„Praholjub“, „Santiago“ i „Od droge jači“ najbolji književni radovi - VIDEO

PROČITAJTE TRI NAGRAĐENA TEKSTA PULSKIH UČENIKA NA TEMU OVISNOSTI
„Piši – od droge briši“ naziv je literarnog natječaja u sklopu kampanje protiv bolesti ovisnosti ''Bježi/Via'' na koji se odazvalo 13 srednjoškolaca i učenika sedmih i osmih razreda osnove škole.

U nastavku pročitajte tri nagrađena teksta koje je stručni žiri iz Gradske knjižnice i čitaonice Pula ocijenio kao književno najoriginalnije, najozbiljnije ili pak kao tekstove koji vrlo lako komuniciraju svoju poruku služeći se vršnjačkim žargonom.

Trinaestero pulskih učenika kroz svoje je književne izraze u sklopu natječaja „Piši – od droge briši“ poslalo poruku o važnosti fizičkog i psihičkog zdravlja kod tinejđera – njihovih vršnjaka, kojima su glasno poručili da kažu NE svim oblicima ovisnosti.

Za najbolji rad odabran je „Praholjub“ Mirka Grgorinića, učenika drugog razreda Gimnazije Pula.

Praholjub

Ponoć, Mjesec pun, magla sišla je na šumski drum. Svud mrtvilo je, muk.
Odjednom korak začu se jedan, za njim i drugi. Šumske aveti to nisu, sablast ova
nije lik iz bajke. Praholjub to je, ubojica oca si i majke.
Uže oštro muljem vuče, umišljeni siječe glog. Na stazi bez povratka ostavljen,
odbačen, bez ognjišta. Korača on, korača pa stane, zauvijek stane.
Uže blatno sveže o granu starog hrasta, na kamen obližnji pope se i omču
si položi oko vrata. Tad pusti se, a grana se s vremenom osuši i pukne.
S njome pade i poluživi Praholjub.
Tone već dugo. Guta ga beskrajno blato.
(Mirko Grgorinić, 2. razred Gimnazija Pula, Mentorica: Jasna Perković)

Drugo mjesto osvojio je učenik 8. razreda OŠ Centar Toni Grbin sa svojom pričom „Santiago“.

Santiago

Zovem se Santiago, rođen sam u Columbiji dvadeset trećeg kolovoza 1967. godine u vrlo siromašnoj obitelji.
Majka je radila u lokalnoj tvornici odjeće, a otac u rudniku, kao i moja tri starija brata. Htio sam bolji život za sebe i za svoju obitelj, zato sam uvijek učio kako bih mogao postati policajac. Policajac sam htio postati jer sam smatrao kako je to dobro plaćen i vrlo časan posao.
Sa osamnaest godina bio sam najponosniji momak na svijetu. Dobio sam značku koju sam želio najviše na svijetu. Bio sam na kriminalističkom odjelu za narkotike. Sa dvadeset godina prvi put sam dobio priliku za odlazak na teren. Misija: nalaženja polja puna biljke koke. Tamo smo naišli na naoružane vlasnike plantaže koji su počeli pucati po nama, mi smo im uzvratili.
Nakon pucnjave shvatio sam da sam ubio dvojicu. To saznanje me bacilo u stanje šoka, osjećao sam se vrlo loše i nisam mogao zdravo razmišljati. Vidjevši u kakvom sam stanju, poručnik mi je dao bijeli prah. Od njega sam postao euforičan. Stigli smo u policijsku postaju. Poručnik i ja smo otišli u prostoriju na razgovor. Pitao sam ga što mi je dao.
Odgovorio je: „Kokain''. ,,Molim?! Mi smo zaduženi da suzbijamo korištenje droga, a ne da ih mi koristimo, nije ni čudo da je sve više dilera na ulici!''.
,,Slušaj!'', priprijetio mi je kapetan. ,,Ok, slušam!'', gotovo sam urlao na njega. ,,Osoba koja zdravo razmišlja ne može ubiti čovjeka''. Rekavši to, zalupio je vratima i otišao.
Od toga dana više nisam bio ista osoba, sve mi se činilo sivo, cijeli svijet srušio mi se kao kula od karata. Bilo je to vrlo teško prihvatiti i ostati ona osoba koja je živjela u zabludi i vjeri u dobro.
Odustao sam od posla policajca. Nisam ga više mogao gledati, a kamoli smisliti taj posao! Ništa nije ostalo od sna.
Završio sam na ulici, imao sam dvije opcije. Smrt od gladi ili protuzakonito djelovanje.
Odlučio sam raditi protiv zakona kao utjerivač dugova, obzirom da sam dobro poznavao policijski posao. Bio sam jako dobar u tome. Nakon dvije godine shvatio sam koliko novca mogu zaraditi od preprodaje kokaina.
Odlučio sam započeti svoj posao u Brazilu. Udružio sam se sa velikom bandom i uz njihovu pomoć postao sam najveći diler droge u Brazilu.
Imao sam sve: novac, žene, drogu. I ono najvažnije. Imao sam moć.
No… na vrhu je teško ostati.
Osamnaestog veljače 1990. specijalci su otkrili skladište kokaina, a dan poslije su me uhitili.
Srećom, u Brazilu vlada pravilo: tko ima novac, ima moć, a tko ima moć, bolje prolazi u životu. Tako sam i ja.
Potplatio sam suca, tako da sam od jedne godine zatvora dobio tri mjeseca. U zatvoru, ako se to može nazvati zatvorom, svima sam bio meta jer sam bio najniži. Platio sam zato nekim kriminalcima da me štite. Zatvor je bio čudan: nije bilo čuvarskih kontrola, zatvorenici su bili uvijek slobodni.
To iskustvo nije bilo jako strašno, zato sam odlučio nastaviti sa prodajom kokaina.
Dok sam još bio u zatvoru počeo sam razmišljati o talijanskom tržištu. U zatvoru sam upoznao Talijana iz vrha njihove mafije. Zvao se Luigi i rekao je ako ikada želim igrati veliku igru da se njega sjetim.
Devetnaestog svibnja 1990., točno na dan kada sam izašao iz zatvora nazvao sam ga.
,,Hej Luigi, Santiago je, iz Brazila''.
,,Hej, što ima, zainteresiran za posao?'' direktan je bio on. ,,Uvijek'', bez oklijevanja sam rekao. ,,To volim čuti. Ovako, trebalo bi mi deset kilograma kokaina, do prvog srpnja''. ,,Zvuči dobro“ odvratio sam, „ali po kojoj cijeni?'' „Pedeset tisuća eura po kilogramu''. ,,Molim! Toliko?'' ,,Da“ odrezao je, „onda, pristaješ li?'' ,,Naravno'', što mi je preostalo, nego složiti se.
Dvadeset trećeg lipnja 1990. dolazim u Italiju s deset kilograma kokaina. Luigi me je proglasio glavnim dilerom u Italiji. Došao sam na vrh, imao sam sve kao i u Brazilu ali puno bolje i u puno većoj količini. Luigi mi je savjetovao da sav novac prebacim na brazilski račun u slučaju da me uhite, da ne izgubim sve.
Trećeg siječnja 1994. godine uhićen sam i dobio sam deset godina zatvora. Probao sam se izvući tako da potplatim suca, ali me taj pokušaj koštao još deset godina iza rešetaka.
U talijanskom zatvoru je puno gore nego u Brazilu, česte su kontrole, nisi stalno slobodan, teže je doći do oružja za obranu. No nešto se kod zatvora nikad ne mijenja, a to je da se može nabaviti sve, od oružja sve do droge. U zatvoru sam upoznao mladića od dvadeset i tri godine koji je završio u zatvoru radi uporabe heroina, nitko ga nije htio u ćeliji jer je uvijek bio nadrogiran.
Ja sam ga primio u ćeliju pod jednim uvjetom. Više se ne smije drogirati. U početku se činilo da mu je bolje, dok ga nisam našao jednog dana s iglom u ruci i sa još mnoštvo igla na podu. Pokušao sam ga spasiti, ali bilo je prekasno. Umro mi je na rukama od predoziranja.
Dobio sam živčani slom, kroz glavu su mi prolazile slike loših odluka i loših postupaka koje sam napravio kroz život, a tek kad sam počeo razmišljati koliko je ljudi stradalo radi mog kokaina...
2014. godine, nakon odslužene kazne, Interpolu sam odao sva imena, prezimena i lokacije skladišta droge, od Columbije pa do Italije.
Uzeo sam sav novac koji sam skupio, a to je iznosilo otprilike dvadeset i pet milijuna eura i sve sam ih uložio u izgradnju najveće svjetske komune. Od 2016. godine komuna je aktivna.
I dalje imam traume od tog događaja u zatvoru i svaki dan posjećujem grob mladića koji mi je umro na rukama.
Kroz život sam se puno smijao, dok sam bio na vrhu, ali kada sam vidio destrukciju na kojoj sam zarađivao, više mi nije bilo smiješno.
Moj život je usamljen i tužan, ali ispunjen osjećajem da pomažem ljudima.
(Toni Grbin, 8.b razred OŠ Centar Pula, Mentorica: Ina Delić)

Treće mjesto i posebnu pohvalu žirija za najoriginalniji tekst zaslužio je Mauro Rajčić, učenik 2. razreda Tehničke škole Pula, s radom „Od droge jači“.

Od droge jači

Droga je problem, kloni se toga
Nemoj biti endem i slušaj me stoga.
Imao sam frendove, sad su svi u raju,
Uživali su topove, ja u crnom čaju.
Dok su oni pili plavo-bijele tablete,
Ja sam ležao doma i jeo krokete.
sad pogledaj njih i nemoj biti trul,
jer ćeš postati stih, a nećeš biti kul.
Nemoj rokati linije ili vani neko piće,
Rađe diži utege, masu i mišiće.
Bolje biti bilder, neko furat neku spiku,
Zato okreni se sportu i napusti lošu ekipu.
(Mauro Rajčić, 2. razred Tehničke škole Pula, Mentorica: Gordana Mofardin)

Ostalih deset tekstova pristiglih u sklopu natječaja "Piši - od droge briši" možete pročitati na povezici.

(REx/RŠ)

Video vezan uz članak

Facebook komentari