Pastiri ateističkog nacionalizma

DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Prosvjedni skup pod nazivom ''Pravda je izgubila ravnotežu'' završio je u subotu u Den Haagu simboličnim podizanjem crvenih kartona Haškom sudu, od kojeg je zatraženo da preispita presude hrvatskim generalima.
Na kraju mirnog prosvjeda nekoliko stotina Hrvata iz zemlje i svijeta, pozvano je da uz pjesmu Miroslava Škore »Sude mi« simbolično ''pokažu crvene kartone Haškom sudu, koji je nepravedno osudio naše heroje''.
U organizaciji Hrvatskoga svjetskog kongresa u Haagu je, pred više stotina, možda i tisuću nazočnih, održan prosvjedni skup pod nazivom ''Pravda je izgubila ravnotežu''. Prosvjedu su nazočili i hrvatski branitelji koji su autobusima došli iz Zadra, Splita, Zagreba. Skup je organiziran kako bi se izrazilo nezadovoljstvo prvostupanjskom presudom Haškog suda generalima Anti Gotovini  i Mladenu Markaču  i ocjenom da je operacija Oluja bila združeni zločinački pothvat, te izrazila podrška svim uznicima u Den Haagu. Nazočni su stoga velikim pljeskom pozdravili prazne, bijele sjedalice na pozornici u kojima su, kako je rečeno, trebali sjediti Bruno Stojić, Jadranko Prlić, Valentin Ćorić, Mladen Markač, Ante Gotovina, Slobodna Praljak, Berislav Pušić, Milivoj Petković . Nazočni su se spomenuli i dan ranije u Srbiji osuđenog Veljka Marića , a onda su poslušali gospićko-senjskog biskupa Milu Bogovića .
''Stojimo ovdje kao narod koji je od ove institucije očekivao pravorijek u skladu s pravdom i istinom. Stojimo s osjećajem da ovdje nismo obranjeni nego neopravdano, čak nepravedno optuženi. Ne samo naši osuđenici i optuženici, nego i mi kao narod osjećamo se osuđeni. Došli smo s boli u duši, jer nisu na slobodi oni koji su zaslužni za našu slobodu i naše živote. Suosjećamo i želimo se ovdje moliti za njih i s njima. Došli smo kao molitelji, a ne u bijesu i ljutnji, ne s prijetnjama, oružjem i eksplozivom. Nismo došli rušiti Bastilju u Haagu nego moliti da uskladi svoje norme s Božjima da mali i nevini ne žive u strahu'', kazao je Bogović.
 Zatim je pročitana poslanica apostola Pavla Filomenu. Jer, kako reče Bogović, i Pavle je bio optužen, uhićen i transferiran stranoj vlasti da mu sudi po svojim mjerilima. ''Nije lijepo kada neka država svoje najkvalitetnije ljude šalje u zatvor, ali se mnogo puta dogodilo da su ti, nepravedno suđeni, bili temelj novoga i boljega društva. Mi u Haagu imamo takvih ljudi koji poput Pavla snuju što učiniti da svijet bude bolji,'' poručio je lički biskup.
Od zanimljivih komentara u povodu prosvjeda u Haagu ističem tekst kolege Predraga Lučića ''Bogović, zidar slobode'' iz njegove rubrike ''Trafika'' u Novome listu od subote:

Uoči današnjeg prosvjeda u Haagu uredništvo »Hrvatskog slova« je, kaže »osjetilo potrebu« porazgovarati s jednim od najavljenih govornika, biskupom gospićko-senjskim Milom Bogovićem, kako bi mu »i na taj način izrazilo zahvalnost za njegove govore, za potporu koju daje hrvatskim generalima i neslaganje s nepravednim presudama i ocjenom 'Oluje' kao 'zločinačkog pothvata'«. Ja se pak ispričavam i čitateljima i novinarstvu kao profesiji što sam čitajući taj razgovor osjetio potrebu da citiram njegov antologijski početak, tek toliko da ta pojačana aktivnost sluznih žlijezda kao glavni intelektualni pogon hrvoslovnog žurnalizma ne ostane neprimijećena.
Taj početak, dakle, glasi: »Gospodine biskupe Bogoviću, Vaša ljubav i briga za hrvatski narod i državu prava su okrjepa te izvor inspiracije i snage. Vaša riječ i djelo u borbi za istinske vrijednosti predstavlja snažno oružje u vremenima koja nisu nimalo laka za domoljube.« I što da intervjuirani na sve to uradi nego da se raspuca iz tog svog snažnog oružja i da na čitatelje saspe svu tu okrjepljujuću brigu za narod i državu?!
Najžešće salve preuzvišeni biskup ispaljuje prema »jednoj šumi kraj Siska u kojoj nije bilo ništa od onoga što se spominje, niti nešto vrijedno slavljenja«, a gdje se, na Bogovićevu neprežalnu žalost, svakog 22. lipnja okupljaju visoki državni dužnosnici, te prema Srbu, gdje također hodočaste hrvatski državnici i svojim dolaskom na »mjesto od kojega je počeo zločin prema Hrvatima cijele Lapačke doline« pokazuju kako »žele izgraditi društvo na lažnoj konstrukciji«, čime »državu zapravo guraju prema bezdanu«. Država je, tumači biskup, »sagrađena na jednodušnom htijenju naroda i na brojnim žrtvama njezinih branitelja«, pa je »postavljanje nekih drugih temelja zapravo rad protiv države«.
Taj antidržavni temelj zbog kojega bi državu mogao progutati bezdan, e to vam je – kako izrijekom veli msgr. Bogović u »Hrvatskom slovu« – antifašizam. Nagradno pitanje za Bogovićeve vjernike i za vrijednog đaka Karamarka nije teško: ako je antifašizam, kao što preuzvišeni tvrdi, ne samo nespojiv s hrvatskim državotvorstvom nego i poguban po obogotvorenu državu, zašto u njezine temelje ne ugradite neki solidniji materijal, naprimjer antiantifašizam? A ako se bojite da biste na tom antiantifašizmu mogli polomiti jezik, zašto si ne pomognete nešto kraćim i puno jasnijim terminom, naprimjer onim od sedam slova?
Neka vas u tome okuraži sam preuzvišeni biskup koji kaže: »Ne znam kako se netko može zadovoljiti time da kao životni stav uzme da je protiv nečega ili nekoga, pa makar to bio fašizam i fašist. Nije dovoljno da si anti. Jer time nije rečeno za što jesi. »Shvaćate, dakle, da isto tako nije dovoljno to što ste protiv nečega ili nekoga, pa makar to bio antifašizam i antifašist? Pa kažite napokon što ste i za što jeste... Nije vrag da se ne usuđujete zbog straha od antifašista?
Oslobodite li se svojih strahova, valjda ćete se osloboditi i »kolonijalne svijesti i podaničkog mentaliteta« zbog kojih, kako spočitava biskup Bogović, »moramo pitati gospodare izvana što nam je ovdje činiti«. I onda ćete napokon moći – takvi slobodni, državotvorni i suvereni – pitati preuzvišenoga: je li mjera te »slobode koju smo stekli pa tražimo kome bismo je predali« zapisana u onim sluganskim, kolonijalnim i podaničkim ugovorima sa Svetom Stolicom?''

*****

Ono što mene zapravo kod biskupa Bogovića intrigira nije toliko njegov nacionalizam, čudan za nekoga koji je doktorirao povijest srednjovjekovnog pravoslavlja, pa bi stoga trebao biti ekumenski i pomiriteljski nastrojen, i koji je meni u riječkoj bogosloviji od jeseni 1989. do jeseni 1991. predavao crkvenu povijest, moram priznati, na simpatičan i nikako tendenciozan način, već ta sumanuta potreba da cijeli narod pretvara u taoc njegove kleronacionalističke histerije.
Je li uopće čudno da katolički biskupi, kao gospićko-senjski Mile Bogović ili šibenski Ante Ivas, ne bježe, nego se naprotiv guraju, da se pojave na mahnitim antihaškim prosvjedima koji završavaju prijetećom dernjavom ''rat nije gotov''? I zar ti najevidentniji primjeri pomračenog uma nisu dovoljan razlog da se podvuče crta i da se vidi zašto formalno proevropska Katolička crkva svakom prilikom tako beziznimno iscuri u kanalizacijski slivnik nacionalne i vjerske nesnošljivosti i mržnje?
E, vidiš, nisu! Kako ističe moj dragi kolega Marinko Čulić, sve je suprotno: Katolička crkva je na nedavnom popisu stanovništva počašćena privilegijem da jedino katolici budu poimence spomenuti, svi drugi nagurani su u kontejner ''ostalih''. Da bi zatim Jadranka Kosor potpisala ugovor s HBK o potpori katoličkim osnovnim i srednjim školama, istina bez ''financijske obaveze'' – nema se para, što da se lažemo, iako ih ima u predizbornnoj kampanji pa Kosorova udara kamene temljece i na lokacijama budućih crkava kao što je bilo u nedjelju u Kninu – iako su implikacije za premijerku, najblaže rečeno, bolne. Isti taj ''Kaptol” (sinonim za crkvenu hijerarhiju u Hrvata), ističe Čulić, se, naime, preko ''Glasa Koncila'' propeo na stražnje noge od zgražanja nakon hapšenja Ive Sanadera, smrtnog neprijatelja Jadranke Kosor, bez obzira na to što je taj drpadžija i tvrdi katolik osramotio Crkvu ništa manje nego samu Vladu.
Sve je, dakle, goli interes zbog kojeg svatko guta svoj dio dreka, pa se tu, ne budi suviše fin, uklopio i papa Benedikt XVI. Prije nego što će krenuti na put u Hrvatsku, poručio je preko hrvatskog veleposlanika pri Svetoj Stolici Filipa Vučaka da podržava njeno članstvo u EU-u, da je, štoviše, njoj ondje odavno mjesto. Ali ju je striktno obavezao da kada se tamo nađe, mora braniti nepriznate “kršćanske korijene” Evrope. Čekaj malo, Sveti Oče! Ako će kršćanske korijene Evrope braniti filoustaška ''korienska’’ Crkva u Hrvatskoj, onda, dragi papa, dobri Nijemče, pazi kud ideš!
Ugrist ću si jezik ali mi dobro leži ovaj Čičkov citat o Bogoviću: ''Podizati "povijesnu istinu" o ratu koji se dogodio prije par godina na razinu neupitne dogmatske istine jednostavno je intelektualno nedopustivo. Bogović tako strašno podsjeća na nekadašnje pasardane jugoslavenske komunističke revolucije skoncentrirane oko SUBNOR-a koji su svim sredstvima, pa i represivnim, branila svoju istinu o svojoj revoluciji, o bratstvu i jedinstvu, samoupravnom socijalizmu, Jugoslaviji i slično. Sve su to bile nedodirljive kategorije, a onda ih je povijest jednostavno otpuhala do te mjere da su u svojoj karikaturalnosti postale redikulozni redikti''.
Naša je zadaća i naša odgovornost osloboditi ljude svake vrste robovlasništva pa tako i robovanja mitovima. Naročito mitu o superiornom porijeklu (naš Bog je veći od vašega Boga). Inače, kada religija preuzima nacionalistički diskurs, kaže zaravo da čovjek ne može dostojno predstavljati određenu vjeru ako, istodobno, nije i pravi rodoljub. Tu valja podsjećati na ulogu katoličkih teologa koji su servisirali Mussolinija, a koji su tvrdili da čovjek može biti utoliko moralan ukoliko poistovječuje vlastiti moral s potrebama nacije. Hrvati, Srbi, većina Bošnjaka, dobar dio Albanaca i mnogi drugi su upravo to učinili. Govor o vjerskom i etničkom, odnosno nacionalnom identitetu na pogrešan način. Rezultat je kolaps u komunikaciju u okviru građanskog društva i ponestanak efektivnosti ne vladinih scena ili civilnog društva što otvara širom vrata za fašističke ideje. I ako netko nije osobno dovoljno i zdravo izgrađen, mali je korak do ulaska u zatvoreni krug nacionalne mržnje.

Kako je moguće da i episkopat i kler svih ovih godina pati od teških napada amnezije i ništa ne pamti što se tiče zločina koji su pak počinili Hrvati, katolici i oni koji to nisu, od raspada SFRJ na ovamo? Kako je moguće da se na Bleiburškom polju pojavi zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, i na sav glas kaže kako mora govoriti i svjedočiti istinu a onda ostane bez glasa i traga kada sa zaprepaštenjem saznamo, prateći na Županijskom sudu u Zagrebu tijek suđenja odgovornima za zločine počinjene u rujnu 1993. u akciji kod Medačkog džepa i nakon nje da su tamošnji Srbi bili živi nabijani na kolac i bacani u bunare, baš kao i u doba NDH?

Je li to zato što je teško priznati da su se opet mnogi članovi Crkve, kako na području RH tako i u BiH, zapleli u nepravdu, nasilje i u teškim zločinima? Je li pak zato što niti jedna kršćanska crkva nije izvršila adekvatan proces suočavanja s negativnom prošlošću, kajanja i praštanja?

Ja ne znam, zapravo, što je u glavama ovih pastira ateističkog nacionalizma ali znam, dame i gospodo, ljudi dobre volje, poštovane čitateljice i čitatelji, da je zaista došlo vrijeme da okaljamo grijehe naše i naših otaca, te da prestanemo koketirati s fašizmom koji vjeri pravi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva.

d.pilsel@zamir.net
(REX)


Facebook komentari