Odgovor kolegici L. jer o toleranciji je riječ

DRAGOVOLJAC

Piše: Drago Pilsel

Kako na pozitivan način utjecati na ljude koji ipak čine naš svijet? Da li smijemo dići ruke iako smo svjesni da postoje problemi? Da se onda poslije kajemo što nismo nista pokušali? Koliko nam je potrebno ljubavi, iskrenosti, upornosti, vjere u dobro?Ova su neka od pitanja koja mi postavlja kolegica iz Beograda L. Prenosim dio njenih razmišljanja:

»Drago mi je što ste dobili jednog normalnog predsjednika, koji može da pozitivno utiče na političare u regiji. Prije par dana je o kompozitorskom djelu Ive Josipovića pisala je Politika (tekst “Muzike razgovaraju”). Dosta više sa populizmom i zaglupljivanjem naroda na ovim prostorima, koji uglavnom vrijeme provodi ispred kablovske televizije i u megamarketima. I više nigdje ne putuje, ne stiče nova iskustva, upoznaje različite ljude…

Nisam napisala prošli put da sam na sajtu Pešćanika vidjela da Vam je jednom prilikom pisala jedna Jelena, studentkinja istorije iz Beograda. I ja sam na istoriji, nažalost već jako dugo a do kraja me dijeli jedan ispit i diplomski. I Jelenino pismo mi je dalo podstrek.

Imam neku pasivnu crtu i dosta toga odlažem za kasnije ili čuvam u sebi. U Pešćaniku je često znao gostovati Desimir Tošić. Od koga sam više naučila o istoriji i toleranciji nego od profesora na fakultetu. Imala sam ideju da ga pitam da mi preporuči dobre knjige, razjasni neke nedoumice (dosta se bavio Jugoslavijom, srpsko-hrvatskim odnosima)… Ali to nikada nisam uradila (umro je prije dvije godine) i zbog toga mi je dan danas krivo.

Kad sam bila kući čitala sam knjigu “Različiti putevi do Boga”, koju je priredio Ejub Štitkovac. I iz Jevandjelja po Mateju sam pronašla: “Jer svaki koji ište, prima, i koji traži, nalazi, i koji kuca, otvoriće mu.” U našoj kulturi široko je rasprostranjeno uvjerenje da o sebi treba da se ćuti, da treba prihvatiti stvari takve kakve jesu. I shvatila sam da u svom životu nisam dovoljno ni kucala ni tražila.

Takodje sam u kući pronašla intervju pjevača Partibrejkersa Zorana Koštića Caneta, koji je dao za beogradski Blic. Cane je tom prilikom rekao: “...Funkcionišemo po sistemu – ko će koga da prevari, namaze, da ti predstavi da mu je stalo do tebe. Ovo je vreme iskorišćavanja ljudi, vreme nejasnih motiva… Moraš prvo da se samospoznaš da bi znao šta treba da radiš. Neprestana samospoznaja, ali ne u tom smislu da si stalno okrenut sam sebi, ne iz tog egoističnog tripa, već iz fazona lepote življenja u ovom teškom vremenu.”

Ova posljednja rečenica mi se veoma svidjela. Ljudima su potrebni ljudi, neka lijepa riječ, “mala” radost. Imala sam i ja svoje egoistične trenutke što mi je uticalo na život u negativnom smislu. Mislim da se mijenjam ali da bi trebalo više.

U svojoj užoj i široj porodici imam prilike da vidim i blistavo i strašno. U strašno spadaju netrpeljivost, isključivost po nacionalnoj i vjerskoj osnovi… Čini mi se da previše morališem i osuđujem a da premalo činim da  uticem na njih da počnu da se preispituju. Neke stvari sam mogla bolje da vidim jer sam prošla kroz jednu ružnu fazu nacionalizma (o tome bih malo opsirnije u narednom mejlu), iako roditelji nisu iste nacionalnosti. Sjećam se tog vremena jako dobro i svoje ispraznosti (...) imam strah od odbacivanja i izolacije. I ne znam kako bi to drugi shvatili. Ne znam kako su shvatili kad sam o svojoj potrebi da se mijenjam i budem tolerantnija govorila pred članovima komisije za prijem u Školu mira, ovdje u Beogradu....

Upoznala sam razne ljude, one koji za sebe tvrde da su liberalni a brane ti da koristiš neke riječi, truju te nikotinom, ne znaju da vode normalan dijalog, ućutkuju te. Borila se sa svojim predrasudama, neznanjem (nekih tekstova bih se najradije odrekla). Nekako najsnažnije trenutke u ovom novinarskom poslu provela sam sa ljudima koji su nekoga izgubili u ratu i koji su ipak spremni da praštaju....

Voljela bih da moji roditelji, kao i rodbina, nauče da više prihvate različitosti. Ali, ne zbog okoline, ljudi sa strane koja bi pričali kako su napredni, savremeni i od čega mi bi bilo muka, već zbog sebe. Život je prekratak a ja bi voljela jednoga dana da na našoj ponti za istim stolom sjede i jedu morsku ribu i jedan Marko, koji mi je vrlo drag, jedan Miloš, Boban, ali i moji roditelji, brat, snaha....«.

Eto, tako piše kolegica L. Zanima li i vas da razmilismo malo o toleranciji? Ako je tako, pođimo u taj posao.

Teško da se može ići naprijed bez samo-savladavanja i bez tolerancije. Ali tolerancija nije trpljenje nečega, nije ni odustajanje od intervencije u postupke koji se subjektu čine prihvatljivima, niti je odustajanje od intervencije zbog nepoznavanja problema ili puke ravnodušnosti.

Na striktno moralnome planu tolerancija upućuje na dva ključna problema: nužnost samosvladavanja, te odnos brige za drugoga i autonomije. Tolerancija ne liječi mržnju niti nadomješta ljubav ili solidarnost, niti društvo čini sretnim, slobodnim ili bogatim. Ona društvo čini društvom. Sve ostalo tek potom slijedi. Tolerancija ima smisla ako njezin subjekt ima moć i znanje.

U Hrvatskoj se mi odmaramo od onih koji su širili govor mržnje, huškali na rat i govorili nam da svatko onaj tko ne želi lagati za domovinu je izdajnik i neprijatelj. Postavlja se, dakle, i slijedeće pitanje: Kako preoblikovati medije, posebno elektronske, u značajnije protagoniste stvaranja tolerantnijih, mirnijih i zdravijih društava?

Situacija kod nas, dakle, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja a koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.

Ipak, osuđivati uvijek znači nedostatno razumjeti, kažu oni koji zagovaraju toleranciju; govoriti o ljudskoj odgovornosti, krivnji, zločinu, pokvarenosti, predstavlja samo jedan od načina da sebe sačuvamo od napora, dugotrajnog, strpljivog, suptilnog ili zamornog posla, od razmrsivanja zapetljane zbrke ljudskih poslova.

Tolerancija nečeg uključuje trpljenje djelovanja i vjerovanja čije vrednote ili normativni položaj odbijamo kao krive, nerazborite ili nepoželjne. U protivnom, ne bismo imali potrebu da budemo tolerantni prema tome. Tolerancija, međutim, ne uključuje prihvaćanje tih vjerovanja kao točnih ili nekako manje krivih. Zapravo, ona uključuje mogućnosti da budu trpljena vjerovanja ili običaji o kojima nastavljamo misliti kao o krivim i pogrešnim, ili tuđima i stranima.

Ipak, ako neka skupina ljudi jednostavno mrzi drugu, zahtijevali bismo od njih ne toleranciju, već odbacivanje mržnje. Nadalje, ne smatramo zagriženika tolerantnim ako se preko velikog trošenja psihičke energije usteže djelovati prema svojoj predrasudi. Činjenica da, iako ima mogućnosti, netko nije otišao zapaliti tuđu crkvu ili napisati o nekoj manjini ružan tekst, ne čini ga tolerantnim pojedincem. To ne znači da tolerancija ne uključuje suzdržanost. Ona je, dakako, više uzdržanost nego čin. Ona je uzdržanost mišljenja, uzdržanost posve mogućeg presuđivanja. Ako netko ne može prevladavati svoj rasizam, možemo barem uspjeti u tome da ta osoba tolerira one druge koje prezire.

Ravnodušnost ili neutralnost nisu tolerancija. I to naši novinari teško shvaćaju. Tolerancija kao praksa potječe iz autonomije kao vrline ili dobra. Samo postojano stanovište o dobrima kao što je autonomija može dati vrijednost izraženu praksom tolerancije. Postavljanje dobra uvijek nas uključuje u tu poznatu situaciju sukoba dobara.

Zašto u našim redakcijama nema tolerancije? Zašto se manjine ignoriraju a problemi kršenja ljudskih prava, problemi u vezi različitosti, relativiziraju?

Civilno društvo koje želimo stvoriti u ovim našim sredinama podrazumijeva permanentni, horizontalni pluralizam, sustavnu jednakopravnost sudionika civilnoga društva koji mora trpjeti pluralizam vertikalnog tipa koji je specifičan za političku zajednicu u kojoj se stalno događa supremacija jednoga od nazočnih političkih stajališta. Tolerancija je princip koji rješava obje napetosti. A nemamo je jer nemamo demokratsku tradiciju. Tolerancija je, dakle, konstitutivna pretpostavka samog opstanka civilnoga društva, a ne tek jedna od vrijednosti koje mu se pridjevaju. Ona, naime, jedina omogućuje da se realizira načelo ‘težnje sreći’, formulirano u američkoj Deklaraciji o nezavisnosti kao striktno individualno – na razini društva stoga jedino pluralno izvodivo – pravo.

Samostalnost individua u civilnom društvu moguća je tek pod pretpostavkom da svaka od njih raspolaže elementarnom i autonomnom moći koja im tek jamči održanje individualnosti u odnosu s drugima. Tolerancija nema smisla, ako njezin subjekt nema moć. Jer, prema definiciji, tolerancija znači koliko i svjestan izbor da se ne zabrani, priječi ili utječe na postupanje koje netko ne odobrava, uz uvjet da ima i odgovarajuću moć i znanje. Ona, dakle, ponavlja pretpostavku zadanu u osnovi odredbe subjekta civilnog društva – moć. Iako se trpi, tolerancija nije naprosto trpljenje nečega, nije niti odustajanje od intervencije u postupke koji se subjektu čine neprihvatljivima, niti je odustajanje od intervencije zbog nepoznavanje problema ili puke ravnodušnosti. Na striktno moralnome planu tolerancija upućuje na dva ključna problema: nužnost samo savladavanja, te odnos brige za drugoga i autonomija.

Samo savladavanje što ga tolerancija implicira znači, zapravo, svojevrsnu auto manipulaciju subjekta. Jer, subjekt tolerancije djeluje u izvanjskome svijetu kao da je ravnodušan kada to nije, kao da nije ljut, kada to jest, kao da nije siguran u neko moralno stajalište kada je ono za njega neupitno i slično. Da bi izbjegao intervenciju u djelovanje druge osobe, subjekt tolerancije – za sebe – odustaje od nekih od svojih načela i ponaša se drukčije no što bi to činio kada bi doslovce ‘slušao svoju savjest’. Riječ je, zapravo, o prevlasti metodičkog moralnog načela nad sadržajnim. Autonomija je metodička osnova kako tolerancije, tako i civilnoga društva.

Polazeći od samo zakonitosti subjekta odustaje se od interveniranja u njegova djelovanja koja drugi subjekt ne odobrava. Tako nastaje civilno društvo. Iako se tolerancije osjeća kao ravnodušnosti, u osnovi je moralna vrednota, načelo koje omogućuje druge vrijednosti. Ovo odvajanje privatne od javne sfere, uz težnju za civiliziranjem emocionalnih izboja u javnosti, temeljna je sastavnica nastojanja što ga ovdje želimo zastupati.

Tolerancija ne liječi mržnju ili ne nadomješta neznanje o drugima i njihovim specifičnostima. Ona nije nadomjestak za ljubav ili za solidarnost, ona ne čini društvom sretnim, bogatim ili slobodnim. Ona ga čini društvom. Sve ostalo tek potom slijedi, uz uvjet da ova svijest ostane prisutna.

Jeste, predugo i preširoko odgovaram kolegici L. Ali, druženje s novoizabranim predsjednikom Ivom Josipovićem me stalno podsjeća da stvari moramo dobro utemeljiti ako želimo postići neki efekt u našem djelovanju.

Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći. Kako velim gospodični L., tako to djelim i s vama: potreban nam je humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku.

Komentari na članak

1. Luzer: 24/01/10 u 01:41h ·

   Mogao si pare zaradit s ovom knjigom...

2. komandant sava: 24/01/10 u 21:20h ·

   volontario ovaj tekst shvaćam kao tvoju osobnu autoedukaciju, nadam se da će ti pomoći, dobro je da si napokon krenuo od sebe.

Stranica 1 od 1