Jedan od najznačajnijih objekata pulskog "K.u.K. See Arsenala" bilo je njegovo brodogradilište zvano "Constructions Arsenal" (odnosno "Arsenale Costruzioni"), namijenjeno izgradnji i popravku ratnih brodova. U početku je planirano za gradnju novih drvenih brodova, izvlačenje i čišćenje njihovog trupa te popravak eventualnih oštećenja na brodskom trupu i jedrilju. S obzirom da je otok Uljanik u početku bio u zakupu seljaka iz Premanture, vlasnički odnosi riješeni su kupnjom otoka za potrebe austrijske ratne mornarice, koja je ubrzo postala najveći vlasnik zemljišta u pulskoj luci. Odmah po kupnji zemljišta počinje saniranje otoka, nasipavanje nepotrebnih uvalica, izgradnja potrebnih gatova za prihvat brodograđevnog materijala i gradnja upravnih zgrada te neophodne infrastrukture.

 

Izgrađujući navoze i dokove za brodove, radionice, laboratorije i ispitne centre raznih vrsta i skladišta opreme, u brodogradilištu Arsenala građeni su brojni tipovi i vrste ratnih brodova, od prvih drvenih s jedriljem, preko kompozitnih od drveta i željeza do gradnje željeznih brodova s pogonom na paru. Kao što je između 1850. do 1860. parni stroj potisnuo jedro, a propeler kotače na lopatice, tako je sada željezo sasvim potisnulo drvo, kao osnovni brodograđevni materijal, dok je artiljerija osnovno naoružanje brodova.

 

 

Razdoblje od 1874. do ulaska Italije u I. svjetski rat 1915. godine znači ujedno ubrzani razvitak cjelokupnog "K.u.K Arsenala", a pogotovo brodogradilišta koje se 1880. povezuje mostom. Tome doprinosi izgradnja željezničke pruge 1876. od Beča preko Divače do Pule i do Arsenala, čiji se krak 1884. mostom dovodi do otoka. Njome u Pulu stižu sve veće količine željeza i čelika za brodogradnju, mrkog i kamenog uglja za pogon brodova i drugih neophodnih materijala: topova, torpeda, mina, navigacijskih uređaja i drugog. U ovom razdoblju "Constructions Arsenal" gradi sve više brodova za austrougarsku flotu, koja se još po broju brodova i ukupnoj tonaži ne može mjeriti s onom talijanskom, glavnim suparnikom na Jadranu, a koja se razvija u svjetsku pomorsku silu.

Povećane narudžbe ratnih brodova, pod konac 19. stoljeća, nisu mogle biti zadovoljene u pulskom brodogradilištu, već se za njihovu gradnju angažiraju tršćansko i riječko brodogradilište, a kasnije i Kraljevica, koja je gradila torpiljarke. Glavni bojni brodovi gradili su se u tršćanskom, a razarači u riječkom brodogradilištu, odakle su se dovozili u Pulu te su u Arsenalu naoružavani i opremani proizvodima iz daleke austrijske, češke i ugarske industrijske pozadine.

 

 

Za obavljanje ovih radova pulsko se brodogradilište neprekidno usavršavalo, tako da su, osim navoza, od 1866. bila izgrađena dva velika suha doka za najveće brodove, drveni plivajući dok i dva velika pokrivena navoza s dvije veće dizalice od 40 tona i tri manje od 20 tona. Na otoku su izgrađene radionica za izradu brodskih oklopa s dvije veće dizalice, radionica brodskih kovača, parna pilana za drvo i cinkarna. Za dokovanje najvećih brodova tipa "Drednoughta" od 1908. do 1911. sagrađen je na otoku veliki suhi dok, dužine 180 m i širine 30 m. U Engleskoj je nabavljen veliki čelični plivajući dok od 22.000 tona, a za ostale brodove u brodogradilištu Arsenala 1906. izgrađen je plivajući dok od 15.000 tona. Velika pažnja poklanjala se redovnom izvlačenju brodova na navoz i dokovanju, jer je obraslo dno smanjivalo brzinu broda za nekoliko čvorova, umanjujući tako njihovu borbenu sposobnost.

 

 

Od porinuća u more prvog ratnog broda "Kaiser", koji je imao jedra i parni stroj od 590 kW i propeler, pa do konca I. svjetskog rata u "Arsenale Costruzioni" izgrađeno je ukupno 56 raznih tipova i vrsta brodova za austrougarsku ratnu mornaricu, ukupne istisnine 56.782 tona, među kojima i nekoliko podmornica. Bili su to brodovi iz programa izgradnje ratne mornarice i njenog snaženja što je odražavalo i mogućnosti Arsenala da se uključi u taj proces. Ujedno je brodogradilište bilo osposobljeno da primi i sastavlja onaj broj podmornica koji se u sekcijama gradio u dubokoj pozadini, a njihova montaža vršila u Puli.

 

Međutim, ono što je najvažnije, glavna pomorska baza u Puli raspolagala je mogućnošću ne samo izgradnje novih, nego i popravkom i redovnim održavanjem postojećih brodova, njihovog naoružanja, pogona i opreme. Osim što je to bilo nadohvat ruke najvećem dijelu ratnih brodova baziranih u Puli, to je davalo cijelom mornaričkom kompleksu na Jadranskom moru veliku stabilnost i sigurnost. Ujedno, u tom je razdoblju "K.u.K. See Arsenal" bio i snažan činitelj gospodarskog i populacijskog uspona Pule i njenog prerastanja iz sitnog naselja u značajno urbano i industrijsko središte moćne Austro-Ugarske Monarhije. 

Nastavit će se...

 

Fotke:

1. Pogled na brodogradilište iz zraka

2. Panorama K.u.K. brodogradilišta

3. Željezni most spojio je kopno i otok 1880. godine

4. Torpiljarka ispred navoza 

5. Velika dizalica pulskog brodogradilišta

 

(rex/tekst Branko Perović)