Pesimistri

CANNONADE
Piše: Hrvoje Cannone Levak  

Pišem ovu 'jubilarnu' četvrtu kolumnu za Regional Express, samo dva dana prije regionalnog nogometnog derbija Rijeke i Istre, te prije nego što nešto i o tome napišem, izaći ću iz tog lokalnog okvira i obratit pažnju na generalni mentalitet navijača na području Balkana. Naravno, dežurni dušebrižnici su sigurno zagrizli ovu udicu očekujući kako ću krenuti zasipat drvlje i kamenje po huliganima i destruktivnoj mladeži, međutim, morat ću ih razočarati jer nije to tema ove priče. A i nisam od onih koji generaliziraju i trpaju skupine ljudi u isti koš.

   Ono šta me kao sportskog pratitelja zapravo fascinira; je pesimističan stav koji se zauzima u sve većem mahu, toliko da jedan razgovor u zadimljenom kafiću prepunom (ne)vjernih fanova, podsjeća na scenarije iz najboljih britanskih (crno)humorističkih serija. U konkretnom slučaju, govorim o bliskoj prošlosti, odnosno šturim prognozama osoba sa kojima sam komunicirao pred ovaj zadnji mini-ciklus Hrvatske reprezentacije, protiv Bugarske i Azerbejdžana. Izvjesni A.N., me dan prije Bugarske upozoravao kako neće uopće biti lako, jer su Bugari strašni domaćini, naš je izbornik neznalica a reprezentacija u padu, uglavnom, reče on tada meni; „Ako izvučemo bod, možemo biti sretni!“.

   Sreo sam ga drugi dan, nakon naše minimalne, ali zaslužene pobjede u Sofiji. A.N. je tada već promijenio stav, više nije postojala bojazan od Bugara, već je zaključio kako smo igrali protiv amatera, kako smo trebali dobiti bar 4:0 i kako smo opet podbacili. Mislim si, čovjek ima pravo na svoje mišljenje,Hrvatska je zemlja sa 4,5 milijuna izbornika, sasvim je ispravno da svaki od njih zna kako (bi) se trebalo igrati.

   Tri dana kasnije, čeka nas Azerbejdžan, u razgovoru sa izvjesnim D.S., izrazio mi je zabrinutost jer 'danas svatko igra nogomet', a naši su silno skloni podcjenjivanju (slabijih) suparnika. Dakako, par sati kasnije, njegove su strepnje isparile poput ušteđevine moje none u mirovinskom fondu, jer je Hrvatska devastirala 6:0 simpatične Azere. Ali naravno da ni to nije bilo dovoljno da se D.S. zadovolji. Naime, opet je imao nešto za prigovorit. Kaže: -“Pa ovi sa kojima smo igrali; Azerbe-nešto, ti ljudi blage veze nemaju! Pa njih bi pobijedila i B ekipa penzionerskog vatrogasnog društva Funtana,a mi im damo samo 6 komada....“. Ja mu kažem na to, pa čekaj, te iste Azere je jedva Italija pobijedila prije 3 dana?? A on mi spremno odgovori:“Pa da,izmorili su se sa Italijom pa više nisu mogli...“

   Uglavnom, u vremenima zrele 2014. godine, širiti pozitivne misli je vrlo nezahvalan zadatak. Jednostavno, gdje god kreneš saditi takvo sjeme, naići ćeš na korov u vidu neizlječivog pesimizma koji se uvukao u svaku poru ljudskog društva. Jasno da oni koji plasiraju negativnosti, imaju kudikamo olakšan put do realizacije svojih misli, jer općenito je biti destruktivac lakše nego graditelj. Uostalom, jedan bager će srušit kuću u 10 minuta, dok je vremenski period građenja te iste kuće, mnogostruko veći, kao šta je i sam proces građenja teži. Samim time, mnogi loši graditelji izgube motivaciju ili se razočaraju nakon ulaganja energije u nešto šta nije uspjelo, te se razočarani prepuste toj famoznoj apatiji, kao šta kaže onaj grafit „Šta nemožeš popravit sebi, barem pokvari drugima...“

   Nogomet je s druge strane, svjetski fenomen. Često se promovira kao najvažnija sporedna stvar na svijetu, te je toliko ušao u živote ljudskih bića da se istima taj život čini besmislen ako nema onog adrenalina koji im se aktivira prilikom zabijanja gola omiljene momčadi. Doduše, i ta navika je evoluirala pa nije baš kao nekad, danas primjerice mnogi zaljubljenici u taj sport nisu fanovi klubova ili reprezentacija, koliko i svojih kladioničarskih tiketa koje su tako samouvjereno namjeravali u skoroj budućnosti unovčiti u kune. Jednostavno, priča o siromašnom sloju ljudi koji su ojađeni mnogim poteškoćama u materijalnom smislu, postali prekritični i prema onome što vole, a kamoli prema onome što ne vole...

   Kao što rekoh u početku; u subotu je regionalni derbi Rijeke i Istre na Kantridi, takozvani Derby della Učka. Zeleno-žuti se nalaze na sedmom mjestu, samo dva boda od zone ispadanja ali i samo dva boda od zone Europa lige. Ove sezone, nikad izjednačenija HNL, varira sa tablicom iz tjedna u tjedan, a Istra je tu negdje u sredini sa solidnim šansama da popravi svoj bodovni saldo, ako se uzme u obzir da je u cijeloj ovoj sezoni broj ozlijeđenih natprosječan. Naš Paminjo je ovog ljeta opet imao težak posao da složi kompetentnu ekipu, pošto su se razbježali i oni zadnji kapitalci koji su dovedeni 2011, u ono vrijeme zamaha dok u Rijeci nije bilo Volpija, a Istra je osokoljena dolaskom novog stranog vlasnika i dolaskom ambicioznog trenera, okupila respektabilnu ekipu predvođenu Bačelić-Grgićem, Križmanom, Alenom Pamićem, Batarelom i mnogim drugima.

   U iduće dvije sezone, Istra je dvaput ostvarila povijesno šesto mjesto, nešto šta je do prije par godina djelovalo nezamislivo. Štoviše, u prošloj sezoni smo bili u borbi za Europu do zrelog proljeća, pošto je postojala dobra šansa ulaska u finale Kupa u duplom susretu, upravo protiv regionalnog rivala Rijeke. Kao što znate, do toga nije došlo jer su se susjedi s Kantride pokazali kao pretvrd zalogaj, a Pamić jednostavno nije mogao sa svojim oskudnim kadrom parirati mnogo bogatijem kolegi Keku. Kakogod, nitko nije smatrao neuspjehom ispasti u polufinalu Kupa od kasnijeg pobjednika, kao ni šesto mjesto u ligi, koje je vrlo lako moglo biti i četvrto ili peto, da se Istra nije morala boriti na dva fronta. A ne treba zaboraviti kako je u tu istu sezonu zeleno-žuta posada krenula u tragičnom tonu, nesretnog slučaja Alena Pamića.

   Ipak, ni tada ti rezultatski uspjesi nisu izazvali očekivani 'hajp', kolektivnu euforiju oko nogometa na poloutoku. Pojedinci, nakon dvije uzastopne sezone završene na šestom mjestu, kao da su zaboravili na čitavu povjest pulskog nogometa, vječno osuđenog na provincijske razine, pogotovo ako govorimo o onom dijelu prije dolaska aktualne države. Pesimistri, kako ih ja odmilja zovem, zamjeraju i manjak domaćih igrača u prvom kadru.

   Od 1992. kad je stara Istra dekretom postala prvoligaš, svjedočio sam godinama pukog preživljanja na granicama dna prve lige i vrha druge, a sve u svemu, domaći dečki su klub predstavljali samo u startu, te je tendencija dovođenja brojnih igrača 'sa strane', postojala još od prve selidbe sa Drosine na Verudu(odnosno Valkane), zbog građenja novog stadiona na Marsovom polju 1993 godine. Tako primjerice pamtim Milivoja Bračuna, koji je sa sobom iz Zagreba doveo Jurčića, Komljenovića, Meštrovića, Gospića, Jurkovića i Tomasa, zatim Špacu Poklepovića koji je iz Dalmacije doveo Balajića, Martića, Petrovića, Šunjića i Mrčelu ili Srećka Juričića, sadašnjeg sportskog direktora Rijeke, koji je spašavao Istru od ispadanja u sezoni 95/96. Kao što znate, stara Istra je potonula početkom 2000-tih u financijsku depresiju iz koje se više nije izvukla, a paralelno sa padom gradskog ponosa, rađala se priča susjednog Uljanika koji je prvo dohvatio finale Kupa kao drugoligaš, da bi u godinama koje slijede došao i do 1.lige, sa brojnim promjenama imena šta je u konačnici rezultiralo rađanjem današnje Istre 1961.

   Treba biti iskren i priznati kako smo svi mi navijači one stare Istre, u periodu sa početka stoljeća, bili žestoko protiv Uljanika ili fuzije sa istima. Gradski rivalitet je te 2001. i 2002., bio na vrhuncu, možda i po prvi(i zadnji) put u povijesti pulskog nogometa. Ono šta se dogodilo 2007. godine je bilo jedino logično riješenje za spas pulskog nogometa. Stara Istra, potonula u dugovanja i probleme tadašnjeg rukovodstva, imala je tradiciju i navijače, pa i stadion, dok je Uljanik/Pula/Staro Češko, imao konsolidirane financije i ambicije ulaska u prvu ligu, predvođen entuzijastičnim Darkom Jergovićem, koji je klubu pomogao sa svojim 'vezama i poznanstvima' iz političkih voda. Nakon više godina špekulacija, i Demoni su se odlučili podržati klub, pod uvjetom da promijeni boje dresova u zeleno-žuto, modelira grb tako da je bio skoro preslik stare Istre, a klub se u bliskoj budućnosti vratio na Drosinu. Jednostavno, tko voli nogomet u gradu i kome je bilo stalo do imena Istre na nogometnoj karti Hrvatske, shvatio je da drugog izbora nema, pošto je onima najvjernijima postalo već mučno gledati patnju stare Istre po četvrtoligaškim travnjacima.

   A ruku na srce, ta stara Istra je već davno bila prestala biti ona perjanica pulskog nogometa i ozbiljna organizacija, svi su davno prije digli ruke od tog kluba, nego šta su to učinili najvjerniji navijači. Bizarno je, kako su tim promjenama razveselili se 'Pesimistri', lokalno pučanstvo vječno negativno nastrojeno prema svojemu i svojima. Negativci su ispucavali priče o izdaji kluba, kako je to zapravo Uljanik, kako je Pamić mafijaš a Istra 1961 nema povijest. Zapravo, povijest je ono šta najviše šteka kod tih pesimistra. Te 1961. godine je inače rođena ona stara Istra, nastala fuzijom Pule i Uljanika, tako da tom činjenicom pada u vodu priča kako je 'stara Istra' jedina prava Istra. Jer je i ta stara, originalna kakva je, nastala od Uljanika.

   Pula jednostavno nema takvu nogometnu tradiciju da si može priuštiti ne voljeti i Istru i Uljanik, uz Pula Ici, jedine gradske klubove. Danas primjerice, imamo situaciju gdje postoje i (stara) Istra i Uljanik,u županijskim ligama, kao i Istra 1961, kao perjanica istarskog nogometa. Međutim, tko želi gledati negativno, takve stvari neće razumjeti. Financijski problemi i nedostatak logistike je nešto šta nas tradicionalno prati. Tako je i ova Istra nakon početnog entuzijazma ostala na suhome, odnosno naš ruski 'tajkun' Ščeglov je postao enigma i svi se pitaju je li uopće postoji, a klub je zadnjih 3 godine pronašao novi način preživljavanja zahvaljući svestranom Igoru Pamiću koji je prodajom par kapitalac (Belle, Sušić, Milić, Radonjić), klubu omogućio preživljavanje a svojim sadašnjim igračima omogućio plaće i kruh za usta. Opet, Istra je uredno brala simpatije nacionalne javnosti i otkidala bodove velikanima (kolike samo pobjede protiv splitskih klubova!), a Paminjo je uvijek uspio sastaviti respektabilnu momčad. I u ovoj sezoni, nakon odlaska mnogih starosjedioca(Budicin, Čagalj, Havojić, Batarelo) i tragične nesreće sa sinom Alenom, opet imamo u klubu prvotimce koji svojom kvalitetom spadaju u gornji dom hrvatskog nogometa. Ali pesimistri će reći NE. Šta god oni rekli, činjenice će reći svoje. Dva uzastopna šesta mjesta, polufinale Kupa lani, preživljavanje od improvizacije (prodaj pa preživi), a uz sve to solidni igrački kadar sa tendencijom da krene na bolje (čitaj Franjić,Zvonko Pamić,Jo itd.).

   U povijesti pulskog nogometa nikada nije klub bio bolji nego šta je sada. Pesimistri će reći kako se Pamić treba maknuti. A tko će doći? Jarni, Vulić, Miše? Eljver Rača kao sportski direktor? Imaju li ljudi amneziju? Nismo, i nikad nećemo biti kao Hajduk ili Dinamo, a isto tako ne možemo parirati bogatoj Rijeci na organizacijskom planu. Ali objektivni pogled reći će kako smo zadnjih godina nadmašili neke sredine poput Osijeka, Belupa ili Zadra, kojima smo u prošlosti uvijek gledali u leđa. Bilo bi pošteno da pesimistričan narod u Istri to primijeti i prizna. Naravno da se to ne odnosi na one prave navijače koji Drosinu pohode konstantno, nego na one koji konstantno u svemu vide negativno i loše. Šta je na kraju bio cilj zadnjih 20-tak godina? Biti stabilan prvoligaš. Jesmo li to danas? Itekako. Zbog toga, borba protiv negative se isplati. Kritizirati je osnovno pravo navijača, ali podržati svoje je dužnost. Zašto su onda ljudi ovdje toliko odbojni prema svemu 'svojemu'? Jer ovdje žive Pesimistri. Oni domaći stranci koji su 90-tih nazivali staru Istru 'seljačkim klubom', isto kao šta novu Istru smatraju umjetnim klubom. Jer uvijek je lakše biti destruktivac nego kreativac.