SAMOSTALNA IZLOŽBA MARIJE ĐAKOVIĆ
Samostalna izložba pod nazivom Crteži, autorice Marije Đaković biti će otvorena u petak, 16. travnja u 20 sati u Gradskoj galeriji Fonticus Grožnjan. Izložbu će, u nazočnosti autorice, predstaviti Eugen Borkovsky. Sasvim recentnom kolekcijom likovnih promišljanja, crtežima i laviranim crtežima, predstavlja se Marija Đaković. Ona progovara gestom a odmah zatim strpljivom preciznošću. Ponekad slučajnošću putanje pigmenta u mediju vode. Ponekad obrnuto. Čvrsta linija se pojavljuje kao dio teksture ili kao obrub oblika. Umjetnica ponekad dozvoljava slučajni potez kistom ili perom, razlijevanje uvodnjene boje. Instinktivan crtež podupire sinkroniziranim pokretom ruke. Iz tog izobilja autorica plasira profinjene situacije koje se tematski mogu sažeti u akt. Premisa je uvijek motiv. Rezultat je uvijek unutarnje stanje. Dojam je snažan krik iza kojeg slijedi šaputanje.
Marija Đaković kreće od gestualnog crtačkog poteza. On detektira oblik koji postaje osnova za daljnju fazu rada. Ponekad se umnožava gradeći elemente kompozicije. Taj osnovni potez autorica, ovisno o impresiji ili raspoloženju nadograđuje tonovima ili grafovima. Materijal i oblik tretirani su  krajnje intimistički. Kompozicije većine radova, unatoč spontanosti, funkcionalne su. Pomaci, poneka necentriranost u kombinaciji s drugim detaljima u službi je dramaturgije radova. Iz konglomerata nakupina i poteza isčitavamo nadrealističke sadržaje.
Sve likovne sastavnice pojedinog rada u neraskidivoj su vezi sa emocionalnim propitivanjem autorice. Prožimanje se očituje ekspresivnim činjenjem. Podloga je papir koji pamti osjećaje, dojmove i postupke izvedbe rada. Umjetnica ih ne sakriva. Ona ne poštuje dosljednost već kombinira crtež i slikanje kako joj to nalaže trenutak izgovora. Autorska, stilska definiranost omogućuje spontano nizanje holograma stanja. Na podlozi je,likovnim sredstvima, praćen osobni proces u kojeg ona ponire služeći se intuitivno likovnim obrazovanjem i iskustvom, služeći se instinktom i memorijom. Ona oblike gradi sasvim osobno odajući prepoznatljivi autorski rukopis.
Inicijalni pokretač u radovima Marije Đaković uvijek je osjećaj. Umjetnica govori direktno oslanjajući se na znakove. No, više od znakova govore potezi, smislene nakupine boje, kompozicija. Rezultat je uvijek viđenje a ne vidljivo. Autoricu zapravo ne zanima ambijent, oblik motiva ili položaj. Motiv izabire kao polazište, kao bojno polje na kojem može izgovoriti intimno. Ovu seriju možemo doživjeti kao svojevrstan dnevnik. Ponekad gestualno, ponekad primireno, slijedom očitavamo bilješke raspoloženja.
Ženski akt pojavljuje se kao poseban znak ili kao tema na skoro svim radovima. Ove žene mogu biti muze, boginje, vještice ili djevojke. One nemaju sugovornika ali imaju začudno društvo i nalazimo ih u neobičnim prostorima. Imaju atribucije kojima je raspon od mitoloških do bizarnih. Uz njih nalazimo jednoroge, atove, rajske ptice ali i krave i kokoši. Uvijek su nage, bez srama, ponekad usnule, ponekad u meditaciji a ponekad u pozi žene željne ljubavi. Mogu biti razapete između guske i lisice, izbaviteljice koja lisici otima gusku. Marija Đaković poštuje ezoteričnost. Ona je čitljiva s radova u formama oblikovanih ali i nedefiniranih oblika, silueta ili mrlja. Uvijek nadrealistički interpretirane scene često su kompozicijski postavljene ispreplitanjem tijela nabrojenih sudionika. Zamišljeni ili odsanjani kadrovi odišu primirenom ali snažnom energijom. Tek ponegdje nalazimo oznake pejzaža izniklog iz zasanjane imaginacije autorice. Ponekad grupe nalazimo u građanskom ambijentu u kojeg umjetnica uvodi neuobičajene stanovnike. Kokoš se pojavljuje kao čuvarica, miljenica, družica. Labud, golub ili mitsko krilato biće nalazimo u iluzornoj igri. Vuk, pas ili mačka kao bića koja nose mistične karakteristike prepliću se u scenama i možemo ih čitati kao  znakove nadnaravnog doživljaja.
Figure žena u nabrojenom društvu time postaju ne-same. Dojam osamljenosti kojeg autorica prenosi promatraču rastvoren je serijom. Zapravo serijama koje imaju slične karakteristike i sličan emotivni naboj. Marija Đaković niže scene koji postaju umnožena projekcija osobnog. Unutar pojedinog rada, neki su likovi osamljeni bez obzira jesu li u odnosu ili su i doslovno sami. Uostalom, kao i u životu, samoća jest konstanta koja nas prati i u trenucima kad se nalazimo usred čopora. Pomirenost sa samoćom nazivamo osobnost, ali nosili taj kompliment ili ne, uvijek ostajemo sami.
Marija Đaković, plasirajući silhuete nagih tijela, istražuje ambivalentnost motiva. Akt, slikovni ili skulpturalni prikaz nagog ljudskog tijela, od pretpovijesnih vremena jest jedna od glavnih tema likovne interpretacije. Marijini aktovi svojevrsni su kontrapunkt kozmetički obrađenim tijelima koja zadovoljavaju trendove. Nameće se dojam izopačenosti oblika koji se očitava kao psihološko stanje. Figure su depersonalizirane ali iz gesta im čitamo karakter. Njihovi oblici više ne odražavaju promatranu stvarnost već stav autorice. Preko tijela Marija Đaković kao da nam želi kazati da je duša ranjiva i podložna promjenama. Jedna promjena je ona koja se manifestira fizičkim razlikama. Druga je mijena, također čitljiva sa tijela, ona koja se očituje duhovnim stanjem. Ove dvije mijene autorica vješto prepliće, i pred nama se pokazuju tijela koja su u isto vrijeme i opuštena i napeta, mirna i u pokretu.
Marija Đaković plasira postavku da je svjesno i podsvjesno zapravo dio istog života. Znalački ostvareno u materijalu ovo sanjanje odiše lakoćom interpretacije. Veseli nas autoričina svježina i gestualnost uz odmjerenost količine elemenata. Kompozicijski stabilni radovi su očišćeni od suvišnog. Autorica je znala zaustaviti trenutak u kojem oblik dobiva likovni naboj. Onaj seriozni trenutak u kojem iscrtani oblik postaje predmetom nove realnosti, novog značenja. Igra, čijim rezultatima smo svjedoci, odiše zrelošću, iskrenošću i nadprosječnom kvalitetom. (REX)