LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Preslagalo se da ne može biti bolje! Pao je Karamarako, Hrvatska je pobijedila,Torcida se nije oglasila, a na pozornici  je naj bivši ministar Ranko Ostojić. I zato drug Lenjin ne prestaje sijati od zadovoljstva i sreće. Samo da još krenu Podmoskovske večeri ili Bella Ciao i radosti nema kraja.

Lijepa naša je ponovo naša, ushićeno misli drug Lenjin, a bude se sile svjetla i u drugim dijelovima  regiona. Uzalud im je prizivati  ustaše i četnike kad je sljedbenika opet sve manje i džaba su se državni čelnici povukli u sjenu pozadine. Poslije ranijih puhanja i pokazivanja na mjestima početaka  antifašističkih slavnih vojevanja koja su donijela ove slobodne komade Europe, gdje mogu biti predsjednici, vođe sabora i vlade, sada kao da se stide herojskih postignuća generacije čiji se živi ispisnici na prste mogu izbrojati. Nepojavljivanjem državne vrhuške Hrvatske na izvorištima revolucije značaj današnje borbe protiv sve agresivnije fašizacije postao je još veći, dragocjeniji.

Drug Lenjin desetljećima već živi samo za ovaj i druge datume revolucije u kojima se ne spominju ni orjunaši, ni huliganski nogometni batinaši, tobdžije što detonacijama po EURU 2016. pojačavaju balkansku tamu iz koje nam ne daju da se maknemo.

Dug Lenjin je prvi tu kada treba pozdravljati još nekoliko preživjelih dalmatinskih boraca sa Sutjeske, na kojoj je poginulo najviše hrvatskih sinova mora. Pale su tisuće, a sve glasniji povjesničari, među kojima i jedan aktuelni tehnički ministar kulture, dokazuju da je to  manje važno za današnju Hrvatsku od, navodnih zločina na Blaiburgu i Jazovki.

Drug Lenjin zbog toga hoće da izludi. Dođe mu da ponovno podigne Oktobarsku ili

Listopadsku revoluciju da poniženi proleteri i radnička klasa divljeg tajkunskog

kapitalizma, bivše nam zajedničke zemlje, još jednom pokažu na kome je počivao sav napredak civilizacije koji danas (ne)uživamo.

...Eno ga, iza Ostojića, drug Lenjin daje riječ još jednom bivšem ministru najstrašnijeg

prezimena od kojeg su Crni Marko i njegovi ponekada i drhtali. Za mikrofonom je i drug Bauk. Obećava nove izborne bitke i pobjede. Tko ne glasa kajat će se.

Zna drug Lenjin da naokolo ima i onih što ne podržavaju barjak crven od krvi antifašista i njihovih nasljednika. Čuje on dobro ta gunđanja i jednog što malo glasnije zbori da je drug ministar Ostojić kriv za propuštanje islamskih terorista u nepreglednim izbjegličkim kolonama prošlog ljeta ka Zapadu. Tako je i Hrvatska, zajedno s Grčkom, Makedonijom, Srbijom, Austrijom, Njemačkom kriva što su fanatici sa prslucima od eksploziva donosili smrt po Francuskoj, Europi.

I upravo kada se drug Lenjin odlučnim, marševskim korakom, kao da stupa preko

Crvenog trga na prvosvibanjskog paradi, zaputio ka bundžiji koji navija za zna se koga, ovaj je hitro nestao u hladu palmi i agava.

Ponosan nakon dobivene bitke bez metka, drug Lenjin prilazi stolu za kojim sjedim sa Sretanom Srzićem, velikim čovikom malog mista. Svečano nas obavještava da je dobio plaketu Hrvatske udruge antifašista za svoj doprinos u borbi protiv zamračivanja  istine o najvažnijem periodu povijesti  Kroacie.

- Zaslužili bi priznanje i da niste bili tako aktivni – govorim, dok stišćem desnicu druga Lenjina.

- Kako to mislite ?! – reagira odlučno kao  hrvatski prvoborci tog 22. lipnja 1941. godine u jednoj šumi u okolini Siska kada su krenuli u boj za narod svoj.

- Trebalo je hrabrosti, pa sva ova protekla desetljeća nositi vaše svjetlo ime u historijskim previranjima raspada jedne velika zemlje.

Činilo mi se da je zastao zbunjen dok je meteorskom brzinom vrtio film sjećanja na susrete s ljudima koji su skakali kao opareni kada bi se prilikom upoznavanja, jasno i glasno, predstavio s onim – Lenjin!

Trenutačnu tišinu rješava izdavanjem komande – novinari na položaje!

A, položaj je bio dugi stol uz koji su se tiskali novi i stari antifašisti. Bilo je tu i njihovih simpatizera, za koje nisam siguran da li su u stroju samo zbog bogate porcija graha sa suhim mesom i kobasicama.

- Otkud ti, Paja?!

Veselo mi mašu Rajko Živković i Ibro Čomić, vodeći  bh antifašisti, koje sam zatekao između dva zaveslaja kašikom po  tanjurima prepunim miomirisnim narodnim jelom broj jedan.

- Evo, ih druže Pavloviću, vaši antifašisti kao naši gosti. Lijepo nam je bilo na nedavnim proslavama bitaka na Neretvi i na Sutjsci, oduševljeno će drug Lenjin. Bio sam presretan kada sam vidio koliko je mladih na slavnim stazama proletera, davnih boraca protiv fašizma.

Potom mi je zanosno nastavio kako ni u Kumrovcu nikada nije bolje. Vraćaju se i okupljaju raja koja se boje novog belaja.

- Ma, sve ćemo mi to presložiti, kako su do prije koge dana horski ponavljali u još neraspuštenom Saboru. Eto u tome nisu uspjeli,a nisu ni mogli, dosta je puku njihovog vraćanja unazad i veličanja tamne prošlosti. Hrvatska je pobjednica, kao što je i Bosna i Hercegovina pobjednica u Drugom svjetskom ratu. Zar se zbog toga treba stiditi?!

Ko mi je kriv sam sam izazvao ovo ranojutarnje političko deklamovanje dok mi prazan stomak žudi za toplim sadržajem mog pjata, tanjura.

- Druže Lenjin, puno je još zadataka za vas i vaše antifašiste, pokušavam spustiti loptu da bih u  miru skrnuo kašiku, dvije. Evo moju BiH nikako da preslože, bojim se da će prije da je – razlože!

Drug Lenjin, prezimenom Puharić, kao da je razumio da me treba ostaviti da neometan,  bez žurbe, praznim porciju antifašističkog graha. Razdragano je skakutao od stola do stola u prelijepoj bašti Arbuna, makarskog kluba ribolovaca, sada uživljen u ulogu zborovođe združenog, da li i presloženog, pjevanja beskrajnog niza do jučer zaboravljenih, možda i zabranjivanih, narodnooslobodilačkih hitova.

...Dakle, imao sam sve uvjete da proživim  jedan nezaboravan tjedan začinjen antifašističkim grahom, hrvatskim nogometnim podvizima, odlaskom Crnog Marka, poznatijeg kao Karamarko, ali mi kraj, iliti petak pokvariše oni naivci Britanci. Od gotovog su napravili veresiju i sada imaju veliki šansu da ponove povijesno kardinalnu grešku naroda nekadašnje Jugoslavije. Otišli smo u razlaz, protiv kojeg nemam ništa protiv, ali kao i podanici Njenog kraljevsta nismo znali što nas iza povijesnog kuta čeka.

Kasno se sada lupati. Od udaraca dobijamo samo bol, nikako pamet! 
Foto : Dragana PAVLOVIĆ