Popularna istarska pjevačica Vesna Nežić Ružić nastupala u Americi

"LIJEPO JE DRUŽITI SE S NAŠIM LJUDIMA U AMERICI"
Vesna Nežić Ružić nedavno se vratila sa puta iz Amerike gdje je nastupala za naše Istrijane koji njeguju i vole istarsku tradiciju. Svoje dojmove rado je podjelila s nama. Put je bio predivan i pun ugodnih iznenađenja, a s njom su bili njen suprug Dario Ružić i umjetnik Ivica Ovničević koji je održao izložbu svojih slika s istarskim motivima. Dario Ružić je nekadašnji golman koji je 1978 igrao za profesionalnu američku ligu, igrao je za NY Eagls i Huston Hurricane a trener mu je bio Dragoslav Šekularac.   


Kakav je osjećaj vratiti se kući nakon ovakvog putovanja?

 
Još uvijek sabirem dojmove, vratila sam se tek prije tri dana, na putu smo proveli punih 18 sati, prvo 7 sati avionom preko Atlantika, pa opet avionom od Frankfurta do Zagreba, pa Zagreb- Zadar, pa Zadar- Pula. Privikavam se na vremensku razliku od šest sati, ide mi svakim danom sve bolje, ali treba još malo vremena. Još ne vjerujem da sam stvarno bila u Americi, kao da sam sanjala jedan predivan san pa se naglo probudila, toliko sadržaja u samo nepuna dva tjedna. Prelijepo. Tek sada  kad pregledavam slike svjesna sam koliko smo svega toga vidjeli i proživjeli, kako smo dobre domaćine imali, kako nas je služilo super vrijeme bez ijedne kapi kiše, i kako si sretan kad putuješ, vidiš nešto lijepo,a onda se sretno vratiš kući, ispunjen do kraja i sretan.
 
Koji je bio razlog vašeg posjeta Americi, tko je putovao s vam, te  kako je bilo na feštama naših iseljenika?
 
Ovih dana vratila sam se iz New Yorka, gdje sam provela nezaboravna dva tjedna. Lijepo je ići u turizam u jednu tako lijepu i interesantnu destinaciju. Lijepo je sresti naše ljude u NY, puno naših dugogodišnjih prijatelja. U NY smo bili  moj suprug Dario i ja a sa nama je bio i naš poznati pulski slikar Ivica Ovničević, koji je ovom prilikom održao i vrlo uspješnu izložbu slika sa istarskim motivima u Istra Clubu i u Verdiju na Long Islandu. Prisustvovali smo na fešti istarskih iseljenika u Istra Clubu u Astoriji, na Istarskoj noći, te na fešti Istria Simens cluba u Verdi's of Westbury na Long islandu. Štimung na feštama je bio izvrstan, pjevalo se i plesalo u prepunim dvoranama, koje su bile rezervirane danima unaprijed. Bilo je izuzetno veselo i opušteno, a najviše na pjesmama Sve dok živu Istrijani i Neka sviri roženica, Martinja i Lovor i ruže. Ljudi su bili oduševljeni, a pale su i neke nove ponude. Poseban je to osjećaj biti u tuđem svijetu, a okružen našim ljudima a da ne pričamo kako je tek našima iseljenicima u tuđem svijetu, povezanih istim jezikom, porijeklom, mentalitetom, pjesmom.
Moram spomenuti barem neke od lijepih stvari koje su nam se izdešavale u New Yorku: Aldo Vlah i Emilija bili su nam divni i nezaboravni domaćini, posjete Istra klubu, Uredu Županije u N.Y. koji se nalazi vrata do vrata sa Istra klubom u Astoriji, druženje sa našim iseljenicima, a posebno sa dugogodišnjim prijateljima Ratkom i Barbarom, Eleonorom i Brankom, Lucianom i Marizom koji su nam cijelo vrijeme bili odlični domaćini ( svima veliko hvala!), od prijevoza, ručkova, večera, do razgledavanja NY, pa smo tako bili na Manhattanu, na poznatoj 5. Aveniji, u Memorijalnom centru gdje su srušeni Twin Towers 11.09.2001. godine, na Wall streetu-centru svjetske burze, u Rockefeller Centru, obišli smo kočijom i razgledali Central Park, bili smo brodom "Circle Line" na kružnom putovanju oko New Yorka rijekom Hudson River, bili smo na Broadwayu u teatru na predstavi Yersey Boys, pa kod naše svjetski poznate kuharice, autorice tv-emisija i knjiga Lidije Bastijanić iz Pule u restoranu "Felidia" , pa u restoranu "Delmonico's Arno", "Delmonico's Kitchen", pa u japanskom restoranu, u crkvi St. Patrick, a pao je i mali shopping, na primjer, u  "Victoria's  Secret", "Macey's".
 
Osjeća li se nostalgija za Istrom i kakav je život Istrijana u Americi?
 
Naravno, iako je ona sada u drugačijem obliku nego nekada. Danas postoji internet, mobiteli, silne tehničke novosti, pa su naši ljudi puno bolje informirani o starom kraju nego nekada, sve im je dostupno u svakom trenutku, ponekad o nekim stvarim znaju čak više nego mi koji živimo ovdje. Osim toga, oni  vrlo često i sami dolaze ovamo, pa iz prve ruke saznaju sve novosti. Međutim, svi oni već predugo žive u Americi i navikli su na tamošnji način života, tamo su stvorili familije, tamo im žive djeca, tamo rade, te je zbog toga teško zamislivo da će se vratiti kući zauvijek. To je tako, usvojili su taj način života, to je velika razlika. Svi naši ljudi uglavnom su se dobro snašli, vrlo su radišni i relativno pristojno žive. Njeguju naš jezik, običaje, hranu, folklor, glazbu u Istarskom klubu ili Rudar klubu u svakom trenutku možete pojesti domaće njoke, fuže, kapuz, krafe, fritule, kroštule a njih vam spremaju naše kuharice a naši konobari u klubu su vrlo vrijedni i ljubazni. 
 
Mladi ljudi priželjkuju život "preko bare", mislite li da je tamo stvarno puno bolje?
 
Uvijek je relativan pojam što je u datom trenutku bolje ili lošije. Život u Americi ima svoje dobre i loše strane. Tamo ljudi nisu opterećeni politikom, zakoni su stroži, nekako je sve regulirano, tko puno radi može i zaraditi, ali i tamo ima i kriminala i sirotinje i problema. Mladom je čovjeku sigurno puno lakše snaći se tamo. Srela sam više mladih ljudi odavde u New Yorku, došli su prije par godina u potrazi za boljim životom, oni koje ja poznajem dobro su se snašli, uspjeli su se zaposliti, imaju stan u najmu, pokrivaju troškove režije i hrane, bore se lavovski, no nadajmo se da će tako biti i u budućnosti, jer nigdje novac ne pada s neba. Ja osobno ne bih živjela tamo, u turizam da, do mjesec dana, ali onda natrag kući,  ipak sam ovdje rođena, to je moj kraj, tu žive moji ljudi, tu mi je obitelj,  tu se najbolje snalazim, ukratko, tu sam "doma".
 
Vaš umjetnički rad je vrlo bogat, čime se još bavite osim pjevanjem?
 
Profesionalna sam glazbenica, živim samo od pjevanja, no uz pjevanje, bavim se i skladanjem. Do sada sam napisala veliki broj pjesama, uglavnom za sebe, pa sam tako i pridruženi član Hrvatskog društva skladatelja, neke od mojih skladbi su  Bionda biondina, Mamma mia, Kad srce voli, Šećer za kraj, Niš na svojem mistu ni, Bukaleta, Kanat za te, Kolajna, Margarita i druge. Bavim se i humanitarnim radom, sudjelujem u radu Prvog hrvatskog kluba poslovnih žena Pula - BPW, pomažem suprugu u pravnim poslovima, surađujem sa Sigurnom kućom Istre, surađujem sa KUD "Lino Mariani", sa Puhačkim orkestrom grada Pule, sa Slovenskim KUD-om, idem na fitness, a naravno i kuham, pečem kolače, perem, peglam (smijeh)
 
Koji su vaši daljnji planovi?
 
Probe, nastupi, snimanje nekih novih pjesama, uskoro me očekuju nastupi na Danima Nella Milottija u Gradskoj knjižnici i na Pulskom sveučilištu u studenom, sudjelovanje u nekim promocijama, te nastupi sa Puhačkim orkestrom grada Pule, sa Slovenskim KUD-om, odnosno vokalnom skupinom Encijan...itd itd.
 
Koja je tajna vašeg dobrog izgleda?
 
Prije svega, hvala na komplimentu, ako vi tako smatrate. Mislim da je kod mene najvažnije moje pozitivno zračenje, energija i život koji se ogledaju i u mom izgledu, stavu, gardu, osmijehu i veselju, iskren i vedar pristup ljudima, ljubav prema ljudima, obitelji i prijateljima, prema poslu, prema životinjama, prema životu općenito. Malo i sreća, malo i genetski kod, a i malo truda, kretanje, fitnes, obitelj, dobro zdravlje,dobri prijatelji. U svakom slučaju nema čarobne formule ni čarobne kreme ni napitka, rekla bih, konzumiraj sve pomalo u životu, ali uvijek umjereno, s pravom mjerom, i nikad ne zaboravi da si samo običan mali čovjek.


 PIŠE: Ružica Koraca

Facebook komentari