvu vrstu diskriminacije od društva prema meni, čak dapače, bila sam iznenađena količinom potpore koju sam dobila od svojih kolega, prijatelja, susjeda koji su se stavili na raspolaganje za što god treba. A pošto sam identificirana kao zaražena, mogu reći da je i cijela procedura vezana uz sistem na
razini vlade, koju mi pozitivni prolazimo, vrlo profesionalna.

Kakve su mjere do sada uveli u Irskoj?

- Mislim da su mjere u Irskoj u ovom trenutku identične ili vrlo slične mjerama svih država u svijetu. Događaji su u kulminaciji i mjere su sukladne tome. Ipak moram reći da sam malo razočarana brzinom kojom su te mjere uvedene, mislim da je Irska dosta kasnila sa time i mislim da su se u početku dosta loše snašli, sve je izgledalo dosta konfuzno, barem s moga gledišta kao medicinskog djelatnika.

Kako je to izgledalo na terenu, tj. na tvom radnom mjestu u bolnici?

Ja sam najviše to doživjela kroz posao radeći na prvoj crti skoro svaki dan po 13 sati dnevno, nisam previše imala vremena doživjeti to kao običan građanin nego više kroz svoj posao i mogu reći da su informacije koje smo mi dobivali kao djelatnici bile jako zbunjujuće. Na primjer, uvodili su pravila, a nisu imali sisteme i kanale kako ta pravila provesti, teoretski su postavili stvari koje mi u praksi nismo mogli izvesti i dugo smo bili u sukobu između onoga što smo trebali i što smo mogli. Nije bilo dovoljno zaštitne opreme, preporuka je bila koristiti istu opremu više puta, što je totalno u sukobu sa prevencijom o prenošenju virusa. Pošto su u Irskoj vrlo strogi zakoni o zaštiti dostojanstva, privatnosti i poštovanja prema bolesniku, preporuke su bile da ako je neki pacijent pod sumnjom da ima virus dok god ne dođe potvrda da ga zaista i ima, mi se moramo prema njemu odnositi kao da ga nema, odnosno pružiti njegu bez zaštite. Ako je dokazano da je neki pacijent pozitivan trebali smo ga izolirati i pružiti daljnju njegu štiteći sebe. Ali kompletna njega prema svim ostalim pacijentima koji su boravili s njim u sobi je i dalje bila pružana bez zaštite iako je postojala ogromna vjerojatnost da je još netko ili svi u sobi da su zaraženi, što je bio totalni nonsense jer se zaraza potencijalno prenosila dalje. Ako je neki pacijent bio pod sumnjom da je zaražen, napravio bi se test, a mi kao zdravstveni djelatnici koji smo se  brinuli o njemu smo poslani kući među svoje obitelji bez da smo testirani dok god nalaz za tog pacijenta ne bi došao nazad, što je u početku trajalo tri do pet dana, čime se dovodilo u rizik veliki broj ljudi, članova obitelji, koje smo mogli zaraziti ako je pacijent bio zarazen i ako smo se mi preko njega zarazili. Tako da nisam uopće bila zadovoljna načinom na koji su stvari bile postavljene unutar same medicinske profesije i pomirila sam se s činjenicom da je samo pitanje trenutka kada ću dobiti virus s obzirom na takve uvjete rada.

Kako se nosiš sa spoznajom da si zaražena?

- S obzirom da dolazim iz Hrvatske gdje je život zadnjih 30 godina moga života borba, preživljavanje i življenje pod raznim ristrikcijama ovo za mene osobno nije bio veliki šok ili strah. Sjećam se, da je jednog dana došao dopis da jedna osoba sa našeg odjela (a radila sam na odjelu za pacijente koji su pretrpili moždani ili srčani udar) mora biti prebačena na Odjel intenzivne njege jer im je tamo falilo ljudi. Šefica odjela je rekla da ćemo ime izvlačiti iz šešira, a ja sam se dobrovoljno prijavila da idem tamo. Moram priznati s jedne strane da je to bilo zbog adrenalina i profesionalnog izazova, jer Odjel intenzivne njege je prava akcija ali generalno nisam se uopće bojala za sebe, znala sam da ću biti zaražena prije ili kasnije, jer ne možeš biti dovoljno zaštićen ako 13 sati dnevno imaš bliski kontakt sa ljudima koji su zaraženi ili su potencijalno zaraženi. Na intenzivnoj njezi si barem znao tko je zaražen, a tko nije, a na drugim odjelima je to bila kocka jer je bilo tko mogao biti zaražen, a ti to nisi znao dok pacijent nije počeo biti simptomatičan. Što se ostalog tiče, moram priznati da mi mentalno sve ovo dosta teško pada, jer sam u izolaciji već 16 dana, a biti ću još 10 i to utječe na tebe htio ti to ili ne.

Navedi neku zanimljivost koju bi izdvojila iz Irske?

- Moram pohvaliti irsku vladu i način na koji je zbrinula sve one koji su ostali bez posla ili im je skraćen broj radnih sati. Od države su dobili pravo na financijsku nadoknadu u iznosu od 80% plaće što je odlično, sve državne institucije su uvele odgode
plaćanja struje, ostale režije, krediti, obaveze prema banci, znam da je i u Hrvatskoj tako ali od svojih prijatelja čujem da je sam proces za ostvarenje toga jako dug i ima milijun uvjeta za ispunjenje, dok je to u Irskoj vrlo brzo i jednostavno riješeno bez nekih komplikacija i zakulisnih uvjeta koji te kasnije koštaju više nego da si izvršavao svoje obaveze na vrijeme.

Ispričaj nam pri kraju tvoje vlastito iskustvo s ovom bolešću?

- Moje vlastito iskustvo je takvo da ja nikada u životu nisam doživjela nešto slično, a imala sam gripu i ovo nije gripa. Prva tri dana sam se osjećala dobro, bez nekih simptoma i mogla sam čak
zamisliti sebe kako idem na posao bez problema, a onda me preko noći okrenulo i stvari su postale jako ozbiljne slijedećih sedam dana. Temperatura mi je varirala između 39 i 40C konstantno, nisam mogla hodati duže od minute, kasnije sam skroz pala u krevet, nisam se puna četiri dana ustala, nisam mogla pričati, bolovi u cijelom tijelu su bili takvi da bi me dovodili do suza, nisam mogla spavati, osjećaj kreveta na tijelu me bolio, nisam mogla jesti, a konstantno sam imala osjećaj da mi se povraća, glava me boljela kao da sam primila jaki udarac direktno u glavu, grlo me nije boljelo ali sam kašljala, imala sam problema s disanjem samo jednu noć kada me više puta probudio osjećaj da mi je nestalo zraka što je uzrokovalo da sam se kasnije bojala zaspati jer sam mislila da se neću probuditi, određena doza depresije me prala i moje generalno stanje je bilo tako teško da sam konstantno mislila u sebi kako nikad
neću ozdraviti. I onda mi je nakon sedam dana isto tako preko noći počelo biti bolje i svaki dan mi je sve bolje. Ne mogu reći da se još osjećam zdravo, i još uvijek sam pozitivna ali u odnosu kako mi je bilo, osjećam se sto puta bolje. Prolazeći kroz sve ovo mogu reći da totalno shvaćam kako je ljudima koji su stariji, koji uz to imaju i još neku drugu bolest, kojima je imunitet slab, vrlo lako mogu shvatiti zašto puno ljudi umire od ovog virusa.

Neka poruka čitateljima za kraj?

- Željela bi poručiti svim ljudima da ovaj virus shvate ozbiljno, da slijede upute i mjere koliko god su one jako teške i da paze na sebe jer pazeći na sebe paze i na druge tako da što prije prođemo kroz sve ovo i vratimo se u normalan život. Koronavirus definitivno ima neku poruku za nas, ništa se ne dešava bez razloga, trebamo stati i razmisliti što je to što nas ovaj virus želi naučiti. Poruke su individualne i za svakoga od nas drugačije, neke se odnose na naš život, na ljude u njemu, na naš odnos prema prirodi, na način kako shvaćamo život, neke su pak osobne i privatne, dok su neke globalne. Kakve god da jesu nadam se da će nas naučiti lekcijama koje će nam pomoći da budemo bolji ljudi, da će nas pozitivno osvijestiti i podsjetiti na prave vrijednosti i našu ulogu u društvu, prirodi i svijetu koji živimo.

(rex/Elvis Malagić)

Facebook komentari