Pomorski Arsenal u Puli 1856. – 1918. (14. dio)

GRADNJA PODMORNICA U PULSKOM ARSENALU
Početkom 20. stoljeća pulski pomorski Arsenal, pored gradnje i popravaka ratnih brodova, započeo je pripremu i za gradnju podmornica, tj. "Unterseboot" ili skraćeno "U-boot". Slične pripreme već su daleko odmakle u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj i  Rusiji, a Italija, Japan i SAD, kao velike pomorske sile, nisu ih imale u svojim planovima gradnje.

Podmornica, kao specijalna vrsta ratnog broda za djelovanje protiv površinskih ratnih i trgovačkih brodova iz zaronjenog stanja, već je dvadesetak godina bila u eksperimentalnoj fazi izgradnje u najvećim ratnim mornaricama svijeta. Tek tehničkim usavršavanjem dizel-motora za površinsku vožnju, elektromotora za podvodnu vožnju, akumulatora koji su se mogli puniti njenim strojem, torpeda za potapanje površinskih brodova, topova za gađanje ciljeva na površini, periskopa za gađanje ciljeva iz zaronjenog stanja i žiroskopa za točno vođenje navigacije, uz novosti u gradnji trupa, i ostale opreme, podmornice su postale opasne na morima i oceanima svijeta. Do početka I. svjetskog rata, po Prikrilu, u ratnoj mornarici Velike Britanije bilo je 78, Francuske 26, Njemačke 22 i Austro-Ugarske 6 borbeno spremnih podmornica.

PULA – SREDIŠTE IZGRADNJE AUSTROUGARSKIH PODMORNICA

Glavno središte u početku izgradnje malobrojnih austrougarskih podmornica uoči I. svjetskog rata i u njemu bio je pomorski Arsenal u Puli. Prve dvije podmornice, označene U1 i U2 tipa "Lake" porinute su u pulskom pomorskom Arsenalu 1909. godine. Iako su kasnije, zbog niza razloga, novogradnje podmornica bile dodjeljivane drugim izvođačima, pulski se Arsenal potvrdio svojom ekipiranošću i stručnošću u gradnji i ovih najsloženijih ratnih objekata. To su, po razvrstavanju, bile male, obalne podmornice, istisnine 230/250 tona, dimenzija 30 x 3,6 metara, s dvostrukim pogonskim postrojenjem, za površinsku benzinski motor (jer su njemački konstruktori uveli na podmornice dizel-motor 1913.) i elektromotor za podvodnu, postizale su brzinu na površini 10,3, a u podvodnoj vožnji 6 čvorova.

Bile su naoružane s tri torpedne cijevi i topom kalibra 37 mm, a posada je bila sastavljena od 14 osoba. Iako su građene po zadnjim dostignućima podmorničke tehnike i taktike, ove austrougarske podmornice nisu bile sposobne za djelovanje u I. svjetskom ratu, već su se upotrebljavale u školske namjene.

Po "S. M. Unterseeboote", cijenjenog autora i podmorničara dr. Erwina Schatza iz Klagenfurta, Austro-Ugarska je izgradila ukupno 27 podmornica, u gradnji je bilo još 37, koje su pored prvih dvije, bile građene u njemačkom brodogradilištu u Kielu, Whiteheadu na Rijeci, Weser Bremenu u Njemačkoj i ugarskom Budapesti, ali ih je završetak rata omeo u njihovom dovršenju. Tijekom I. svjetskog rata, iako malobrojne, austrougarske podmornice potopile su 117 trgovačkih brodova saveznika Antante s ukupno 220.421 BRT, od čega grčkih 33,Velike Britanije 30, talijanskih 24, francuskih 14, crnogorskih 7, albanskih 7 i dva nepoznata broda.

Pored toga, podmornice su potopile ili oštetile dvije moderne krstarice, pet razarača i dvije podmornice, uz gubitak od osam podmornica. Najveći uspjeh koje su austrougarske podmornice postigle bilo je "protjerivanje" najvećih brodova Antante, potapanjem bojnog broda "Jean Bart", francuskog oklopnog krstaša "Leon Gambetta" i podmornice "Nereida". Po Erwinu Sicheu austrougarska je školovala 50 zapovjednika podmornica, od kojih je 21 bio Austrijanac sa znanjem njemačkog jezika, devet Čeha, šest Hrvata, četiri Poljaka, jedan Bosanac, jedan Slovak i jedan govornik talijanskog jezika.

GODINA 1918. ZA AUSTROUGARSKE PODMORNICE JE ZNAČILA PUT ILI POTAPANJE

Kao i ostale pomorske zemlje, i austrougarska ratna mornarica svoje je malobrojne podmornice formirala u posebnu postrojbu i za nju, u pulskom Arsenalu, izgradila podmorničku bazu, tj. "Unterseeboot stutzpunkt", odvajajući je od ostalih brodova. Ova je specijalna postrojba operativno bila podčinjena zapovjedništvu mornarice, koje ih je namjeravalo upotrebljavati na cijelom jadranskom ratištu, ali, kako se pokazalo kasnije, i na Sredozemnom moru.

U proljeće 1915., kada je Italija ušla u rat protiv Austro-Ugarske, u "K.u.K. See-Arsenalu" počele su željeznicom iz Bremena i Kiela stizati njemačke podmornice u tri dijela. One su se, u posebnom odjelu, sastavljale i opremale te uključivale u podmorničku flotu. Godine 1917. iz baza na Jadranu operiralo je 27 njemačkih podmornica isplovljavajući iz Boke Kotorske i napadajući s uspjehom Antantin pomorski promet u Sredozemlju. Prvu skupinu ovih podmornica činile su od U 7 do U 11, a na njima su bile njemačke posade pod austrougarskom zastavom, jer je Italija tek 1916. godine objavila rat Njemačkoj, svom ranijem dugogodišnjem savezniku. Doprema podmornica u dijelovima u Pulu nastavljala se i dalje, a kasnije su se pojavile veće njemačke podmornice, one do 760 tona.

Krajem rata, 1918. godine, veće njemačke podmornice napustile su Pulu i Boku i vlastitim pogonom krenule, preko Gibraltara, prema Njemačkoj. Druge manje, sklapane u "K. u. K. See-Arsenalu", nisu bile sposobne za tako daleki put pa su 27. i 28. listopada potapane na mjestu izlaza iz pulske luke. Istu sudbinu imale su i podmornice koje su imale kakve kvarove i nisu bile sposobne za daleku samostalnu plovidbu.

Nastavit će se...

Slike:

1. Podmornica U5 u vezu na Brionima

2. Podmornica U2

3. Podmornica U1

4. Posada podmornice U4 s časnicima

5. Podmornica U15 s postrojenom posadom

(rex/tekst Branko Perović)

Facebook komentari