AUTORI SU MARTIN VAM DER MEIJDE, STIPAN UJDUR I IVAN POPIĆ
Animacija i rendiranje 3D modela pulske Arene napravljena je u 3D studiju u Arnhemu u Nizozemskoj, a autor je Martin vam der Meijde. Autori izrade 3D modela rekonstrukcije Arene u Puli bili su Stipan Ujdur i Ivan Popić, obojica iz Opuzena.

Izrada ovog 3D modela rekonstrukcije Arene napravljena je na osnovu dostupnih pisanih i slikovnih materijala, sadržaja i javno objavljenih na internetu domaćih i stranih autora. Ukupna izrada je trajala šest mjeseci, a suradnja je bila hrvatsko - nizozemska.

Kako je sam autor Stipan Ujdur rekao, na početku je namjera bila da se osim Arene, napravi i rekonstrukcija Augustovog hrama, malog rimskog kazališta, još neke antičke arhitektonske cjeline ali zbog financijskih razloga morali su odustati od planiranih obrada antike, jer nisu uspjeli nikoga pronaći zainteresiranog za financiranje predstavljanja pulske kulturne antičke baštine u novim digitalnim medijima i formatima.

Opis građevine:

Zidni plašt s velikim polukružnim otvorima izgrađen je od domaćeg vapnenca. Unutarnji dijelovi temelja, koji nisu bili vidljivi, kao i zidovi unutrašnjih tehničkih hodnika, prolaza i stepeništa, bili su građeni od sitnog kamenja vezanog žbukom, s ožbukanom površinom. Kamen za gradnju amfiteatra dopremao se na gradilište iz kamenoloma oko Pule koji su bili uz samu morsku obalu, jer je velike blokove za gradnju impozantnog gledališta i vanjskog plašta koji je do danas sačuvan bilo najjednostavnije prevoziti morem do pulske luke. Kamenoloma oko Pule ima više, ali najpoznatiji je vinkuranski koji je i danas poznat pod imenom Cave Romane.

Izuzetno geometrijski pravilna građevina, ima eliptični izgled duljine 132,45 m (duža os), širine 105,10 m (kraća os) i visine na morskoj strani do 32 metra. Zbog pojednostavnjenja i stabilnosti, istočni dio konstrukcije sa samo dva kata položen je na prirodno uzvišenje. Zapadni dio amfiteatra, okrenut moru, izgrađen je na tri kata. Središte amfiteatra je borilište ili arena veličine 67,90 x 41,60 m, a od prostora za gledatelje bila je odijeljena 1,16 m širokim kanalom pokrivenim pločama. U samu arenu ulazilo se na dvoja glavna ulaza u smjeru njezine duže osi i na nekoliko sporednih ulaza. Naziv arena potječe od lat. harena = pijesak, jer ona je u rimsko doba bila posuta pijeskom kojim su se također poslije svake borbe posipali i tragovi krvi ljudi i životinja.

Prostor za gledatelje nalazio se iznad same arene i širio se poput elipsoidnog lijevka u koncentričnim stepeničasto položenim redovima kamenih sjedala. Katove su međusobno povezivale stepenice. Prostor za gledatelje (cavea) natkrivao se platnom ili velarijem, a mogao je primiti oko 23 000 gledatelja, koji su sa stubišta koje je okruživalo cijeli središnji ravni prostor - borilište, mogli pratiti gladijatorske i slične borbe i nerijetko krvoločne prizore sa zvijerima.

U amfiteatar je vodilo ukupno 15 prolaza. U četiri tornja na vanjskoj fasadi nalazile su se dvojne stepenice kojima se ulazilo u gornje katove. Svaki od četiriju tornjeva imao je po dvije vodospreme te sprave za špricanje mirisne vode po gledalištu. Ispod borilišta u smjeru njegove duže osi nalazila se prostorija kojoj su strop nosili stupovi i pilastri, a u njoj su bile smještene sprave za aranžiranje scene. Ispod borilišta nalazio se i sustav kanala za prikupljanje voda koje su se odvodili u more. Također su pronađeni i ostaci hodnika koji je vodio prema sjeveroistoku, a koji je vjerojatno spajao amfiteatar sa zgradom za gladijatore koja se nalazila u njegovoj neposrednoj blizini, čiji ostaci nisu pronađeni.

Prostorije za zvijeri nalazile su se na krajevima podzemne prostorije amfiteatra koja se prostirala duž veće osi amfiteatra u smjeru sjever-jug. Prostorije za zvijeri bile su povezane prolazom sa središnjom podzemnom prostorijom. Pored popločenog atrija na južnoj strani amfiteatra nalazili su se mali podest i svetište božice Nemeze. Svečana dvorana nalazila se na zapadnom kraju a do nje se dolazilo iz dva ulaza s morske strane kroz uski nadsvođeni hodnik. S obje strane svečane dvorane nalazile su se počasne dvorane, a ispred svih njih odmah uz unutarnji potporni zid terase bilo je smješteno malo svetište, najvjerojatnije posvećeno Mitri.

Zbog specifičnosti konstrukcije, na pulskom se Amfiteatru mogu izučavati tradicionalni načini i metode građenja u antici, što ga čini jedinstvenim i po čemu se bitno razlikuje od ostalih u svijetu. Posebice se ističu nosači koji su služili za natkrivanje amfiteatra velarijem koji je štitio gledatelje od kiše i sunca, što potvrđuju rijetko sačuvani elementi konstrukcije upravo na pulskom primjeru.

Gradnja:

Sama gradnja Arene se odvijala u nekoliko faza tijekom 1. stoljeća. Smatra se da je već u doba cara Augusta na istom mjestu stajala slična,ali manja i pretežno od drva izrađena građevina. Za vrijeme vladavine dinastije Flavijevaca (Vespazijan, Tit, Domicijan) u drugoj polovici 1. stoljeća Arena je dodatno proširena, a drveni dijelovi su zamjenjeni kamenom, a Arena poprima današnji izgled. Ne znaju se podrobniji podaci o točnom vremenu i trajanju izgradnje, niti o graditeljima: kako povijesni, tako i arheološki izvori o osnovnoj namjeni amfiteatra vrlo su škrti. Zanimljivo je da se u otprilike isto vrijeme gradi Koloseum u Rimu, Italija.

Još nije u potpunosti poznato zašto su uopće Rimljani u Puli gradili ovako monumentalnu građevinu. Jedna legenda kaže da je amfiteatar u Puli dao sagraditi car Vespazijan u čast svojoj ljubavnici Antoniji Cenidi koja je u Puli imala posjede.

Legenda o gradnji Divić-grada

U davno doba Istru su nastanile vile. Noću bi plesale po livadama i šumskim proplancima, ponekad bi se i ukazale običnim ljudima, ali nikad nikome nisu učinile ništa nažao. Vile iz istarskih legendi mogu čovjeku podariti sreću, a često su i graditeljice. Pripovijeda se tako da su vile gradile Arenu u Puli. Cijelu su noć nosile kamenje s Učke, slagale ga uokrug i tako je red po red nastajao njihov grad, Divić-grad (staroslavenski naziv za čudo je divić). Ali, kako su vile stvorenja noći, gradit su mogle tek dok se ne začuje prvi pijetao. Vile su morale prekinuti posao i pobjeći da ih ljudi ne spaze. Njihov je Divić-grad ostao nedovršen i zato je Arena danas bez krova. Širom Istre, od Učke do mora, ostalo je rasuto ogromno kamenje koje su vile nosile da ga ugrade u Arenu, ali ih je pijetlov glas u tome omeo, i vile su kamenje morale ispustiti na mjestu na kojem su se zatekle.

Ova legenda vjerojatno je nastala kao posljedica strahopoštovanja koje je amfiteatar izazivao kod svih pridošlica u Istru, pa tako i kod Hrvata koji su je, poput drugih, smatrali za čudo. Tako je Arena dobila i svoj pučki naziv - Divić-grad - jer 'divić' znači čudo, i etimološki nema veze s 'divicama', odnosno vilama. Zanimljivo je da su rimski graditelji učinili ono što vilama iz legende nije uspjelo: na četiri tornja bili su postavljeni uređaji za zatezanje velarija, platnenog krova koji je štitio gledatelje od jakog sunca.

Opstanak usprkos opasnostima

U nekoliko je navrata kroz povijest prijetila opasnost da amfiteatar u Puli potpuno nestane. Ljudi su često kroz povijest koristili kamene blokove ugrađene u amfiteatar za gradnju i obnovu vlastitih kuća. Čak su vadili željezne šipke koje su vanjskom zidu dodatno dale čvrstoću. Veliki blokovi stepenica gledališta, kojih je sigurno bilo nekoliko tisuća kubika, uzimani su kao građevinski materijal, tako da je Arena zapravo postala velikim i lako dostupnim skladištem lijepo obrađenog kamena. Akvilejski patrijarh je oko 1260. godine odredio novčanu kaznu za one koji se koriste kamenom građom amfiteatra.

Godine 1458. gradsko vijeće Pule zabranilo je korištenje materijala iz Arene kao i prodaju dijelova građe, nakon što je veliki dio arene doslovce ugrađen u palače i trgove Mlečana.

Godine 1583. Mletačka Republika došla je na ideju da amfiteatar "razmontira" te ponovno složi, ali u Veneciji. Nasreću ovom suludom planu suprostavio se ugledni mletački senator Gabriele Emo, pa do "preseljenja" Arene ipak nije došlo. Zahvalni Puljani su mu na sjeverozapadnoj kuli Arene postavili ploču s obiteljskim grbom i zahvalnicom na latinskom.

Opasnost za cjelovitost Arene ponovila se i u 17. stoljeću kada su Mlečani predložili vojnom graditelju Antoineu De Villeu, koji je tek bio podigao tvrđavu na samom središnjem brežuljku da, radi uštede novca iz državne blagajne, za gradnju utvrde na otočiću Sv. Andrije u pulskom zaljevu upotrijebi kamen sa spomenika. Ali iz spomenutog De Villeovog teksta "Prejasnom vladaru Države Mletačke" saznajemo kako se De Ville srčano s mnogo argumenata usprotivio takvom naumu, te zaključio riječima:
„Neka stoji (Arena) – na ponos žiteljima, došljaku na čudu, starini na spomen, na diku Republici! Neka se uščuva postojano, neka se obnavlja da vječno traje!”

Rekonstrukcije Arene

General Auguste Marmont, francuski upravitelj Ilirskih provincija započeo je obnovu Arene. Godine 1816. obnovu je nastavio ticinski arhitekt Pietro Nobile, kojemu je taj zadatak povjerio car Franjo I. Austrijski.

Godine 1932. obnovljeno je gledalište samo s jedne strane amfiteatra, ali i taj dio bio je tek polovica prvotnog gledališta koje je izvorno bilo podijeljeno na dva kata ili meniana. Amfiteatar je tako postao mjesto kazališnih izvedbi, vojnih ceremonija i javnih okupljanja. U današnjem stanju može prihvatiti 5.000 gledatelja. (rex)