Predsjednica kao šiparica

Predsjednica kao šiparica-72231

LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Kiša za doček, magla za ispraćaj. Vrijeme dušu dalo za zaboraviti na kameru i škljocanje. A, toliko toga je očekivao od Sarajeva, prsti su svrbili. Bio je siguran da će susresti Mešu, uloviti Džeku, zagrliti Hanku, približiti Bakiru.

Umjesto najpoznatijih lica  Šehera i BiH pozirala mu je monumentalna Zetra, što se gubila u niskim oblacima. U maglovitom danu, ipak, su lebdila kristalno jasna olimpijska sjećanja na zajedničku sliku sa nekadašnjim norveškim kraljem Olafom V. Dok su se tjelohranitelji snašli on je već sjedio pored krunisane glave i veselo pozirao zagrebačkom novinaru Draganu Baliću.

Bila je to pedeset tisuća i neka fotografija na kojoj je vješto zauzimao mjesta uz face slavne.Od te 1984. godine album crno-bijelih, kolor i digitalnih slika, već je prebacio brojku od 100  tisuća.
I danas je već pravilo u Lijepoj našoj, a posebno u Zagrebu belom gradu, da događaj nije događaj ako na njemu nema Vladimira Svibena, njegovog objektiva i poziranja uz lica sa naslovnica.

...Odavno sam već apsolvirao razne ovisnosti. Skužio  što ljude vuče nikotinu, drogi i aspirinu. Znam što je to u ljudskom biću što ga vodi ka piću, ali nikako da proniknem ovaj povijesni bum selfija. I to je jedna teška droga što mnoge obara s noga. Otkrio sam, ima koja godinica, da je pionir samoslikanja u regionu nam, a sigurno i šire, Ivica Propadalo, multimedijalni umjetnik, livanjskih korijena sa zagrebačkom adresom, koji danas praši bas gitarom kao vođa prepotopne sarajevsko-zagrebačke „Teške industrije“.

Ali, Ivek u maniru pravog selfi-meštra slika samo sebe i svoju glazbenu ekipu, dok je Vladek, povijesni djelatnik u novoj vrsti foto-umjetnosti, koju će generacije budućnosti sigurno proučavati. Preko Svibenovih poziranja moći će istražitelji-početnici, recimo, analizirati modne trendove, načine šminkanja, poziranja. A za sofisticiranije studije te fotke će biti prava el dorada.

Pitaće se tako neki novi klinci zašto su gotovo sva poznata lica, koja statiraju uz neumornog Vladeka nasmijana, radosna? Zar njima, koji su neprestano bili pred objektivima i napadani raznim neznancima što se vole fotografirati uz poznate nije bilo dosta tipova kao što je Vladimir Sviben?! Zastaće futur foto-arheolozi, bez dvojbe, uz sliku na kojoj dama danas znana kao predsjednica Hrvatske, tinejdžerski vesela pozira uz Vladeka Svibena, kao šiparice uz Zdravka Čolića ili Gorana Bregovića, ili, pak, Ivana Balića-Cobru, dok je zavodio u  “Bijelim strijelama“, vokalno-instrumentalnom sastavu iz paleolitskog doba YU-rocka, s onom “Mramor, kamen i željezo“,

Pitaće se neki budući stanovnici ovih prostora zašto se i legandarni Ćiro Blažević, koji ima na milijune fotosa, razdragan kao dječak  rum-pločicom smiješi uz Vladeka?! Ili zašto blista Daniela Trbović, što ne izlazi iz vidokruga raznih objektiva i reflektora milijunske gledanosti, uz najobičniji foto-aparatić ili telefončić čovjeka koji joj neće ni za mikron utjecati na porast popularnosti?!

Odgovor je samo u gospon Svibenu! U njegovoj deetljećima dugoj neprestanoj utrci sa vremenom i pozama. U njegovom visoko civiliziranom ophođenju s poznatim zagrebačkim haustorskim manirima na koje se ne može ostati hladan. Ili točnije niko mu ne može reći ne. Čak ni mnoge sigurnosne službe, body gardovi koje razoružava,  gotovo, dječija razigranost , ushićenje već odavno zrelog čovjeka  u trenucima kada je uz celebrity face. Radosno skakučući u svom zamišljenom foto-vrtiću vječiti dječak sa Jelačić placa ili podnevne nedjeljnje špice ispod Kaptola, Vladimir Sviben vara i svoje godine. U osmom je desetljeću, a pun je snage, energije, koju ne mogu pratiti ni gotovo upola mlađi od njega. Kao, recimo, poznati hrvatski novinari Zoran Simić ili Damir Strugar, što ga pokušavaju slijediti po zagrebačkim ili rovinjskim stazama dok on kao leptir leti od jednog do drugog poznatog lica.

...Upravo, zbog toga bilo mi je žao je da je sarajevski foto-lov Vladimira Svibena na poznata lica bio obilježen tišinom bez škljocanja i napetom nadom da će, ipak, netko naletjeti. Umjesto svih tih faca što boje kasabu pod Trebevićem, ukazala se moja malenkost, koja je u jednom baščarsijskom lokalu uz zvuke harmonike i gitare grleno zapjevala nezaboravnu olimpijsku, uz koju je blistalo lice Vladimira Svibena, jednog od nekadašnjih sudaca uz ledene i snježne staze.

Ovog puta umjesto Jureka i bureka spominjali smo da više volimo Vladeka. Na kraju smo zvrkom vruće pite kao kolajnom nagradili foto-trud Alije Sirotanovića nepopustljivog poziranja uz lica sa naslovnica. Valjalo je to učiniti preko sto tisuća puta!