TEKST STUDENTA PRAVNOG FAKULTETA U ZAGREBU
U trenucima dok traje globalna pauza bez presedana, često si postavljam pitanje gdje su nestali svi disidenti? Zašto naizgled nitko nema mišljenje o svemu što se događa, a da to mišljenje u potpunosti ne prati ''službenu'' #ostajemdoma liniju? Da li je moguće da je strah do te mjere prodro u sve pore našeg društva, kako hrvatskog tako i globalnog, da čak ni oni najbuntovniji ili najinteligentniji ili čak najgluplji među nama nisu našli za shodno da progovore riječ, dvije na danu temu? Možda je opasnost koju COVID-19 predstavlja čovječanstvu zaista vrijedna prisilnog zatvaranja cjelokupne svjetske ekonomije. A možda i nije. Šteta bi bila da odgovor na to pitanje dobijemo kad već bude kasno. Iako, po svemu sudeći, već je kasno.
Udaranje naslijepo
Budući da smo se tako lako odrekli vlastitih prava i sloboda, čovjek bi pomislio da iza svega stoje čvrste brojke. Činjenice, koje je moguće interpretirati samo na jedan način. Krivo!
Ne samo da su interpretacije podataka o broju zaraženih i umrlih od COVID-19 različite ''od znanstvenika do znanstvenika'', nego su i sami podaci na kojima temeljimo borbu s pandemijom gotovo uvijek nepouzdani i nepotpuni.
Možemo početi od onoga što je toliko jednostavno da čak i mi laici to možemo shvatiti. Iako mnogi od nas svjesno odlučuju o tome ne razmišljati. Ako znamo, a znamo, da ogroman broj ljudi koji se zarazi virusom COVID-19 nikad ne razvije nikakve simptome, te se sukladno tome ne odluči testirati na virus, bilo kakva daljnja rasprava o stopama smrtnosti danog virusa gubi svaki smisao. A ako ne znamo realnu stopu smrtnosti virusa, kako onda možemo racionalno odlučivati o proporcionalnosti mjera koje poduzimamo u borbi s njime?
Ono što nam također značajno otežava rasuđivanje o opasnostima COVIDa-19 je tzv. ko-morbidnost. Taj predivni medicinsko-statistički termin (eng. Comorbidity) označava postojanje, kod jednog pacijenta, više različitih bolesti, sindroma ili stanja koje imaju jedinstven utjecaj na tog pacijenta. To je primijetio prof. dr. Sucharit Bhakdi, specijalist zarazne medicine, bivši šef Instituta za medicinsku mikrobiologiju na Sveučilištu u Mainzu i jedan od, na njemačkom jeziku, najcitiranijih znanstvenika s područja medicine. On je prije nešto manje od mjesec dana počeo javno upozoravati da se svi oni koji su u trenutku smrti bili pozitivni na COVID-19, u statistikama vode kao da su umrli od COVIDa-19. To, smatra Bhakdi, dovodi do nerealno velikih stopa smrtnosti u službenim statistikama. Statistike o broju umrlih tako uključuju ne samo one koji su umrli od COVIDa-19, nego i one koji su umrli ''sa COVIDom-19''.
I nemamo taj problem samo sa stopama smrtnosti. Podaci o apsolutnom broju umrlih dramatično se razlikuju od države do države, a još nismo stigli do zaključka zašto je to tako. Je li, kao što se u zadnje vrijeme može čuti, veliki broj umrlih u Kini i na sjeveru Italije posljedica velikog zagađenja zraka u tim dijelovima svijeta, koje onda ima utjecaj na respiratorne sustave stanovnika tih područja? Je li veliki broj mrtvih u Italiji rezultat toga što veliki broj mladih punoljetnih Talijana živi sa svojim roditeljima? Ali kako je onda broj umrlih u Hrvatskoj, gdje postoji isti fenomen, relativno mali?
Kako objasniti to da su rezultati borbe s virusom gotovo svugdje jednaki, bez obzira na to koliko su metode te borbe dramatično različite? U Švedskoj tako postoje samo opće preporuke o držanju socijalne distance, u Hrvatskoj je rad dozvoljen samo prehrambenim trgovinama i postoji zabrana napuštanja mjesta boravišta, dok je u Srbiji nakon 17 sati na snazi policijski sat. Koliko god različite bile mjere u te tri države, rezultati su gotovo jednaki. Bez obzira na poprilično ''opuštene'' mjere švedskih vlasti, nismo u medijima mogli primijetiti svakodnevne izvještaje o novim tisućama mrtvih Šveđana. S druge strane, sva strogost policijskog sata ne sprječava da se svakih par dana u srpskim medijima pojave izvještaji o nekoliko novih slučajeva smrti uzrokovanih virusom.
Odgovori na ta i mnoga druga pitanja za sada nažalost ne postoje. Ali ako o COVIDu-19 postoji toliko fundamentalnih pitanja na koje nemamo odgovor, kako je moguće da smo mi, građani, pristali na toliko drastične mjere borbe s njime? Mjere koje nam direktno ograničavaju prava i slobode i čije ćemo ekonomske posljedice osjećati najmanje kroz naredno desetljeće. Mjere za koje, kako pokušava objasniti prethodni paragraf, postoje ozbiljne sumnje da su efikasne.
Struka, mediji i fahidiotizam
Jedan od razloga zašto smo tako lako prihvatili radikalne promjene u načinu života je i taj što se mnogi od nas vode pravilom da u kriznim situacijama treba vjerovati stručnjacima. I to je dobro pravilo. Na kraju krajeva, velika većina nas nismo liječnici, a još manje specijalizanti zarazne medicine, te je logično da se u ovakvim trenucima pouzdamo u znanje ljudi koji su svoj život posvetili istraživanju virusa i proučavanju tehnika borbe protiv epidemija. Treba dakle vjerovati stručnjacima. Ali postavlja se pitanje, kojim stručnjacima? Iako se čitajući medije i slušajući političare, kako hrvatske tako i strane, stječe dojam da je stav struke monolitan, to uopće nije tako. Među samim stručnjacima postoje ozbiljne nesuglasice kako o prirodi samog virusa tako i o metodama borbe protiv njega.
Uzmimo na primjer stručnjaka kojeg sam spomenuo ranije u tekstu, dr. Bhakdija. Taj stručnjak u intervjuu objavljenom 18. 3. (i čiji engleski transkript možete pročitati ovdje: [url=https://hitchensblog.mailonsunday.co.uk/2020/03/an-expert-says-the-current-response-to-the-coronavirus-is-grotesque-absurd-and-very-dangerous.html]https://hitchensblog.mailonsunday.co.uk/2020/03/an-expert-says-the-current-response-to-the-coronavirus-is-grotesque-absurd-and-very-dangerous.html[/url] ), naziva mjere koje provodi većina svjetskih vlada: ''grotesknima, apsurdnima i veoma opasnima.'' On smatra da je već u trenutku davanja tog intervjua, dakle prije nešto manje od mjesec dana, odgovoreno na ključno pitanje ove pandemije. A to pitanje je: ubija li COVID-19 više mladih ljudi od ostalih virusa tipa Corona? Odgovor je, kaže Bhakdi, ne! COVID-19 ne ubija više mladih ljudi od ostalih koronavirusa koji inače u Njemačkoj uzrokuju najmanje 20 smrti dnevno među osobama starije životne dobi. Bhakdi još kaže da sve mjere koje vlade provode, vode u samouništenje i kolektivno samoubojstvo.
Iako je intervju doktora Bakhdija prouzrokovao pravu buru u Njemačkoj i u određenoj mjeri oblikovao javnu raspravu u toj zemlji, o njemu se van granica te države malo zna. U većini svjetskih medija dominiraju najcrnja moguća predviđanja razvoja situacije.
Predviđanja poput onog kojeg je dao jedan drugi stručnjak, dr. Neil Ferguson sa Imperijalnog Koledža u Londonu. On je bio na čelu grupe znanstvenika koja je izradila kompjuterski model koji je govorio da je samo u Velikoj Britaniji moguće očekivati 500 000 (slovima: pola milijuna!) mrtvih od virusa. Smatra se da je upravo taj model imao najveći utjecaj na odluke zapadnih političara o mjerama protiv pandemije. Nitko međutim nije obratio pozornost na to da dr. Ferguson ima povijest davanja loših procjena.
Njegove su preporuke povodom epidemije slinavke i šapa, 2001. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu, dovele do usmrćivanja milijuna zdravih krava, svinja i ovaca. Te su preporuke već tada bile široko kritizirane od strane mnogih pripadnika veterinarske profesije. Profesor Thursfield sa Sveučilišta u Edinburghu, jedan od onih koji su bili kritični prema dr. Fergusonu, nedavno se izjadao Daily Telegraphu da mu se čini da proživljava deja vu. I sam dr. Ferguson bio je prisiljen dramatično revidirati prognoze svog modela, te sada predviđa ''značajno manje od 20 000 mrtvih u Velikoj Britaniji.'' Na zahtjeve svojih kolega da im da na uvid programski kod svog kompjuterskog modela, Ferguson odgovara da ''je programski kod već 13 godina star, da su mnogi njegovi dijelovi nedokumentirani, te da je vrlo nepodesan da bilo tko u njemu traži potencijalne pogreške.'' O toj zapanjujućoj činjenici nedavno je Wall Street Journal objavio članak pod nazivom: ''Koronavirus lekcije s asteroida koji nije pogodio Zemlju.''
Jasno je zašto u medijima dominiraju teze dr. Fergusona i njemu sličnih stručnjaka, a ne teze dr. Bhakdija i prof. Thursfielda. Medijima odgovaraju što dramatičnije vijesti. Što je vijest dramatičnija, to će je više ljudi pročitati i tim će više oglasnog prostora medijske kompanije moći prodati. To je oduvijek tako. Ali posebno je izraženo u ovom desetljeću, kada sve više medijskih kompanija propada zbog prevelikih troškova poslovanja i premalih prihoda, kako od direktnih potrošača, tako i od oglašivača.
Njima ne samo da odgovara da posljedice pandemije budu najdramatičnije moguće, nego i da što veći mogući broj ljudi bude zatvoren po svojim kućama, bez mogućnosti da radi išta osim da konstantno klikće na elektronske članke o najnovijim brojevima zaraženih i umrlih.
Jedini znanstvenici čiji je glas u medijima sveprisutan, su znanstvenici koji rade u raznim vladinim tijelima. Znanstvenici poput naše dr. Alemke Markotić ili poput dr. Anthonyja Faucija, šefa američkog Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti. I to nije sporno. Ljudi koji su nadležni za suzbijanje epidemija moraju biti u mogućnosti komunicirati s javnošću.
Problem je u tome što smo diljem svijeta, mi građani, a i naši izabrani politički predstavnici, cjelokupno upravljanje krizom prepustili u ruke ljudi poput dr. Markotić i dr. Faucija. U ruke ljudi koji su uski specijalisti, te koji uz to još često imaju zakonski definiran sklop nadležnosti i obaveza. Nije na njima da brinu o ničemu osim o smanjivanju apsolutnog broja zaraženih od COVIDa-19. Većina njih ne mora brinuti čak ni o ostalim dijelovima medicinskog sustava. Jednostavno, tumori nisu u njihovoj nadležnosti. A kamoli plače nastavnika u predstojećim mjesecima. Zato si dr. Fauci i može dopustiti izjavu u kojoj kaže, da je po njegovom mišljenju uvijek dobro pretjerano reagirati. Zato jer zna da on neće biti taj koji će morati ispravljati posljedice takve pretjerane reakcije.
Šutnja i posljedice
Razlog zašto su političari prebacili odgovornost na stručnjake je jednostavan. Ako postoji karakteristika zajednička političarima 21. stoljeća, to je bježanje od odgovornosti. U trenutku u kojem su im na stol počeli stizati izvještaji o novom virusu, oni su se obratili stručnjacima koji im za takve stvari stoje na raspolaganju. Stručnjacima koji su tada (a kao što smo vidjeli i sada) raspolagali poprilično manjkavim podacima i projekcijama poput one dr. Fergusona. Kada su ih političari upitali što treba činiti da se spriječi širenje virusa, stručnjaci su odgovorili u skladu sa svojom profesijom. Karantene, samoizolacije, zabrane javnih okupljanja, prestanak rada trgovina i kafića. Ukratko, sve staje dok pandemija ne bude poražena.
Nažalost, očito je da su naši izabrani predstavnici mnogo više pažnje dali savjetima stručnjaka s područja epidemiologije i virusologije, nego savjetima stručnjaka s područja ekonomije i javnih financija. I u tome se sastoji glavni neuspjeh političara tokom ove krize. Njih i biramo zato da bi pri vođenju države vodili računa o raznim interesima. Njihov je posao da razmišljaju o zaustavljanju epidemije ali i o životu građana nakon epidemije. Oni su svjesno izabrali brinuti samo o jednoj od te dvije stvari. I to zato jer su većina njih, u suštini, kukavice, kojima je najvažnije preživjeti sljedeće izbore.
Predsjednici država i vlada dobro znaju da bi svaka smrt značila novu optužbu da ne čine dovoljno. Rodbine umrlih davale bi intervjue medijima željnim skandala, a oporbeni političari zahtijevali bi parlamentarne istrage. S njihove točke gledišta, mnogo je jednostavnije bilo prebaciti odgovornost na epidemiologe i virusologe i cjelokupno upravljanje krizom predati u ruke nacionalnih stožera u kojima dominiraju stručnjaci tih profesija. A o ekonomskim i drugim posljedicama karantene razmišljat će se kasnije.
A te posljedice su katastrofalne. Svatko od nas zasigurno već ili osjeća posljedice ekonomskog zastoja ili poznaje nekog tko ih osjeća. Svi imamo prijatelja koji se bavi ugostiteljstvom ili susjedu koja radi u proizvodnji nečega što se više nigdje ne može prodati. Agencija Fitch nedavno je objavila da je BDP na dnevnoj razini manji za 20%. To znači da svi mi zajedno u jednom danu proizvedemo i prodamo za petinu manje dobara i usluga nego prije krize. Iako moram priznati da mi brojka od 20% zvuči i previše optimistično.
Ljudi koji kažu da je u ovoj krizi jedino važno spasiti ljudske živote kao da ne shvaćaju da su životi ugroženi i ovakvim metodama borbe protiv pandemije. Jer koliki je broj ljudi sa ozbiljnim bolestima kojima je ovih dana odgođen pregled ili kontrola ili čak operacija, zato jer je cijeli zdravstveni sustav stavljen u službu borbe s virusom? Kladio bih se da se taj broj, čak i u maloj Hrvatskoj, mjeri u tisućama. Koliko će tih ljudi preminuti zato jer im na vrijeme nije ukazana zdravstvena pomoć? Ako država bude imala 20% manje proizvoda i usluga za oporezovati, otkuda ćemo plaćati iste ove liječnike koji se sada bore protiv virusa? Koliko će porast nezaposlenosti i smanjenje plaća utjecati na povećanje smrtnosti i smanjivanje očekivanog životnog vijeka građana? Nažalost, ova pitanja nitko ne postavlja. Ili barem oni koji ih postavljaju ne uspijevaju doći u javnost.
Jedan od razloga zbog kojih se tako malo javnih ličnosti odlučuje na postavljanje takvih pitanja je i strah od reakcije javnosti. Engleski intelektualac Peter Hitchens koji se u svojim tekstovima usudio skeptično odnositi prema mjerama koje je naposljetku donijela britanska vlada, bio je izložen žestokim napadima, kako čitatelja, tako i mnogih drugih javnih ličnosti. Visokomoralni pojedinci govorili su mu da ''njega nije briga za starce koji umiru.'' Siguran sam i da postoje mnoge kompanije koje trpe katastrofalne gubitke ali se ne usuđuju izreći svoje mišljenje o mjerama zato da ''bijesna rulja'' s društvenih mreža ne bi organizirala bojkote njihovih proizvoda.
I raspoloženje javnosti nije takvo da potiče postavljanje kompleksnih pitanja. Po nekim istraživanjima, šokantnih 94% građana Hrvatske podupire mjere koje je donijela Vlada RH. Kada postoji takvo jednoumlje, svako propitivanje konvencionalne mudrosti građani shvaćaju kao napad na sebe i na vlastitu inteligenciju. Jer ako se pokaže da su vladine mjere donijele više štete nego koristi, ti isti građani će morati sami sebi priznati da su ispali naivni, te da im je strah pomutio razum. A priznati tako nešto samom sebi, nikada nije lako.
Čitatelji ovog teksta zasigurno su primijetili da njime dominiraju pitanja, te da se u njemu ne nude gotovo nikakvi odgovori. To je zato jer ja nisam stručnjak i nemam kvalifikacije za davanje odgovora. Ali smatram da imam pravo postavljati pitanja. I ne samo ja. Svi mi koji živimo ovu krizu imamo to pravo. Pogotovo kad postoji toliko pitanja na koje nismo dobili odgovor. Od realnog broja zaraženih i realne stope smrtnosti, do stvarne efikasnosti drakonskih mjera koje provodimo. A ako ćemo iskreno, lakše je meni, potpunom anonimusu, postavljati takva pitanja nego nekom uvaženom javnom intelektualcu.
Ja ne moram brinuti o tome da će me na ulici progoniti bijesna rulja, niti da će mi u televizijskim intervjuima neprijateljski nastrojen voditelj postavljati pitanja čiji je cilj da ispadnem bešćutan i zao. A osim toga, uvjeren sam da bez odgovora na pitanja postavljena u ovom tekstu ne možemo zaustaviti ovu pandemiju, niti se racionalno pripremiti za eventualnu sljedeću. Kao što sam napisao u prvom paragrafu, moguće je da su sve mjere koje vlade širom svijeta provode, proporcionalne opasnosti koju COVID-19 predstavlja. Možda su nas samo one spasile scena koje gledamo u Italiji. Ali što manje pitanja postavljamo stručnjacima i našim izabranim predstavnicima, to su šanse da se iz svega ovoga izvučemo uz minimum dugoročnih posljedica sve manje i manje.
(REX/tekst Luka Tenčić)
