DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Kolumna ‘Iza zavjese’ novinara povratnika ‘Večernjeg lista’ Tihomira Dujmovića a posvećena Radi Šerbedžiji: ‘Šerbedžija se vratio sa starim socijalističkim žicanjem’ (s podnaslovom: ‘Rade Šerbedžija stasao je u doba glasovite hrvatske šutnje, kad je politički progon bio najžešći upravo u kulturi’, hm, malo kasnije o ovom ipak redigiranom podnaslovu), školski je primjer fašistoidne potjernice kakve su se pisale ili objavljivale na televiziji u Hrvatskoj ali i u Srbiji devedesetih.
Ne moram posebno braniti Radeta Šerbedžiju. Rade je vrhunski glumac, čovjek čija dikcija može biti primjer svim hrvatskim glumcima.
Ali kao što se Rade brani sam, svojom glumom, tako fašiste poput autora ovoga pamfleta, Tihomira Dujmovića, treba prokazati bez odmora. Pomislio sam: kako? Ma, zaključio sam, najbolje je da raja čita što oni pišu, bez suvišnih intervencija i tumačenja.
Evo, stoga, glede i unatoč, kako bi rekli Feralovci, Dujmovićev tekst, ogled sipanja mržnje i nacionalističkog onaniranja kojim se Bezgrešnjak odlučuje zabavljati i budalama praviti svoje čitatelje subotom:
----------
‘Uvjeravali su mediji godinama da su oni vani napravili fenomenalne karijere, mahali prkosom kod nas domorodaca što najbolji sinovi ne drže do domovine dok ona krvari, uvjeravali da ih samo neobuzdani talent nosi van, tamo gdje se umjetnost istinski razumije, tamo gdje nema balkanskog primitivizma! “Život je negdje drugdje” bila je himna tog svijeta. A onda se, malo po malo, najveći dio zvijezda počeo vraćati. Među prvima Rajko Grlić, ako se ne varam, ovih dana trajno Šerbedžija, a i Mira Furlan neskriveno ističe da sanja život na Jadranu. Evo ih, dakle, ponovno k nama i treba srdačno privući nove stolce za zajednički stol za kojim ima mjesta za sve. No, na neke relacije valja na vrijeme upozoriti.
Slučaj Šerbedžija u tom je smislu specifičan. Njegov projekt kazališta Ulysses od prvog je dana, doduše kvalitetna, ali zapravo privatna zabava za odabrane i u toj idili prokleto je iritantan mali detalj da taj privatni party plaća vojska siromašnih poreznih obveznika. Zagrebačkih, istarskih, a onda i ostalih! Jedan ljevičar, a nema intervjua da ne inzistira na toj sintagmi, prema definiciji bi trebao imati senzibiliteta za te relacije. Nekidan su mediji objavili da se imovina Rade Šerbedžije procjenjuje na 60 milijuna dolara i, ako je to točno, treba mu zapljeskati. Tko god svojim talentom zaradi taj novac zaslužio je pljesak.
Ovih dana doznajemo da se Rade planira vratiti u Hrvatsku i riječko Sveučilište nudi mu da otvori glumačku akademiju. Onda se ispostavilo da naš ljevičar sa 60 milijuna dolara nema stan u Rijeci i riječki se gradonačelnik ponudio da će taj problem urediti. I tu počinje rasti tlak. Deklarirani ljevičar koji inzistira na toj tituli redovito reketari državni novac za veliki party na Brijunima, a stiže u Rijeku sa starim socijalističkim žicanjem “znate, ja tamo nemam stan”. Troškovi ljetovanja koje se turistički tretira kao brijunski teatar, a uključuju i angažman Hrvatske vojske, plus troškovi njegova trajnog dolaska kući sa sloganom “znate, ja tamo nemam stan”, još malo pa će kao zasebna stavka ući u državni proračun. Plaće, mirovine, krediti, poticaji i – troškovi za Radu Šerbedžiju!
Ovo nije zavirivanje u tuđi tanjur, ovo je analiza poze jednog zakletog ljevičara koji inzistira na tome da ga se tretira prema toj sintagmi upravo u smislu borca za socijalnu ravnopravnost i s druge strane pobrojenih financijskih relacija koje prate tu pozu! I kad čovjek vidi taj ponor riječi i djela, kad čovjek zna da se novcem poreznih obveznika plaćaju njegove ljetne predstave, a da ih isti taj poreznih obveznik u pravilu neće vidjeti, onda se sjetimo starih neraščišćenih računa. Da, već smo napamet naučili da ga je rat zatekao u Beogradu, da je proživljavao osobnu dramu, da je bio protiv Miloševića. No, to još nije značilo da je bio uz nas! Zašto?
To pitanje već dvadeset godina odjekuje zemljom, a nikad dobiven odgovor stvorio je provaliju između Hrvatske i Šerbedžije i, koliko god pljeskali njegovu talentu, ovo pitanje sve više zaglušuje naš pljesak. Naša pitanja ostaju legitimna kao što su životne naše ratne emocije i naše ratne rane. Rade Šerbedžija stasao je u doba čuvene hrvatske šutnje, kad je politički progon njegova jugoslavenstva i Jugoslavije bio najžešći upravo u kulturi.
To je doba robije za Gotovca, Budišu, Tuđmana i Pavletića, to je vrijeme kad se Vici Vukovu 20 godina branilo pjevati! U tom ozračju stasava Šerbedžija i nemoguće je bilo ne vidjeti tu hrvatsku muku. Dočekati nakon 20 godina tog terora još i to da jugotenkovi krenu na izmrcvareni narod, ne odabrati jasno i glasno stranu ni nakon zadavljenog Vukovara, ni nakon silovane Škabrnje, ostati suzdržan i dok je gorjelo pola Slavonije i kad je rušena Dalmacija, e, tu mozak staje. To prije što su obični ljudi čije su salve pljeska stvorile Šerbedžiju očekivali od ikone barem da prebroji ratne čahure. Da barem po tom nerazmjeru privije k sebi žrtvu! Zašto nije bio s nama kad nam je bilo najteže, zašto bar jedan dan nije u ratnom vihoru zagrlio Fabijana Šovagovića i Svena Lastu, to su pitanja koja bole danas kao i prije 20 godina. I ta bol teško da će prestati sve do Mirogoja...’.
----------
Ne znam ako ste primjetili, jedan čitatelj Večernjaka jeste. Smušeni Dujmović piše: ‘Rade Šerbedžija stasao je u doba čuvene hrvatske šutnje, kad je politički progon njegova jugoslavenstva i Jugoslavije bio najžešći upravo u kulturi’. A u podnaslovu stoji: ‘Rade Šerbedžija stasao je u doba glasovite hrvatske šutnje, kad je politički progon bio najžešći upravo u kulturi’.
Dujmović ne zna ni što piskara, a smotankovića kojima on ulijeva nadu ne nedostaju: ‘Dujmoviću, svaka čast za ovakav komentar, malo ih ima hrabrosti dotaknuti ovu "svetu kravu" "hrvatske kulture", i ne sumnjam kako ćete slijedećih dana biti na tapetu Jergo(vno)viću i sličnim apologetama ovakvih "ljevičarskih veličina’’’
U tekstu napisao da je SFRJ progonila Radino ‘’jugoslavenstvo’’, a onda je dežurni urednik morao popraviti stvar u podnaslovu jer bi ga inače optužili da dira u veleumni ‘’komentar’’ smiješnoga Dujmovića. Dakle, taj blentavi novinar(čić) doista samo malumnima može biti uzor.
Nevjerojatna je činjenica da i dalje ima onih koji ne vide da je on ruglo novinarske profesije.
I dajte već jedanput shvatite da Rade u Rijeci neće dobiti stan, on će dobiti samo četiri zida, na korištenje, jer mu Obersnel ne će darovati i vlasništvo. Je li to socijalističko ‘’žicanje’’? Apsolutno ne. To je ono što grad koji drži do sebe mora učiniti da Rade bude osijetio da ga se cijeni jer, hoće li se grad moći odužiti, zajedno sa svojim institucijama kulture i obrazovanja, za eventualno dobro koje će velki glumac sa svim svojim vezama, dati na uzvrat? Sumnjam.
Evo što je rade izjavio jednom kolegi iz ‘Studija’: ‘Na ljeto, naravno, veselim se Teatru Ulysses, a uskoro ćemo Lenka i ja početi predavati u Rijeci, otvaramo od ove godine magisterij na Sveučilištu. Bit će to odlično’.
Pa se ti, kume Dujmoviću, fino nasekiraj.
Ma, kako da ti to još fino i kršćanski kažem, fašistu jedan?
-45x45.JPG){kind=small}
-45x45.jpg){kind=small}
Komentari na članak