Posljednji pozdrav: Ljubiša Samardžić 1936.–2017.

PIŠE: IGOR GALO
Imaginacija je nerazlučivo svojstvo umjetnosti.

Pisac piše zamišljajući, pjesnik maštajući, muzičar tajnom svoga sluha, kipar vizijom objekta kojeg samo on vidi unutar kamena, gline ...
Sredstva njihove ekspresije su, međutim, predmetna: slikareva je  kist i boja, piščeva : pero ili kompjuter , kompozitorova: note ...!

A glumac! Kako on iskazuje svoju umjetnost i da li je gluma umjetnost? Našim pozornicama, našim filmom, u onoj mnogo većoj državi, prošli su  mnogi velikani, obilježili cijelo jedno stoljeće ali nikoga naša ili sve naše Akademije nauke i umjetnosti  nije udostojila primiti u svoje redove, a kako izgleda niti neće. Možda niti ne treba ...

Kao što rekoh, ničega predmetnog, čime se služe ostali umjetnici, - glumac u izrazu nema.
Sredstvo i snaga njegovog stvaranja su – glas i oči!  Od malog on pravi veliko, od zla dobro, od tuge radost, od ružnog lijepo.

To sve davao je Ljubiša Samardžić svojoj publici,  skoro šezdeset godina.  Ne pamtim kada sam Ljubišu vidio da sjedi.  U pokretu je i kada telefonira ili kada pije kavu ili ispija wiski. Žuri, ne samo što ne uspjeva da odoli svojoj dinamičnoj prirodi, nego žuri da bi stigao, da bi stigao u dogovoreno vrijeme, stao pred kameru ili pred publiku.  Ne sjećam se da sam Ljubišu vidio namrgođenog ili tužnog.

O, naravno, nije Smoki bio čovjek imun od bola i svojih briga ali nastojao je  da time druge ne opterećuje.  Toliko je toga u filmu uradio da je neizbrisiv i u našem sjećanju. Šest zlatnih Arena u Puli. „Zlatnog lava“ u Veneciji za ulogu u filmu „Jutro“ , prvi glumac dobitnik nagrade AVNOJ i brojnih drugih …

Otišao nam je Mikajlo iz „Prekobrojne“, Šurda iz „Vručeg vetra“, Crni Rok iz „Kuda idu divlje svinje“ … omiljeni gost Pule, filmskog festivala u Areni i svake obitelji od Slovenije do Makedonije. Igor Galo

Facebook komentari