Otvorena ‘‘Retrospektiva’’ Quintina Bassania u Gradskoj galeriji Labin

IZLOŽBA SE MOŽE POGLEDATI DO 16. RUJNA 2017.
Labin obilježava Dan grada Labina nizom kulturnih događanja i svečanosti koja u kolovozu traju nekoliko dana. Preksinoć (u petak 11. kolovoza) je otvorena raskošna i za Labin vrlo značajna izložba, Labinjana Quintina Bassania i to RETROSPEKTIVA. Prva je to posthumna introspekcija njegova rada i prva retrospektivna izložba nakon one održane 2000. godine u galeriji Klovićevih dvora u Zagrebu i kao i sada Narodnom muzeju Labin.

Obilježava Labin na taj način na žalost tužnu 10. obljetnicu Quintinove smrti. Svečanost otvaranja izložbe u Gradskoj galeriji Labin i Narodnom muzeju Labin pohodila je mnogobrojna publika.

O velikom broju izloženih radova govorio je kustos izložbe Mladen Lučić, likovni kritičar i muzejski savjetnik Muzeja suvremene umjetnosti Istre koji je između ostalog istaknuo;

"Iznimnu darovitost i osjetljivost za pronalaženjem istinskih slikarskih problema Bassani je iskazao dok je još bio polaznikom zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Diplomirao je u klasi prof. Marina Tartaglie koji je oduvijek bio sklon formalnom, a ne značenjskom sadržaju slike, te kod kojeg je stekao gotovo savršenu slikarsku naobrazbu. Sklonost prema čvrstoj formi i eksperimentiraju na tragu kubističkih zadanosti, kao i tonskom slikarstvu usaglašene game, polazišta su Quintinove umjetnosti. Njegovi rani radovi danas su pomalo zaboravljeni,  što je prvenstveno greška naše kunsthistoriografije, jer su u vrijeme svog nastanka bili itekako progresivni ne samo po svom inovativnom strukturalno-kolorističkom konceptu, kompozicionim odmacima ili smionim apstraktnim partijama, već i po snažnoj socijalnoj potki koju su sobom nosili. Ti radovi jasno govore o utjecajima sezanizma, prisutnosti strukturalnog Tartaglinog razmišljanja, ali i otvoreno polemiziraju s hrvatskom modernom, poglavito opusima Josipa Račića, Milana Steinera i Ljube Babića.

Od 1957. godine, kada završava postdiplomski studij kod prof. Antua Mezdijića, Bassani ulazi u zrelu umjetničku dob te se počinje baviti, nazovimo to, kubo-antropološkim istraživanjima. Slika grupe kuća nereprezentativne arhitekture predgrađa, a zanima ga realnost života koji se dešava na gradskoj periferiji. Quintinu je važan čovjek, te ljudske figure, u skladu sa svojim tadašnjim istraživanjima odnosa plohe i volumena, postupno stapa s arhitekturom tvoreći jedinstveni arhitektonsko – antropološki korpus. Ti radovi kuboekspresionističkog prosedea, osim smjelih kompozicionih rješenja posjeduju i jedinstveno impostiran sociopolitčko angažirani naboj modernističkog prosedea, a ujedno će biti i posljednji, uvjetno rečeno, figurativni prikazi u Bassanijevom slikarstvu.

Naznake figuracije Bassani će uskoro svesti na geometrijske likove, čineći svjesnu redukciju te kreće promišljenom i rafiniranom slikarstvu vrlo bliskom geometrijskoj apstrakciji.

U seriji pastela nastalih sredinom sedamdesetih godina, Bassani se, kao i u slikama sa špagom koristi ptičjom perspektivom samo što sada istarska polja, šumarke, rijeke i ceste slika realnije. Ti crteži sublimiraju iskustva geometrijskih istraživanja iz prethodećih Konstelacija,  jer i ovdje pravokutne plohe nameću višesmjerna kretanja akcentirana vješto izbalansiranim koloritom kojem tehnika pastela daje rafiniranu mekoću.

U uljima nastalim od 1978. do 1982. godine Bassani će inaugurirati svoj prepoznatljiv izraz kojeg će de facto varirati do kraja svog slikarskog i životnog puta. Quintino je slikajući zemlju iz ptičje perpektive uočio izorane njive i njihove valovite forme, a pogledavši u nebo, slični morfološki oblik zapazio je i u oblacima. Perspektivu je izjednačio uzdizanjem zemljanih brazdi oblacima ili spuštanjem neba zemlji. Radi se, kao i u pastelima, o plošnom slikarstvu čistih i jednostavnih organskih oblika ispresijecanih pravilnim bijelim linijama koje će djeliti polja njiva od polja oblaka po vertikali i horizontali. Bassani u ovim slikama shvaća prostor kao niz odijeljenih sekvenci u kojima je dokinuta perspektivna, dubinska dimenzija, a na površini će se ispreplitati organsko i geometrijsko; ono što je čvrsto i ono što lebdi te postupno nestaje. Kromatika je na ovim slikama prigušena, bez kolorističkih akcenata, jer autor želi postići potpuni sklad svih slikanih elementa kako simboličkoj poruci spajanja neba i zemlje ništa ne bi bilo na putu.

U vremenu od 1981. do 1983. godine nastaju crteži velikog formata koji predstavljaju varijacije na temu tih slika. Partije geometrijskih i apstraktnih formi, sada rađene istančanim crtežom perom, i dalje se izmjenjuju, ali će bijela linija koja je u slikama imala vrlo značajnu ulogu pomalo nestajati da bi napokon posve iščezla. Njihovim uklanjanjem oslobodio je formu, te su nakupine oblaka i brazdi sada plastičnije, a njihova organska, gotovo molekularna struktura u potpunosti formira pejsaž.

Te nebeske nakupine Quintino će u više navrata formirati poput oblaka što nastaje nakon nuklearne eksplozije, čime aludira na opasno vrijeme u kojem živimo i upozorava na prisutnost ekološke katastrofe. Ljudski lik, premda ga ne slika, permanento je metafizički prisutan. On je izorao brazde, poslagao suhozide, izgradio ceste, ali jednako tako on i prijeti onom što je sam stvorio.

Vrlo brzo nestati će crnih slutnji iz Quintinovog slikarstva, te će nastati niz vedrih slika, na kojima plavetnilo neba i mora te svjetli okeri svježe proljetne zemlje u potpunosti gospodare slikanom površinom. Tema su istarske terase, impozantna stepenasta brda suhozida što omeđuju strme, nad morem uzdignute vinograde. Za razliku od organske prirode matičnog ciklusa, ovaj proizašao iz njega, ponovo teži k izvjesnijoj racionalnosti i čvršćoj geometrizaciji formi.

Može se konstatirati da je Bassani umjetnik koji je uvijek osjećao puls vremena i percipirao nove trendove i poetike, ali je od njih uzimao samo onoliko koliko mu je to koristilo za nadogradnju vlastitog puta.
Samozatajni umjetnik koji nije želio biti u prvom planu ostavio je iza sebe jedinstveni slikarski put za koji se nadamo da će nakon ove izložbe biti dostojanstveno valoriziran."

O Quintinu kao velikom prijatelju i izuzetnoj ličnosti na talijanskom jeziku, obratio se publici gosp. Roberto Tessari, profesor povijesti teatra na cijenjenom Torinskom univerzitetu.

Osim Tee Bičić, voditeljice Gradske galerije Labin, o autoru i značaju ove izložbe za Labin, u ime domaćina, govorio je i gradonačelnik grada Labina, gosp. Valter Glavičić koji je izložbu i proglasio otvorenom. Vito Dundara dugogodišnji prijatelj Quintina Bassania zaokružio je događanje koncertom ispred Narodnog Muzeja Labin.

U Gradskoj galeriji Labin i galerijskom prostoru Narodnog muzeja Labin izloženo je 77 radova, crteža, gvaševa, pastela, reljefa, platna... , a izložba zaokružuje presjek cjeloživotnog Bassanievog crtačkog i slikarskog opusa. Svi izloženi radovi osim jednoga reljefa koji je iz fundusa labinskog muzeja, dio su privatne zbirke obitelji Bassani koja skriva na stotine autorovih vrijednih umjetničkih djela.

Osim bogate slikarske i crtačke ostavštine Quintino je  Labinu ostavio najveću skulpturu smještenu u centralnom djelu labinskog dolnjeg grada, a to je Spomenik rudaru borcu iz 1986. godine te dionicu Bijele ceste u Parku skulptura Dubrova pokraj Labina u kojem se nalazi preko 80 impozantnih skulptura u kamenu Mediteranskog kiparskog simpozija kojeg je Quintino Bassani bio suosnivač. Galerijska djelatnost u Labinu koja sada traje već više od pola stoljeća započela je upravo samostalnom izložbom Quintina Bassania u galerijskom prostoru Narodnog muzeja Labin 1961. godine.

Svojim osmjehom i vedrom pojavom nezaboravna je figura Labina, izuzetno značajna za njegov kulturni i društveni život. Izložba se može pogledati do 16. rujna.

(REX)

Facebook komentari