GASTERBAJTER 306
Piše: Gordan Stojić
U jednoj se stvari slažem s Damirom Kajinom. Vlasti na lokalnim razinama imaju probrane PR agencije i medije kojima javnim natječajima dodjeljuju poslove. To nije posebnost samo Istre i IDS-a, nego cijele Hrvatske. Ma koliko čovjek genijalan bio i njegove ideje nailazile na pljesak stručnjaka, stvar puca na političkoj razini. Sveopća umreženost na kvantitativnoj, a nimalo kvalitativnoj razini uništava cijelu zemlju. Ovo o čemu pišem znam jer sam povremeno radio za neke PR agencije, išao na razgovore kako u neke urede, tako i na televizije koje su to trebale popratiti. Jednostavno nije bilo šanse da u nekoj regiji ili županiji političarska elita ozbiljnije sasluša dobar prijedlog, a bilo je i bezobraznog opstruiranja. Točno se zna gdje je čije leno i tko mora dobiti. I u tome je problem. Nije riječ o jeftinim lizalicama. Riječ je o novcu. A taj novac koji se dijeli, istina, zakonski putem natječaja, nije njihov nego naš. Utoliko mi trebamo dobiti vrhunski odrađen posao, što se, evo već četvrt stoljeća ne događa. Uzmite samo ovu sramotnu predsjedničku kampanju i bačenih milijuna naših para za apsolutno ništa. Koliko gluposti i grešaka i bezočnog ataka na zdrav razum. Pogotovo ako budu izabrani oni za koje mislim da će biti, jer teško nama s tim nesposobnjakovićima koji vole samo sebe i svoje guzice. A stranke, odnosno predsjednik države, na osnovi pobjede ili broja osvojenih mandata, dobivaju opet naše pare. Koje onda jednim dijelom daju, svojim jaranima po PR agencijama i medijima koji ih silno hvale i vole. Mi dobivamo nešto pod bubrege.
Ovih sam dana igrom slučaja zasjeo s vrlo sposobnim poduzetnikom čiji posao ima opipljive rezultate. Kako je čovjek iz Zagreba, odlučio se malo proširiti na neke druge krajeve. I preko SDP-ovskih prijatelja sugerirano mu je da uzme određenu PR agenciju. Ubrzo se pokazalo da su ga zavaljali za dobar novac, da su kampanju radili loše, površno, bezidejno i neznalački. Tamošnja lokalna televizija, opet pod utjecajem SDP-a, leglo je klinaca, koliko sam čuo potplaćenih i u posao neupućenih. Pokazao mi je na svom laptopu nastup koji mu je agencija osigurala, što je opet morao platiti. Nekakva, možda i maloljetna plavuša dječjeg glasića, nije bila u stanju postaviti suvislo pitanje. Sada traži novu agenciju, ali ovoga puta mimo politike. Jadnik je mislio da ako uzme umrežene, sve će ići kao podmazano. Jedino je sreća što on, budući da plaća, zaista može uzeti koga hoće. Ali da mu posao ovisi o SDP-u morao bi opet raditi s istom agencijom.
Ono što međutim jest problem Damira Kajina jest činjenica da se o tome sjetio pričati tek sada, a ne dok je bio u IDS-u. I prije je bilo PR agencija, televizija i portala koji su pratili njegov rad. Tada se nije žestio, svadio pa čak i vrijeđao kao u Pazinu neki dan tako da su ga izbacili iz dvorane. Damir Kajin trebao se dva desetljeća svoje saborske karijere ustrajno boriti protiv PR-ovskih reketara ili lokalnih vlasnika medija. Primjerice, znam jednog koji je zanimanjem mesar, ali i HDZ-ovac. Dva desetljeća iz grada i županije izvlači novac na ime praćenja lokalnih političkih aktivnosti, do sada se u njegovoj redakciji prošetalo na stotine njih, ali su odlazili jer nisu dobivali redovite plaće. Kajin je u krajnjoj liniji i moj zastupnik. Umjesto da sedam godina sjedim nezaposlen, da se Damir pobrinuo isušiti tu lokalnu baru, danas u Hrvatskoj ne bi bilo umreženjaka nego vrhunskih profesionalaca koji bi svakoga dana zvali i meni nudili nešto. I to ne zbog boje očiju nego biografije. A ako ne bi bili u stanju profesionalno raditi, pa neka stave ključ u bravu i na burzu kao i svi ostali. Zašto bi u Hrvatskoj egzistirala gomila dotiranih medija? Što narod lošim poslom i ja kao profesionalac koji ne može raditi imamo od toga? Damiru je prije očito važnije bilo ostvariti povlaštenu mirovinu jer nije htio biti štupido i mona. Baš kao što ni svi oni koji beru narodne pare nisu. Jedini štupido i mona jest narod koji šuti i plaća.
