KLUBODROM PULSKE FILMSKE TVORNICE
„Kako drugačije ocijeniti rezultate škole filma negoli pozitivno?“, zaključio je pitanjem Elvis Lenić, filmski autor i kritičar koji je u sklopu Kritičkog rešeta analizirao i komentirao radove polaznika 13. Škole filma „Pulska filmska tvornica 2017.“, mnogobrojnoj publici predstavljene u petak uvečer na Klubodromu PFT-a program nazvanim „Osam samuraja“.
    
- Ovo je poželjna i afirmativna radionica na kojoj nije nastao niti jedan loši film. Još jednom bih se osvrnuo na „Bazen me ne interesuje“ Olivere Jović, koji iako mi nije sjeo u potpunosti ima dosta filmskih momenata koji prelaze amaterizam i radioničarske uvjete, rekao je Lenić na kraju predstavljanja kojemu su prisustvovali i autori te pri tom približili gledateljima proces nastanka svog filma - od prvotne namjere do završnog, ponekad nepredviđenog rezultata.
    
Večer je počela snimanjem spaljivanja čokoladne pumpe ispred Kluba PFT-a, gdje je program održan, a snimka je potom našla mjesto u filmu „Greedy People and the Law Underneath“ Senada Sijarića i Monike Rš. U njemu je obrađena medijski nepopraćena tema frackinga u Slavoniji, koji uništavanjem vodenih resursa prijeti čovjeku i okolišu. Nakon dogorijevanja pumpe slika nestaje, a crnilo filmskog platna ostaje sve do zadnjeg takta pjesme „Ring of Fire“ Johnnyja Casha. Rš je kazala da je film pokušaj sublimacije jednog rada pretvorenog u drugi. Naime, par je tijekom škole radio na lutkarskom filmu koji je ostao u fazi post-produkcije, pa nije prikazan javnosti.
    
Jovićin rad je jedan od preostalih osam kratkometražnih eksperimentalnih i dokumentarnih filmova – ili dokumentarnih eksperimenata, kako ih je definirao Zorko Sirotić, filmski autor i jedan od voditelja škole – realiziranih tijekom 12 dana. Film je u cjelini nepovezan - naizgled se bavi problematikom još uvijek nepostojećeg pulskog bazena (o čemu govore zimski kupači), no kasnije se kontekst priče pomiče, komentirao je Lenić i dodao da je vizualni dio fino riješen, a ugođaj zavodljiv. Do pomaka je došlo zbog toga što je autorici bilo žao „ostaviti“ protagonista na kojega je stavljen naglasak u većem dijelu filma, objasnila je ona. Sirotić se nadovezao rekavši kako film sam za sebe govori da je skok, odnosno pretvorba u pseudo-portret zimskog kupača, namjeran.
    
Do promjene je došlo i u filmu „Kani Bastardi“ Lucije Bojić. Njime je autorica željela prikazati razlike između ekstremnih lokalnih supkultura, ali on se putem pretvorio u portret svojih prijatelja, članova benda po kojemu je film naslovljen. Lenić smatra da se radi o simpatičnom djelu zbog prisutne parodije, kakofonije i drugih rješenja, pa ipak nedostaje mu obavijesnih elemenata o grupi.
    
Dokumentarac „Ljubav u retrovizoru“ Sande Letonje-Marjanović, u kojemu se autorica bavi temom ljubavi kroz prikaz prošlih (i sadašnjeg) partnera, trebao je biti igrani film o jednom uvidu, ili životnom pitanju, no okolnosti su zahtijevale njegovu žanrovsku preobrazbu. Tako je on postao „autobiografska dokumentaristička minijatura sa specijalnim efektima neobičnim za niskobudžetnu produkciju“, koje je Lenić pohvalio.
    
Vrckasta i simpatična nona nalazi se u centru „Donne Nonne“ Aurore Dobrić, filma u kojemu autorica šminka svoju nonu kako bi ona vidjela kako će izgledati kad umre. Iako ta poanta nije iskazana u radu, lijepo je prikazan karakter none, a Leniću se dopalo i detaljiziranje. Umjesto Stephanie Stelko koja nije bila prisutna, njezin je film „Druker“ predstavio Sirotić. On je sniman u jednoj labinskoj tvornici, ili točnije rečeno stanu, gdje se zapošljavaju osobe s posebnim potrebama. Namjera je bila napraviti reportažu, odnosno opservacijski dokument, no i ovdje su okolnosti na terenu uzrokovale zaokret. Tako se u centru ovog „bizarnog i zanimljivog filma o ničemu“, kako ga je Lenić opisao, našao isto toliko bizaran lik, a činjenica da se o Stelčinom radu poduže raspravljalo ukazuje na to da on dira određene „žice“.
    
Bez teksta ostao je gost Kritičkog rešeta nakon filma „Fiat voluntas tua“ Tee Kalčić, rodovskog hibrida teške atmosfere u kojemu bi zvuk trebao biti diskretniji. Autoričina ideja je također podlegla metamorfozi tijekom procesa te je naposljetku napravila film o smrti dragih osoba putem majčine priče te raspremanja stvari pokojnika. Istraživanje forme i materijala dovelo je Anđela Semolića do filma „Carne“ – kraćeg gega na apsurd doživljavanja stvari kao živih ili neživih, te njihova miješanja. U njemu vidimo mladi par, a nakon što zaspi mladić se pretvara u cigle koje djevojka s tugom pokapa. Nedovršeni rad Marka Zdravkovića-Kunca odaje počast filmskim uzorima, kao što je „Nebo nad Berlinom“ Wima Wendersa, tako što se bavi pričom troje „protagonista“ koji izlažu viđenja na različite, improvizirane teme. Autor se još uvijek nije odlučio hoće li ovo biti film ili talk show, dok je namjera bila napraviti spontani razgovor s gradacijom na tri lokacije – u studiju, eksterijeru i ispred zelenog platna.
    
Lenić je istaknuo kako bi rasprava trebala potaknuti autore na doradu filmova u suradnji s mentorima, no Sirotić je napomenuo da su filmovi statement radionice te ih se kao takve ne običava prepravljati izuzev zvuka i drugih sitnica. Tijekom večeri pokrenute su i druge rasprave – o strukturi filma, eksperimentalnom filmu, itd. – u koje su se sa zanimanjem uključili i gledatelji.
    
Uz Sirotića školu su još vodili redatelj i scenarist Tome Zidića, snimatelj Martin Šatović te producent i montažer Marko Zdravković-Kunac, koji je moderirao predstavljanjem. Oni su „samuraje“ vodili duž procesa nastanka filma, odnosno od razvoja ideje, pa preko pisanja scenarija do snimanja i montaže. Škola je namijenjena kreativnim osobama bez ili s malo iskustva u izradi filma, a koje žele savladati proces njegove realizacije i napraviti vlastiti rad. Ona se nastavlja na dosadašnju Ljetnu radionicu izrade filma, koja je nakon 10-godišnjeg rada promijenila koncept u cilju postizanja kvalitetnog obrazovanja i produkcije lokalnih umjetničkih snaga.  (rex)