Od Kapošvara do Haaga: hoćemo li se susresti s istinom i okrenuti budućnosti?

DEMOCROACIA
Piše: Drago Pilsel
Od dana kada sam pristupio redovima Hrvatske vojske, koncem listopada 1991., vodila me zamisao, temeljito naučena i provarena u iskrenom slušanju Riječi Gospodnje: ''Istina će vas osloboditi'', da nema sreće izvan priznavanja i poštivanja dostojanstva ljudske osobe. Zato sam se, pamteći i ponoseći hrabrim djelima mojih suboraca, a naročito mojega brata heroja, bez oklijevanja javio kada su me pozvali da budem jedan od osnivača Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, organizacija koja je, nažalost, izgubila moralni kredibilitet i autoritet kojeg je imala dok smo bili, pa bez pretjerivanja, jedina ili najefektivnija opozicija režimu koji nas je unesrećio devedesetih godina.
Mislio sam ovako: ako je brat Branko (nestali hrvatski vojnik) izložio svoj život nebrojeno puta, naročito kada je pod paljbom neprijatelja spašavao teško bolesnu i napuštenu djecu iz doma u Vrlici, što smatram najvećim podvigom u njegovom kratkom životu, ja, koji sam osijetio poziv da, po uzoru na Svetoga Franje, budem jednak najsiromašnijima i najzapuštenijima, moram biti spreman, pa i po cijeni života, zaštiti žrtve teška kršenja ljudskih prava, ma koje nacije i vjere bili.
O tome sam razmišljao dok smo jednog kišnog i hladnog dana veljače 1996., pokojni protojerej Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu, otac Jovica Nikolić i ja, uz nekoliko dobrih ljudi, u selu Komić kod Udbine sahranjivali ostatke (raspadnute i od vukova rastrgane leševe) majke i sina Save (93) i Petra (65) Lavrnjića, koji su ubijeni sa još petero sumještana 12. kolovoza 1995. kada su trupe HV-a sa dva tenka i tri oklopna transportera ušla u selo kojeg su miniral i spalili (uništeno je oko 80 posto svih objekata). Mislio sam, naime, bih li imao snage stati pred tim zločincima i (znam da sam naivan) pokušati ih zaustaviti, baš kao što sam pokušavao zaštititi one Srbe koje je Gojko Šušak proglasio nepočudnim građanima pa su morali letjeti iz svojih stanova, ili bih se samo sveo na novinara koji bilježi ''ratna događanja''?
Ne znam. Ali to me pitanje proganja. I vratilo mi se u petak 16. studenog kada sam pratio objavu pravomočne presude koje je Žalbeno vijeće Haškog tribunala izricalo generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Odluka je bila podjeljena. Troje je sudaca glasovalo za potpuno oslobađanje dok je dvoje sudaca bilo drugačijega stava, ne znamo točno kojeg ali osuđujučeg svakako. To sam jutro u sebi i dalje tragao za odgovorom imam li, kao novinar, pravo na to da ne budem, do krajnijih konzekvenci, zagovaratelj istine. Ne, nemam.
Etičko življenje jest prihvaćanje rizika za susret s neugodnostima. A one dolaze kada god se odlučujemo oduprijeti manipulacijama svake elite. Kada god progovaramo o stvarnim problemima naše sadašnjosti. Pozvani smo da se otvorimo nadi. Pozvani smo da izgradimo solidarno društvo. Da odbijemo laž. Čini se, kao da živimo u kulturi laži.
Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Pozvani smo da oživimo duh snošljivosti u našim obiteljima i radnim sredinama. Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome.
Iz toga uvjerenja proizlazi ovo što moram ovdje navesti, a prenosim s članka kojeg sam objavio na portalu Politika+, uz napomenu da mi je jako drago zbog svih onih kojima je vijest o oslobađanju generala Gotovine i Čermaka bila razlog za veliko veselje:

Petočlano Žalbeno vijeće koje je oslobodilo generale Antu Gotovinu i Mladena Markača činili su suci Theodor Meron, Fausto Pocar, Mehmet Güney, Paul Robinson i Carmel A. Agius. U manjini su ostali suci Pocar i Agius koji su se u protivili odlukama Merona, Güneyja i Robinsona o poništavanju presude za prekomjerno granatiranje i udruženi zločinački pothvat te oslobađanje Gotovine i Markača. Ja ne bih špekulirao što je to motiviralo Pocara i Agiusa da glasaju kako jesu, ali znam zašto su Gotovina i Markač oslobođeni.
Zapamtite to dobro kada vam prođe euforija (euforija koja ne pokazuje nužno potrebne osijećaje pijeteta prema ubijenim civilima): ne zato što ne bi bili krivi imajući u vidu koncept zapovjedne odgovornosti, već isključivo zato jer je Tužiteljstvo igralo, kako je rekao odvjetnik Anto Nobilo, va bank, na jednu kartu, na onu o prekomjernom i nedozvoljenom granatiranju sa ciljem da se proizvede masovni egzodus Srba. Palo je to, palo je sve.

Da je optužnica bila pisana za odgovnornost zbog zapovjedanja nad tim i tim jedinicama, koje su tada i tada na tom i tom mjestu počinili znamo već što, priča bi bila sasvim drugačija: ne bi se na trgu orio Thompson niti bi se i danas ''Čavoglavama'' prijetilo Srbiji. Za optužene generale, naravno, situacija ne bi bila ovako sudbonosno dobra, a za Domovinski rat u cijelini, ostala bi manje više ista (bez, razumije se, optužbe za udruženi zločinački pothvat).

Ali, točno je, odluka Žalbenog vijeća je bila vrlo stručna i pravedna jer se ticala činjenica i jer je uvažila argumente Obrane i Tužiteljstva. Nisam siguran koliko je obrana bila odlična, vjerujem  da je bila marljiva i jako posvećena, ali znam da je Tužiteljstvo bilo jako loše, što sam i rekao istražiteljima koji su me u ljeto 2007. ispitivali dva dana u Zagrebu na okolnosti o kojima sam 1995., među prvima nakon ''Oluje'', izvjestio u Novome listu i u drugim medijima ili istraživao kao tadašnji član HHO-a.

Znam da se dogodilo i vidio sam ovo: u zoni odgovornosti generala su se desili strašni zločini, teška ubojstva, pljačke, paljenje kuća i gospodarskih zgrada (da se ljudi nemaju gdje vratiti). Ovo je poznati i dobro izvježbani recept svih zaraćenih strana ex Yu. Nitko za to do danas nije odgovarao. Znam i to, pisao sam odmah, da je to bilo nešto što je dopušteno (ili prešutno naređeno). U listopadu 1991., nakon nestanka mojega brata Branka, napustio sam bogosloviju i postao sam branitelj, tako da znam da se moglo i trebalo postupiti bitno drugačije i da su to neki pokušali (moj zapovjednik, utemeljitelj 4. brigade, general Ivo Jelić, na primjer).

Nije me tada zanimala, ni odmah 1995., ni te 2007., ni kasnije, da budem jako precizan, odgovornost Gotovine, Markača ili Ivana Čermaka, koliko me je zanimala nesposobnost hrvatskih vlasti, sve do dana današnjega, jer nemamo niti jednu pravomočnu presudu za te zločine....

Elem, nastavljam, nama (figurativno rečeno) ostaje odgovornost da se brinemo za sve žrtve rata i da kaznimo sve individualne zločine koji su u ratu počinjeni. Hrvatska država nije odgovorna za zločine pojedinaca (ma da će morati plaćati ratne reparacije kao u slučaju obitelji Zec ili Milana Levara), ali jest odgovorna da se svaki počinitelj zločina kazni, bez obzira o kome se radi.

Onom istom odlučnošću kojom smo prihvatili odluku Županijskog suda u Kapošvaru, prema kojoj Radimir Čačić mora i zatvorskom kaznom odgovarati za smrt dvoje ljudi, jer tu odluku smatramo ispravnom, odluke koje su Gotovinu i Markača vratile na slobodu ne bi smjele biti prepreka toliko potrebnom suočavanju s istinom o prošlosti i učenju lekcija iz prošlosti.

Krajnje je vrijeme da se Hrvatska okrene budućnosti. Hoćemo li znati? Od krucijalne je važnost da pozitivno odgovorimo na jedan i na drugi izazov.

d.pilsel@zamir.net

(REX)

Facebook komentari