Petar Demir, pulski dobri duh

Piše:  Nikola Biliškov
Ostao je upam?en po bezbrojnim Arenama, koje danas krase zidove brojnih pulskih stanova i kr?mi, ali i stanova na šest kontinenata. 22. kolovoza 1910. – 10. lipnja 1992.  Lijepo je prošetati se splitskom rivom dok puše burin, kad je nebo bistro, a more blago valovito. Palme, poredane duž rive, njišu svoje grane, a ti gledaš Bra? i Šoltu tamo preko mora. Sjediš na klupici i uživaš u toj ljepoti i miru. I taj užitak s tobom dijele i slikari, koji rastežu svoje štafelaje, razapinju platna i miješaju uljane boje. Šetaš se tako i voajerski zaviruješ u intimu odnosa slikara s njegovim platnom. I onda... zastaješ kod jednog od tih slikara i... nešto nije u redu! Na stranu sad to što primje?uješ da nosi nao?ale bez stakala. Na stranu i ta njegova toliko o?ita nervoza s kojom komunicira s platnom. Nego, što to on slika, ovdje usred Splita? Nije li to Arena, ona pulska? S nevjericom gledaš tamo nekamo i pogledom tražiš nisi li slu?ajno nešto propustio. Nije li ipak negdje na Bra?u ili Šolti skriven neki amfiteatar? Ali ne, nije... I onda odmahuješ rukom i ideš dalje svojim putem, ne žele?i više gubiti vrijeme s tim ridikuloznim bezobraznikom što je potegao ?ak iz Pule kako bi unio nemir u idilu splitskog popodneva. Što taj uop?e želi? Zašto slika tamo neku Arenu, i to pulsku. Usred Splita, na rivi?! Tamo gdje svi slikaju ponistre s kojih se vidi Šolta?


ŽIVOTNI PUT

Petar Demir je tako hodao svijetom i slikao... inspirirao se dalekim krajevima i posvuda vidio isto. Kroz svoje nao?ale bez stakala kao da je vidio svijet nešto jasnije od ve?ine ljudi. Kroz te ?arobne nao?ale gledao je Alpe, kroz prozor vlaka promatrao neznane krajeve, a vidio je uvijek jednu te istu Arenu, sveprisutnu i stamenu. Putovao je u nadi da ?e kona?no na?i neki kutak svijeta što nije u sjeni tog prokletog amfiteatra, ali nije ga nalazio. Svuda ga je progonila slika tog anti?kog zdanja. I tako, ?itav njegov svijet zapravo je bio jedan veliki amfiteatar, poprište permanentnih spletki, podmetanja, stalnih sukoba, krvavih i onih manje krvavih, ali uvijek okrutnih. U tom svijetu ljudi su poprimali gladijatorsko obli?je. U tom svijetu vlastodršci su zauzimali po?asne lože amfiteatarskog kozmosa i pokretom svog palca hladnokrvno odlu?ivali o sudbini svojih vjernih podanika. ?esto je Demir o tome raspravljao s velikim Tinom Ujevi?em, koji ga je potpuno shva?ao u onom svom jednako somnambulnom stanju. Tin je pjesme zapisivao, Demir ih je slikao.


PROFESIONALNI STVARALAC
Bio je ?lan društva likovnih umjetnika, a u iskaznici mu je pisalo: profesionalni stvaralac. No, Puležani ga se ne sje?aju po ovim suhoparnim podacima, koji bi mogli biti važni jedino nekakvom bljedunjavom arhivskom štakoru. Kako je sam Demir rekao: «Boem mora najprije znati raditi i biti popularan kao što sam ja. Nije svatko tko se napije boem! A neki tako misle. Zašto boemi piju? Od razo?arenja. Dobri su za druge, a za sebe nisu.»  Ljudi se ovog posljednjeg boema sje?aju kao postarijeg mršavog, vje?no veselog i raspjevanog gospodina poduže sijede brade. Sje?a ga se i stari brija? Musti? iz bivše Marianijeve ulice, u ?iju je radnju ulazio svakog 31. prosinca, to?no u 19 sati, glasno ?estitaju?i Novu godinu. Sje?aju ga se i svi oni koji su se te daleke 1953. godine, kad se Demir vratio u Pulu, zatekli u ondašnjem Narodnom restoranu, gdje je razdraganom pjesmom pozdravio svoj grad. «Došao sam u Pulu 1953. godine. Iz Zagreba. Ovdje me nitko više nije poznavao. Lutao sam gore-dolje. U Prvomajskoj, ušao sam u restoran, Narodni... ne znam kako se onda zvao. Gledam, ljudi piju, a i ja bih nešto popio. Bez novca, bez i?ega; ni stana nisam imao. Što ?u? Po?eo sam pjevati. Pjevao sam ovako:
Kad bi namjestooo kiše,
svud padale bankeee –
na glavu bih korpu meeto,
 pa bih š njome šetooo!
I gledam, ljudi se oraspoložili, pitaju me: 'Što ?eš popiti?'. 'Daj mi jednu rakiju.', rekao sam.»


DEMIROVE ARENE
Sje?aju ga se kao slikara tisu?u i jedne Arene. Svi se sje?aju Demira, ali Demir se nije sje?ao ni oca ni majke, samo none Ane Ljubotine, koja ga je odgojila. Ostao je upam?en po bezbrojnim Arenama, koje danas krase zidove brojnih pulskih stanova i kr?mi, ali i stanova na šest kontinenata. No, ipak bi trebali znati da je Demir slikao i neke druge motive, uglavnom vezane uz more, ali bilo je i aktova i pejzaža.
Za svog života Demir je putovao i živio diljem bivše Jugoslavije. Pula – Beograd – Split – Sarajevo – Zagreb – Pula. Bio je dio boeme svih tih gradova, pronose?i svoj vedri duh svuda. Me?utim, uvijek ga je privla?ila jedino Pula, jer jedino u tom gradu postoji «ona» Arena, koju on želi slikati. Na sre?u, ostala su zapisana neka njegova sje?anja iz tih vremena. Studirao je pravo u Beogradu, ali studij je uskoro prekinuo jer je, prema njegovim vlastitim rije?ima, «došla neka politika». Pojavio se u Firenzi, kod profesora Enrica Pozzija, koji ga je dvije godine u?io slikarskim tehnikama. «Svuda sam poznavao umjetnike i najviše se s njima družio. Bilo je veselih i tužnih dana. Slikao sam i pjevao, razmišljao o svemu.», prisje?ao se Demir.
Me?u Demirovim prijateljima svakako je najpoznatiji bio Tin Ujevi?, kojega je upozao u Splitu. Demir se prisje?a tih dana: «Tada sam lutao Splitom, a nisam imao gdje spavati. Lutam, ne jedem, a rado bih radio neku sliku. I gledam, na trgu pjeva Marin - zvali su ga Karuzo - a ljudi se okupljaju, slušaju kako lijepo pjeva, i ostavljaju novac. A zašto ne bih i ja propjevao?! No, najprije se trebam najesti; ne možeš, je li, gladan pjevati. Krenuo sam u javnu kuhinju. Ulazim, naklonim se: 'Hvaljen Isus, ?asne sestre!' 'Hvaljen Isus!', odgovore one. 'Imate li blok?', pitaju me. 'Nemam, nažalost', kažem. 'Dobro, dobro', one meni i svejedno su me dobro nahranile. Svaka im hvala i ?ast. I ,eto me tako na trgu. Zauzeo sam poziciju i po?eo pjevati. Na španjolskom. I dok sam pjevao, gledam: prilaze prolaznici i bacaju novce. Velike novce! Odnekud se tu stvorila i gitara... Koncert! Tako sam kupio boje i kistove i naslikao sliku "Firule". To je tamo kod Ba?vica. Sliku je kupio zubar Raji?. Stopedeset dinara. Kao danas milijarda.» Svuda, gdje god bi se pojavio, Demir bi pjevao i pjesma ga je hranila, pjevaju?i je dolazio do novca, do hrane, do odje?e. Unosio je veselje u svakodnevicu ovog izmu?enog dijela svijeta. «Lijepo smo se odmorili, ali za put nije bilo para. Odlu?io sam prodati dvije moje slike. Rekao sam Tinu: napiši mi govor, a ja ?u direktno u Zemaljsku banku! Ujevi?u nije bilo jasno. Ja sam bio siguran da ?u uspjeti jer sam poznavao Perkovi?a koji je tamo radio. No, njega nije bilo. Do?ekao me Poljani?. Ja, kao iz groma: 'Vaša mecenatska reputacija koju uživate u umjetni?kim krugovima, a moje nevoljne prilike ?ine da Vam se obratim, jer sam slikar di Belle Arti, dela skuola di Makijaveli, di makaroni, malo vi malo oni!!!' ?ovjek se zbunio, a onda prasnuo u smijeh! ?estitao mi je na lijepom govoru i krenuo zvati radnike iz banke da me do?u pogledati. Svijet se skupio: otkupili su slike. Znaš za koliko? 4.000 dinara! Para k'o kiše!»


ŽIVOT U ZAGREBU

Prije kona?nog povratka u Pulu, Demir je neko vrijeme proveo i u Zagrebu. I tu je živio svojim boemskim životom, od danas do sutra, zara?uju?i pjevaju?i i slikaju?i. «U Masarykovoj ulici, tamo gdje je bilo kino "Balkan", bio je buffet nekog Grgi?evi?a. Tu su se prije rata okupljali boemi. Dolazio je i Tin. Boemi naj?eš?e nisu imali za rakiju, pa su odlazili piti rasol, ono što ostaje ispod kupusa, tamo negdje kod Katedrale. Preko puta buffeta bio je truba?; on je, znate, zapravo pravio trube. Kad bi zatrebalo, posudio bi mi jednu trubu, a ja bih tako krenuo na svoje koncerte. Obi?no bih izabrao neki ve?i haustor i tu bih po?eo trubiti i pjevati:
Blijedi mi se Mjesec šetaaaa po krooovu,
a ja sam zapeval popevkicu nooovu..!
... iz jednog pehar?eka vino smo pili!
Okupio bi se narod, ljudi su pljeskali, po?eo je kapati novac. Pokupio bih nov?anice, vratio se kod Grgi?evi?a i rekao boemima: 'Danas ja pla?am!' Tin je samo ovako, gledajte, premetao prstima, što je zna?ilo da je zadovoljan.»


PROLAZNIK KROZ ŽIVOT
?itav je svijet Demir promatrao odnekud izvana, malo sa strane, iz prikrajka, boje?i se, strepe?i da ga taj isti svijet ne upije i samelje. Bojao se da i on ne postane samo još jedan gladijator. I u vje?nom nemiru, stalno je nekako užurbano promicao ulicama Pule, grada u sjeni znamenitog Vespazijanovog amfiteatra, uvijek sa štafelajem pod miškom, uvijek s istim pogledom punim nemira, tjeskobe, straha, a opet – s neizostavnom dozom optimizma. Pod njegovim neumornim kistom ra?ale su se Arene i Arene, sve iste, sve jednako tjeskobne, ali iznad svake Arene pojavio bi se i neki ti?, uvijek druk?iji, uvijek raširenih krila, uvijek ispuštaju?i svoj krik slobode. Nezamjetan, ali bitan detalj. I uvijek su isti ljudi promicali uz Demira dok je to slikao, uvijek s istim podsmjehom, došaptavaju?i se: «Vidi ludog Demira!» A onda bi zastao, negdje, na nekom trgu, usred Prvomajske ili uz neku fontanu... opet bi rastegnuo platno i slikao, slikao, slikao. «Evo ga na... Još jedna Arena!», komentirali bi ljudi samilosno klimaju?i svojim glavama punim ozbiljnih misli. Oko njega su se okupljala djeca, koju bi onda mame užurbano odvla?ile, brinu?i se da taj ludi Demir svojom uljanom poezijom amfiteatra ne izvrši razoran utjecaj na psihu njihovih slatkih mališana.


UMJETNOST U OŠTARIJI

A Demir je slikao. I slikao. I slikao i poklanjao ili za male novce prodavao svoje vje?ne Arene poznanicima, prolaznicima, vlasnicima kafi?a. Pa i danas, u?emo li u neku od starijih pulskih kr?mi, u neku od onih koje su ostale nepromijenjene još iz «mra?nih vremena jednoumlja», pogledajmo malo... Sve su te kr?me opremljene istim konobaricama u borosanama i s trajnim frizurama, sredovje?nim ženama s onim tipi?nim dobro?udnim izrazima lica, koja kao da sama za sebe govore: «Da, da, razumijem ja tebe, gospodine za šankom...» I onda promatraš njihovo automatizirano lijevanje pi?enca u bi?erin, nakon ?ega slijedi opet automatizirano pranje ?aša. S radija pjeva Elio ili neki sli?ni vje?ni Istrijan, a atmosfera u kr?muljku prelazi u neko kondenzirano agregatno stanje, toliko gusto da od njega možeš isplesti ?arape. Ti gledaš tu ?ašu i ?vrsto se držiš za nju i gledaš u nju, pa u konobaricu, pa još jedan trenutak oklijevaš, pa naginješ ?ašu kako bi ulio oštru sadržinu u usta i onda vidiš... iznad konobarice i sve te kondenzirane zvukovno-mirisno-vizualne atmosfer?ine - Demirov potpis zajedno s nezaobilaznom Arenom bdije nad svime time. I užurbano ispijaš svoje pi?e, ostavljaš na šanku pare: «U redu je...» i izlaziš na ulicu, prepun tog vje?nog Demira, te Pule, tog sveprisutnog amfiteatra. I prepun si toga, onoga ne?ega što bi kultivirani snobovi nazvali spleenom, onoga što se u Puli ne zove nikako odre?eno, ali svi to ipak osje?aju.  Legenda kaže da je Demir svojevremeno bio zaljubljen u jednu od tih besmrtnih konobarica. U onu koja mu je uvijek, prepuna razumijevanja, davala još jednu ?ašu više, kad bi ostao bez dinara u džepu. Ona je strpljivo slušala Demirove vesele pjesme, divila se pri?ama s njegovih putovanja. Ona je bila ta koja je osje?ala Demirovu bol, koja je tako?er, promatraju?i svijet, vidjela samo Arenu. Konobarica je, naravno, bila udana, a Demir je, kako bi joj se odužio, rasporedio svoje Arene po svim pulskim kr?mama u kojima radi uvijek baš ta, jedna te ista konobarica, uvijek suosje?ajna i puna razumijevanja. Rastrgan, s Arenom svuda oko sebe i stihovima njegovog dobrog starog Tina Ujevi?a u glavi, okružen gladijatorima, hodao je ulicama Pule, kao njen dobri duh. Jer Demir je bio neizostavan dio pulskih ulica, kako glavnih, tako i sporednih. I jedan od njihovih dobrih duhova.
Iako je, kao svojevrstan sinonim Pule, ostao urezan u memoriju grada, malo tko danas govori o Demiru. Dugotrajna izloženost instant-kulturi, beskrupuloznoj pretvorbi, kojima su put utabale konzerve s ?istim hrvatskim zrakom, u?inila je svoje. Kad ju je napustio, «il famoso» Demir kao da je sa sobom odnio i svu onu negdašnju famoznost pulskih ulica. Iza njega ostala je golema praznina. Me?utim, i danas ga možemo vidjeti, kako negdje, tamo gdje ne zalaze ljetni slikari portreta, i dalje slika svoju Arenu. Na spomen Demira malo koji Puležan ?e ostati ravnodušan, jer svi se sje?aju njegovog beskrajnog optimizma pomiješanog s dozom sjete. Demir je tu negdje, me?u nama. Kad ?ujemo neki užurbani korak, kad na svojim le?ima osjetimo onaj unezvjereni pogled, onaj tjeskobni nemir Pule i cijelog svijeta, znajmo da je to Demir, koji baš sad žuri da naslika još jednu od svojih bezbrojnih Arena. I tad znamo da je dobro, da su neke stvari još uvijek na svom mjestu. 1992. godina: «Želio bih skupiti mnogo slika i sve izložiti, neka ljudi vide. A tko želi: neka kupi. I sve ?e biti originali! Naravno, ovdje u Puli.» No, ta mu je želja ostala neispunjena. Jednog lijepog lipanjskog dana 1992. Demir se zadnji put prošetao ulicama Pule, sa svojim nao?alama bez stakala, sa štafelajem pod miškom. Zastao je još jednom, prvo na Zlatnim stijenama, onda i pred Arenom. A zatim je, odmahnuvši rukom, ostavio sve to za sobom i tiho pjevuše?i nestao iz grada. Nakratko se zadržao na internom odjelu Medicinskog centra, gdje je kratko saop?io: «Umirem lagano.» Nakon ?ega se laganim korakom 82-godišnjaka zaputio prema svom rodnom Peroju.


U POKOJ...
Uz stihove napjeva «Sa svjatimi upokoj» i «Vje?naja pamjat» prekrila ga je mrka zemlja. I sad, me?u an?elima, Demir i dalje gleda svoju Zemlju, negdje iz nesagledivih nebesa, preko ramena nekog nametljivog an?ela što zajedno s ostalima u zboru pjeva svoju pjesmu u slavu sklada kristalnih sfera. I slika on, slika, slika... slika uvijek istu stvar. Gleda Zemlju i ne vidi ništa osim goleme Arene. Taj njegov specifi?ni merak za weltschmerz odnio je sa sobom i na nebo. I sad unosi nemir, onaj jedan neskladni drhtaj u skladnu pjesmu an?eoskog zbora. Demir je neskladna nota nebeskog nemira, što luta me?u zvijezdama, nervozno, uvijek s onim svojim magi?nim nao?alama na nosu i štafelajem pod miškom, a umjesto skladne pjesme an?ela i dalje mu dušu razdiru teški Tinovi stihovi. Slika Demir Zemlju i pokazuje je an?elima i ostalim stanovnicima kristalnih sfera, govore?i: «Gledajte ovo: što vidite? Blistavu plavu kuglu? Ili hladnu amfiteatarsku stijenu?»


...U tekstu su korišteni fragmenti zadnjeg inervjua s Petrom Demirom, autora Danijela Na?inovi?a...

Feljtoni Regional Expressa iz serije „Pula – Grad nekad“ i sad realizirani su pod pokroviteljstvom Odjela za kulturu Grada Pule

Facebook komentari