PIŠE GORAN OFAK
Na molu Svetog Tome, čekao ga je brod. Užurbanim hodom, stišćući dršku kofera osluškivao je zvuk udarca potplata desne cipele o kamene ploče i razmišljao o svojoj odluci. Dali je sve dobro učinio i dali je trebao još? Dali je ipak, koliko god je temeljit bio, nešto propustio ? Znao je da napušta one koje je silno zavolio u ovih par godina, provedenih u Puli, a sada je konačno spreman da se vrati onima, čije će srce možda i iskočiti iz grudiju, kada ga najzad ugledaju. Zvuk udarca potplata, bivao je sve jači što se bliže približavao obali. Osjećao je poglede prolaznika i onih koji su na vratima svojih trgovina, dočekivali prve jutarnje mušterije. Osjećao je istodobno pregršt emocija koje su izvirivale iz svih tih silnih očiju. Iako je u nekima mogao prepoznati i prezir, bili su ti pogledi potpuno istiniti i odavali su mnoga saznanja o samoj osobi koja je njima upravljala. ''Oči su ogledalo duše''- pomislio je.
Stigao je do svjetionika, sa čije se lijeve strane nalazio brod, te još jednom okrenuo pogled. Ponovno je vidio puno pogleda uprtih u njega, ovoga puta i ne toliko mrske kao ranije, pa odluči da ovu sliku zadrži zauvijek u glavi. Ipak je ovaj grad u njega satkao masu predivnih trenutaka, a i on sam pružio je ovdje mnogima priliku da zakorače u sretniji život, potpuno nesebično i zahvalno. Mnogo godina kasnije, skoro već stogodišnjak, Janez se opet našao na molu u Puli. Dovezao ga je nećak sa ''katrncom''. Mnogo toga se izmijenilo i onaj svjetionik narastao je i udebljao se, pa sada služi kao zgrada morske marine.
Okolne zgrade su drugačije i nitko osim Janeza ne može stvoriti sliku onoga kako je to izgledalo. On je to jako dobro vidio. Bila je to ista ona slika koju je davno memorirao i zasigurno bi se prepustio njoj u potpunosti, da ga nije omeo zveket kamenih ploča od udarca štapa kojim se njegov nećak služio pri hodu. Tada se ogleda i shvati koliko se svijet promijenio. Više nema onih zanimljivih pogleda koji bez obzira na trenutna emotivna stanja, odaju istinitost, bila ona čestita ili ne. Nema više toga. Sada su svi pogledi jednolični i fokusirani u praznine, koje ni najsofisticiraniji teleobjektivi nebi mogli uočiti. Sve što je starom Janezu sada pristiglo iz misli, bilo je; ''Oči su ogledalo duše''.
(rex/goran ofak)
