DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve izabrao je 45. po redu patrijarha, Irineja Gavrilovića, dosadašnjeg episkopa niškog. Izbor novog patrijarha prošao je neočekivano brzo. Zbog neobično velikog broja pretendenata na tron i burne kampanje koja je počela još za života patrijarha Pavla, i oni najupućeniji u život crkve smatrali su da će izborni sabor trajati mnogo duže, a sve biti puno napetije.
Patrijarh je svečano ustoličen, a čeka ga još svečanost u Pećkoj patrijaršiji kojoj će prisustvovati svi poglavari autokefalnih pravoslavnih crkava (osim možda makedonske i crnogorske) na čelu s carigradskim patrijarhom. No, ustoličenje u Sabornoj crkvi je dovoljan uslov da može preuzeti vlast u SPC-u kao egzarh pećki, mitropolit beogradski i patrijarh srpski.
Kolegica iz uredništva srbijanskoga tjednika NIN, Zorica Stanivuković, me je zamolila za kraći komentar u vezi izbora novoga patrijarha Srpske pravoslavne crkve pa mi se činilo prigodnim proširiti iskaz i ponuditi ga vama na razmišljanje.
Tim više što je vijest da je i po volji ljudskoj i po volji Božjoj za četrdeset petoga patrijarha Srpske pravoslavne crkve izabran vladika Irinej Gavrilović, pređašnji episkop niški, u hrvatskim je svjetovnim krugovima tretirana po prilici onako kako bi se tretirala vijest da je na dalekomu Tibetu ustoličen novi Dalaj-lama. I to je, msilim, krivo ne samo zbog toga što srpskih pravoslavaca ima puno među nama.
Bez obzira na učestalim gafovima (najprije napadom na Kosovsku državnost, zatim kritiziranjem psihološkog profila muslimana, onako, općenito, za što se, budemo pošteni, i ispričao, a zatim i šamaranjem Crnogorske pravoslavne crkve, koja je, kako je rekao, »neozbiljna zajednica«) mislim da možemo biti zadovoljni izborom vladike niškog, Irineja (rođenog Miroslava) Gavrilovića, za novog srpskog patrijarha. Takva je bila, za one koji vjeruju, volja Božja.
Da je kojim slučajem u završnom ždrijebu izabran vladika bački Irinej Bulović ili, nedaj Bože, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, poznat po svom anti-zapadnom i ultra-nacionalističkom stavu, oboje predstavnici tvrđe struje u SPC-u, poboljšanja (gotovo nikakvih) ekumenskih odnosa u našoj regiji teško da bi bilo. Ovako, s Gavrilovićem, koliko god trajala njegova služba, ima nade.
Naime, poslao je pozitivan signal u pravcu Vatikana. Pozdravio je planirani ili mogući dolazak pape Benedikta XVI. u Srbiju 2013. godine, u povodu obilježavanja 1.700 godina od usvajanja Milanskog edikta, kojim je 313. car Konstantin, rođen u Nišu, uveo slobodu vjeroispovesti. Takvom se novom diskursu čelnog čovjeka srpskog pravoslavlja moramo radovati a susret poželjeti.
Inače, za Irineja Gavrilovića uoči izbora se smatralo da ima šanse da »preživi« prve krugove izbora. Nije se međutim očekivalo da će upravo on biti izabran tako brzo. Kao najveći favorit, važio je vladika Amfilohije Radović, koji je zamenjivao Pavla na mestu patrijarha tokom njegove teške bolesti. Izbor Irineja (bez obzira što je ime izvučeno uslijed ždrijeba, to jest, kao jedna od tri kuverti koja se nalazila u Bibliji), njemački mediji nazivaju kompromisom tvrdog dogmatsko-nacionalističkog i slabijeg, liberalnog krila u SPC. Ipak, velike promjene se ne očekuju.
Novi patrijarh je prema mišljenju analitičara jedan od rijetkih visokih crkvenih predstavnika koji nema veze sa politikom. Upitno je međutim da li će on uspjeti, upkos svom religozno-konzervativnom stavu, svojoj braći iz svećeničkih redova jasno pokazati granice ili ih pozvati na odgovornost za njihova djela u proteklim ratovima. Jer, srpski patrijarh nema tako dominantnu poziciju kao Papa, već radi kao prvi među istima.
U svakom slučaju, kompromisni kandidat Irinej, bi zbog svoje starosti mogao biti samo prelazno rješenje. Tek bi jedan mlađi nasljednik (nekoliko njih osobno poznajem i odista obećavaju) mogao nepovratno dovesti do nove orijentacije pravoslavne crkve. U toj crkvi danas još uvijek dominiraju konzervativci. Oni su otvoreno protiv ulaska Srbije u EU, sotoniziraju okretanje Srbije Zapadu, zalažu se za veće zbližavanje sa mnogo većom Ruskom pravoslavnom crkvom, te povratak »istinskim« crkvenim vrijednostima.
Prije izbora za patrijarha SPC-a dosadašnji vladika Irinej, proveo je 34 godine na čelu Niške eparhije. Rođen je 1930. godine u selu Vidovo kod Čačka. Niškom eparhijom je po mišljenju poznavalaca crkvenog života upravljao dosta uspješno. Patrijarh Pavle je bio u odličnim odnosima s vladikom Irinejom i povjeravao mu je mnoge složene poslove u kojima se tražila diplomatska vještina. Naročito se to odnosi na poslove oko rješavanja crkvenoga raskola u SAD-u koji je saniran devedesetih godina. Zbog taktičnosti, smirenosti i strpljenja Irinej je važio za neformalnog ministra vanjslih poslova SPC-a. Poznavaoci prilika u toj crkvi ističu da je veoma štedljiv i poznat po skromnom životu te da po tim navikama od svih vladika SPC-a najviše sliči patrijarhu Pavlu. Vrijedi za čovjeka dijaloga i pripada modernijem dijelu SPC-a.
Izbor patrijarha Irineja dočekan je u najvećem dijelu srpske javnosti s odobravanjem. Ističu se njegova promišljenost, umjerenost i okretanje dijalogu.
Sociolog religije Mirko Đorđević je izjavio da novog patrijarha Irineja odlikuju tolerancija i odmjerena riječ. »U njegovoj biografiji i javnom oglašavanju ne može se naći nijedna izjava s ekstremističkim nabojem, čega je u episkopatu u ovim nemirnim godinama bilo napretek«, kazao je Đorđević za beogradsku televiziju B92 i rekao da patrijarh Irinej sada ima priliku da učini iskorak prema katolicima, protestantima i drugim kršćanima, a i šansu koju od njega traži vrijeme, a što će biti velik izazov – da okrene Crkvu Evropi.
Povjesničar i autor knjige »Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj«, Milorad Tomanić, kaže da je izbor vladike Irineja za novog patrijarha pomiriteljsko i spasonosno rešenje. »On je jedan od episkopa, da tako kažemo, iz off-a. Pored tako gromoglasnih ljudi kao što su kosovski valdika Artemije, mitropolit Amfilohije, da ne govorim o vladiki tuzlanskog Vasiliju Kačavendi (svojedobno jako blizak Radovanu Karadžiću), Irinej je zaista čovek kojeg većina ljudi pamti po malo čemu incidentnom«, rekao je Tomanić.
Osobno, od novog patrijarja očekujem da poradi na smanjenju mržnje ili netrpeljivosti između pravoslavnih Srba i hrvatskih katolika, što smijem reći kao netko tko ozbiljno i sustavno proziva članove hrvatskog katoličkog episkopata zbog ne provođenja temeljnih dokumenata Drugog vatikanskog koncila, pa tako ni duh dekreta »Unitatis redintegratio« o ekumenizmu. I do danas se na teret Katoličkoj crkvi stavlja udio u masovno ubojstvo Srba u Drugom svjetskom ratu koje su izveli ustaše. Kolektivno optuživanje mora prestati a osijećaji bratstva među Kristovim sljedbenicima - rasti.
Komentari na članak
Dragi gospodine Pilsel, pozdravljam Vaš optimizam koji je stvarno bezgraničan. Imala sam svojedobno uspješan elaborat baš na temu dokumenata Drugog vatikanskog koncila iliti sabora, a i sami znate da na teologiji upoznate popriličan broj klerikatskih članova i njihovog (ne)provođenja pojedinih kršćanskih ideja. Posebno me znala razočarati nevjerica pojedinaca u uopće mogućnost ekumenizma i pokretanja kršćanskih crkava u tom smjeru, a od Crkvenog raskola s početka 11. stoljeća ne vidim da se itko kreće u tom smjeru (barem u djelima), osim 2-3 pape iz 20.stoljeća, od kojih su Ivan Pavao II. pa i njegova dva prethodnika otišli korak dalje. I ja se nadam da će se stvari pokrenuti ne samo na dobrobit kršćanskih sljedbenika, nego i da će se doći do stupnja kada će sve crkve i vjerske zajednice podići društvo na jedan stupanj više, u boljitku, i vratiti se tako svome poslanju. Dakako, najviše se nadam poboljšanju odnosa između, kako sami navodite "pravoslavnih Srba i hrvatskih katolika". Vrijeme je.